Song on NY’s Eve 2020.



Neki dan sam, prije nego nas je, nadam se, zadnji put sresao potres u ovoj godini, na trenutak došla sebi i shvatila kako ove godine nisam napisala pjesmu djetetu.

Ili jesam? Mislim da jednu. Moram je naći u mobu. Da, ovo je godina koja nam je odmah po početku na tacni umjesto šampanjca i torte donijela samo strah i brigu. Odurni tunel iz kojeg ne vidimo izlaz ni na njenom samom kraju. Naročito mi u Hrvatskoj. I dok su u Švedskoj prve vijesti ovih dana o odronu zemlje u Norveškoj i o tome kako stariji podnose cijepivo protiv COVID-a i naravno o tome kako je 4.5 milijuna građana u Švedskoj gledalo Paju Patka za Badnjak, Hrvatska ne može predahnuti ni na Staru godinu. Ne, ne. Neće ići tako lako. Nikad nije, pa neće ni sada.
Kad se osvrnem unatrag, vidim da sam ovu godinu provela toliko aktivno u brizi uglavnom i najviše s mojim 4-godišnjakom, da nisam imala vremena ni za pjesmu. Ni za sebi pustiti pjesmu, pa mi je, eto, to postao mali luksuz na Badnjak. Nije bilo vremena za staloženost, opuštenost i trenutak u kojem se jednostavno rodi nešto iz srca. Shvatit ćemo kako smo živjeli tek kad sve to prođe… Možda u tom cijelom kaosu čak nisam ni primijećivala stvari koje smo prolazili svi kao obitelj, a koje su bile izuzetno naporne svima.
Posebno našim najmlađima. Tek ovih dana, kad smo ga uselili kompletno u njegovu sobu shvatila sam koliko je velik, ozbiljan , pametniji, realniji… od mene. Koliko se počeo brinuti za mene i za obitelj za koju shvaća da ju ima. Da je prokleta bolest vani, ali da će proći. S čime se sve morao nositi tako malen. Osim što smo naučili graditi prave kuće i dvorce, autopraonice, gradlišta s bregovima od riže, znamo i našu Ježevu kućicu, brdo engleskoga i nešto švedskoga, puno pjesmica od The Cars, znamo i voziti bicikl, znamo pratiti dugometražne crtiće, znamo spojiti nekoliko produžnih kablova i uključiti tablet da se puni. Pitati mamu dal je dobro i reći “Mama sretan sam” . Pitati mamu dal je sretna. Puno emocija priživjeli smo ovu godinu. Tešku, neočekivanu, s puno zapreka.
Da, naučili smo lekciju! Pročitali smo 2000 puta. Lekciju straha, lekciju uspješnog fukncioniranja i držanja konci u rukama da ne polude djeca doma, oni na nastavi od doma, oni koji su cijelu godinu odradili doma i povremeno čuli na sastanima tko je umro ( da u Švedskoj se to tako i događalo). Naučili smo da možemo. Da možemo bez brdo stvari. I što nam točno treba. Da volimo svoje obitelji više nego smo mislili. Da pokažemo suosjećanje onima koje ni ne poznamo. Da možemo popiti više nego što smo ikad i takvi obaviti i odraditi dan bez greške i privesti ga kraju. Imate li osjećaj da ste neke prijatelje izgubili, a oni za koje ste mislili da ste samo prijatelji izdaleka, postali su vam jako važni? To se mnogima dogodilo. Mnogi su obnovili stara prijateljstva, a ona za koja su mislili da su stalna i stabilna jednostavno su nestala. Zanimljiva je ta posljedica ove pandemije. Neka prijateljstva izgleda opstaju samo u idealnim uvjetima. Baš kao i neke veze.

