Sjedim u hladu na dječjem igralištu dok se L. igra. Igra se s djecom koja ne govore hrvatski, ali su odmah u minuti prihvatili igru na engleskom i govore koliko tko zna. Razumiju se. Uglavnom se ili kuha s pjeskom i listovima grmlja, ili se voze avioni po toboganu na sve moguće načine. I dok neki doslovnu dube na glavama s nogama u zraku ili vise s drveća, ja hvatam onaj dio klupe kojeg pokriva malo posađeno stabalce u blizini. I pomislim kako sam jedina mama ovdje koja se previše brine i teško mi je gledat one koji vise drveća da ne bi netko pao. I onda kad me hvata panika do kraja, pomislim, ma dolje je mekan pod, ne brini. U pravu su roditelji koji se smiju i ne brinu toliko.
Gledam u cvjećaru na drugom kraju trga koja je bila među prvim otvorenim trgovinama ovdje na Hovasu kad smo kupovali stan. Ja sam nekad davno tamo kupila ukrase za Uskrs. Sada unutra ulazi neka druga mlada mama s kolicima i kupuje pletenu košaru punu posađenih suncokreta. U glavi mi se javi pjesma iz Lukinog prvog razreda u kojoj je njemu najsmiješnija rečenica i koju je naučio čitati – Suncokrete luda glavo!….I pomislim kako je život čudan i lijep. Stvara nove uspomene, bude one stare, i odjednom shvatimo kako smo svi na svojim stazama koje su krojene za nas iz nekih posebnih razloga. Kako zapravo brzo prolazi i leti i kako nam se sve jednom vrati htjeli mi ili ne, i kako neke odluke moraju sjesti na svoje mjesto.Misli mi prekine žena koja kiše gore na terasi jednog stana. Toliko je sve tiho da se i to čuje ovdje u kvartu. Inače, Šveđani jako dugo spavaju, pa je oko 10, 11 sati normalno vidjeti ih kako doručkuju na svojim terasama u gaćicama ili piđamama.
Često pomislim na tatu koji ipak nije dočekao da ikad vidi gdje smo u Švedskoj i kako je zapravo otišao naglo. Pokušavam naći neki smisao u tome svemu, a onda opet odlutam u neke druge misli, one trenutne, sadašnje, koje mi ne daju do dođem do bilo kakvog zaključka u vezi toga. Tako će valjda biti zauvijek. Ljudi odu, a o razlozima, dođe i taj trenutak, nemamo više kad vremena brinuti.
Kakvo je vrijeme u Švedskoj? Toplo, pretoplo za Skandinaviju, mnogi će primijetiti. No ja odgovorno tvrdim da je super, jer se normalno spava u piđami s pokrivačem, bez ikakvih rashladnih uređaja. Ujutro je lijepih 16 do 18 stupnjeva, a popodne zna zagrijati do 25. Evo za drugi tjedan su najavili oko 30-tke što je jako jako toplo za sjever Europe. No ljeta su ovdje definitivno ugodna i sve se može raditi bez ikakvih upozorenja za zdravlje i slično, a kamoli za izlaske van ili radove na otvorenom. Evo, jučer smo posjetili jednu od obližnjih plaža. Ima kupača, mnogo, more je i dalje tamno i puno trava i nije hladno. Oni te plićake ovdje ne čiste kao mi na Mediteranu zbog kupača, već prirodi puštaju prirodu, pa se sjevernjaci u more bacaju s molova. Pa što bude bude. Zbog trava se ne ulazi posupno. I dok su se oko mene događale scene iz filmove po knjigama Jane Austen – trava, konji, stijene i more te djevojke u haljinama i šeširima koje parkiraju svoje biciklie i uzimaju velike košare spremne za plažu, ja sam na sebi imala majicu s kapuljačom na glavi zbog jakog vjetra i čekala da Španjolac u obližnjem kamperu ispeče malom pommes od 70 kruna, što je oko 6 eura. I opet mi se jave misli, kako mi južnjaci nikako ne možemo na te hladne vjetrove čak niti na plaži…Ali možda ipak jednog dana i ja krenem hrabro na vjetar bez kape.
Jednoga dana, bez kape.
I ovdje se odjeća da su godišnji domori, djeca su s roditeljima non stop, u trgovinama nema gužvi, a zgodne Šveđanke nose kratke hlačice i debele veste i natikače. Uz mokru kosu, naravno.
Sve Vas pozdravljam uz slike koje podsjećaju na proljeće, godišnje doba koje se na Mediteranu izgubilo….Evo, imam prilike uživati u bilju, rascvjetanom grmlju, švedskim bobicama i cvijeću svih vrsta… Na sjeveru Europe usred srpnja, tko bi rekao. Prije devet godina u srpnju je ovdje bila debela jesen i nosili bi jesenske jakne. I kapuljače.
Švedski sladoled manje je kremastiji i manje slađi od onih na kakve smo navikli