Kao što sam Vam obećala u jednom od zadnjih postova, otisnula sam se na kraći put. Na ona daleke možda još malo da pričekam. Nekoliko sunčanih dana koji su tek nagovještaj ljeta, najbolji su odmor, ali su dovoljno topli da zaboravite na sve, da smire i srce i dušu i da uplovite u svijet bez loših vijesti.
Uputila sam se u istarski biser- Rovinj. Poznat po šarenim kućicama i ulicama savršeno krojenim navodno zbog vjetra, a koje vrlo lako vode u svijet mašte, u svjet igre i uživanja u miru s djecom, ukoliko ih imate. Kamene ulice, stare kuće i još starije istarske zgrade pretvorene su danas većim dijelm u luksuzne stanove koji izvana nimalo ne odaju sav svoj unutarnji luksuz.
Začuđujuće, bilo je turista dovoljno, čak i previše nego li sam očekivala, ali opet onoliko da možete u miru sjesti i popiti svoje piće ili pojesti nešto, uživati u dovoljnoj tišini da čujete more te osjetite prve proljetne mirisie mediterana. Turista je najviše iz Italije, Njemačke i Hrvatske. Ponešto iz Srbije, a u našoj garaži bio je i jedan automobil ruskih registarskih tablica.
Rovinj je poznat po gostima više platežne moći, željnih mira oko sebe, dovoljne količine sunca i dobre gastronomske ponude te friških noći bez tutnjave tulumđija koje nisam srela. Potom naravno i restorana koji su lijepo posloženi uz rivu, a još više poznat je po malih uličicama popločenih bijelim skliskim kamenom koji vas kad idete u grad tjeraju u bijeg, a kad se vraćate – na kardio vježbu. Osim mirisa bilja osjećate i miris poznatih parfema koje nose veseli, jedva dočekali ljudi da se vrate u život koji su nekad živjeli. Neki sa smrznutim licima uglavnom koji šute dok njihova odjeća govori sama za sebe, a drugi veseli, puni života razdragani zbog sunca i ponovnog života u društvu.
I dok nakon još jedne teške zime pokušavam zaboraviti sve čime smo napunjeni tek sad shvaćam i dokrajčeni, lijeskanje mora i dječja igra uz sami rub plićaka ono je što me usrećuje. Iako je teško gledati nevjeru djeteta u to da je more još uvijek prehladno i nije za kupanje. Ono se uskoro utiša i zadovolji bacanjem kamenčića skrivajući se svakom valu koji vreba da ga dotakne.
Jedan, dva ,tri kamena… Budim se kao iz sna uvidjajući da sam popila kavu do kraja na kamenu i dižem se shvaćajući koliko sanjam ovih dana. Kao da su me napustile neke grozne situacije. Da, tako uglavnom more djeluje na mene. Krećem dalje u šetnju.
Baš kao što se dijete veseli plićaku, ja sam se veselila šarenim klupama jednog restorana, rozim i tirkiznim. Okrećem se za mirisom friškog peršina i juhe koji je danas tako rijedak, a koju zamišljam da je kuha neka mlada domaćica ovdje, a ne baka unucima.
Sekundu nakon, iz maštarije budi me urlik vesele djece na odmoru iz obližnje osnovne škole koja također izgleda kao jedna veća istarska kuća. I dok klinci papaju sendviče, a mala djevojčica naslonjena na obližnju ogradu, uživa na suncu i u krafni s čokoladom, pozornost mi je privukla šarolikost škura uz koje se suši ovješeni veš. Osjeća se blizina Italije, domaće atmosfere, osmijeh starijih susjeda tu je normalan , a ja se okrećem i zalazim u novu ulicu koja me vodi ponovno na plavetnilo. I bijeli kamen. Malo dalje okrećem se i ugledam staru zapuštenu malu crkvicu u koju stane vjerojatno pet ljudi.
U stvarnost me vraća ogromna jahta koja je usidrena malo dalje. Kažu da ima stotinu članova posade. Shvaćam da me jahte ovih dana više ne mogu očarati koliko god velike bile. Čak naprotiv, dobile su neki negativni prizvuk, pa bježimo s doka, ionako puše vjetar. U svom letu uspio nas i ukakat pravi rovinjski galeb, što kažu da je to ovdje normalna stvar. No mi ipak znamo da je dosta rijetko. Stoga smo u obližnjoj lutriji kupili srećku, no osim deset kuna za sladoled nismo osvojili ništa drugo. Nekom ništa, nekome sladoled.
I dok mi dijete skakuće oko mene i juri nizbrdo po ulicama malog Rovinja slobodno i veselo čekajući svoj sladoled, na škurama obližnje trgovine ovješeno je nekoliko kantica s posađenim biljem koje odlično miriši. Suveniri su u nama, pomislim. U sijećanjima, mirisima i osjećajima. Njih nam nitko ne moze oduzeti.
Hvatam ga čvrsto za ruku i odlazimo po sladoled. I na Aperol.