Jeste li shvatili da su nam mrtvi nažalost počeli biti brojevi? Da smo ih gledali u kontekstu statistike i razmišljali je li na našoj strani ili ne? Brojevi koji su u proljeće dizali strah u nebesa, da bi na kraju godine nažalost oguglali. I to se dogodilo. Jesmo li odustali od sebe? Jesmo li joj se dali do kraja pitala sam se ovih dana? Jeste li svjesni da smo cijelu godnu proveli uz brojeve općenito? O saznanjima o odurnoj bolesti i o tome kako ju izbijeći. U mislima kako će sve biti ako netko ode iz naše obitelji, kako će biti djeca? Koliko nam je got bila odurna i puna smrti i straha, ne mogu da ne mislim da je sve to djelovalo na nas i stvorilo nešto novo. Ne mogu drugo misliti i ući u Novu godinu. Tim više što smo mislili da sve što smo preživjeli nećemo nikad. A dogodilo se, onako, preko noći, uz prazne ulice i nikad lijepše i čišće nebo. I ne, neću okriviti nas. Niti se majka priroda ljuti, kao što mnogi govore. Ne, ne mislim da ona ima išta s time. Možda ima nešto treće. Nebitno je više. Dogodilo se. Vidimo li izlaz?

Nema ljepšeg prizora nego gledat jelku odozdola. Zna to i moj sin. Druga perspektiva…To je ono što nas drži.

Zato dragi svi. Popijte sve što možete i imate sutra. Oni koji imate krov nad glavom i koji ste uspjeli ne završiti na mašini ove godine i kojima su svi u obitelji dobro. Ali, ako ste i gubili ikako ove godine, stanite ponosnije nego ikad.Jer, ostali ste stajati na nogama.I to je bilo jedino važno ove godine. Jedino i jest važno. S tim mislima ispratite ovaj “ološ iz stana” kao gospoda točno u ponoć. Mada, nisu zvijezde nit’ godine krive. Ali, moramo podvući crtu nekako jel’ tako?Makar onu kalendarsku, jer, previše je svega za jedan mozak, za jedno tijelo, za jednu obitelj.
Zato, najdraže moje, dok trčiš ispod upaljenih zvijezdica po hodniku, love me misli na tren o tome kud nam je nestala ova teška godina i što nam je sve uzela i kako bi bilo da je bila normalna?

“..Nije bitna brzina. Bitno je putovanje…” kaže neki junak iz crtića u njegovoj sobi.
Nek nam je svima Sretnija Nova 2021.
Očekivana s tonama nade, kao nikad nijedna prije.

Božić nikad drugačiji… nikad smisleniji.

Kuće i snovi



Imate svoju kuću iz snova?
Svi ju imamo. Čak i oni koji se trude reći da ne. Znam ljude,starije, koji su čitav život sanjali o svojoj kući i svojemu miru ,nikad ga nisu dočekali.
Znam puno mlađih ljudi koji su svoje kuće stekli jako rano i uživaju u njima, možda i ne znajući što im znači zapravo njihova vlastita kuća. Znam one koji su je dugo čekali i dočekali i znaju što im znači. I njima ništa nije važno osim toga mira.
Psihijatri kažu da kad sanjate kuću da sanjate vlastitu osobnost. Pa ovisno o tome kakva je kuća lako je dokučiti neke stvari o vašoj osobnosti, trenutnoj situaciji u životu, strahovima, željama…
Nikad nisam živjela u svojoj vlastitoj kući, osim davno u roditeljskoj. U Švedskoj smo živjeli kratko u pravoj švedskoj kući, staroj i solidno obnovljenoj. Imala je bezbroj mana, ali i pravi švedskih duh, tlocrt, hladnoću, postranost i neki čudan, meni strani i neopisiv mir. Kao da svi oni koji su kroz sve te desetke i desetke godina živjeli u njoj, nisu puno toga ostavili. Osim neke preinake i modernizacije. Ono što švedske kuće čine posebnima je to što su uglavnom jako slične. Imaju velika dvorišta, pune su divljeg zelenila i brodova u dvorištima koji čekaju sunce.
Samo sam jednom sanjala svoju švedsku kuću.
Bila je bijela, iznutra i izvana, prostrana prizemnica s puno drva. Blizu nekakve obale i onako uvijek otvorenih vrata. Kao da je s Mediterana, a cani uvijek toplo. Unutra s prostranom garniturom i kuhinjom. To je sve čega se sjećam. I ne znam što bi ona trebala značiti. Uglavnom, što sanjam o Švedskoj uvijek se nekako tiče obale.
Ne znam zašto ovih dana razmišljam o kućama. S obzirom da živim u stanu, misli o vlastitoj kući obično mi se javljaju pred neke velike promjene. Možda zbog blagdana, možda zbog ove teške godine koja će, vjerujem, sve natjerati da napokon počnu ostvarivati svoje snove, bez srama i bez straha.
Lani smo u ove dane radili kućiće od paprenjaka, poznate kućice od još poznatijih švedskih paprenih keksa. Koje se obično ovjesne na bor ili podijele prijateljima i – pojedu, naravno.
Ove godine, uspjeli smo napraviti i prvu, pravu kuću od paprenjaka sa šarenim bombonima i snijegom pršićem.

Pa dragi moji, svi moji čitatelji, oni povremeni i oni vjerni, neka nam snijeg pršić najprije iz i života,a potom i iz sjećanja, odnese sve loše što nam se dogodilo od zadnjeg Badnjaka. Baš kao pršić, onako lagano, iznenađujuće i naglo. Baš kao jedan kratki snijeg pršić! Neka odnese sve tužno i zastrašujuće i donese mir.Što prije.
Neka vam je miran Božić!
S kime god bili, ili bili sami, nađite svoj mir u ovoj godini samoće. Svoj trenutak, zagledani u vlastitu jelkicu, ili bilo što drugo što vas čini sretnim, i razmišljajući o vlastitoj kući.
Svojoj osobnosti.
Kako ćete ju obnoviti.
I tako ponovno ojačati.

Pozdrav iz praznog nam grada

Najteže mi gledati dijete kako kuži da nesto generalno ne štima.Ali ipak sam mu htjela pokazati okićen grad i pokazat mu kako nas ipak čekaju lijepi dani pred nama.Šetali smo,prepoznalo je dijete sve ulice i naše restorane.Zvonila su crkvena zvona,bila je nedjelja ujutro, a dijete me pitalo da li zvone jer je Božić.Iz biskupskog ureda žurno je izasao svećenik i krenuo prema katedrali.Sjetilo me na vremena kada takve stvari nisam zamijećivala.Pitala sam se je li misa,ima li ljudi,što je išao riješiti.Nakit grada mi izgleda isti kao lani,zrak također,teta prodaje mandarine kao i lani i kiosk na korzu radi. Kavana, poznata varaždinska kavana otvorena je kao trgovina, pa možete uzeti kavu za van.Lijepo su se dosjetili. Nekako dočeci nisu dočeci bez kavane,makar sam rijetko tamo bila za novogodišnju noć. Nikog, baš nikog nismo sreli.Čak su i pokloni ukrasi bili u nekom čudnom kavezu.Snješko tu, sanjke tamo….Stari grad u lijepom sjajnom ruhu koje se najbolje vidi uvečer.

Tužan mi je Covid Varaždin.

Jos su tužnije fotke.Fotke s maskicom.Fotke na kojima se samo dječje oči smiju,tražeći nekog za igru,za tobogan,za dječji trk po Korzu. Ali nažalost za trk su raspoloženi samo golubovi.Fotke koje govore – sve je ok mama.Samo šteta što nema vlakića kojeg gledam na tablet i na kojem sam tako uživao lani.Lani, kad si pila kuhano vino s tatom i svirala je naša muzila iz kućica.Kupili ste mi rukavice i bio sam sretan s onako promrzlim rukama.Sretan tako, da sam se i toga sad sjetio.

Po povratku, kupili smo našoj bolesnoj susjedi kutiju Napolitanki, neko prigodno izdanje i ostavili joj na kvaki. Mislim da joj ide na bolje.Mada se nekoliko noći jako mučila. Ona je medicinska sestra i ima već i unuke.

I svaka joj čast.Puno mislim na nju kroz dan.Nikad nisam mislila da ću.

Bezbrižnost s Linnéa

Linne, kvart je u Goteborgu kojeg nazivaju mali London. Linnegatan glavna je ulica u kvartu koji se spominje davne 1882. godine, a dobila je ime po Carlu von Linneu koji je posjetio grad 1746 . godine.

Kuće su posebno visoke pa se ulice doimaju manjima, što daje topliju atmosferu. Ima jako ,puno starih zgrada, lijepih i skupih stanova, barova, restorana, malih shopova u koje se uvijek poželite vratiti jer, eto, vidjeli ste nešto što vam ne ide iz glave. Linne je uglavnom popunjen starim zgradama, no one koje su zamijenjene novima, izgrađene su u istom starinskom štihu. Linne je mjesto koje pamtim po divnom sunčanom jutro kada sam ga prvi put posjetila, a slike koje sam tada slala govorile su o tome kako je zrak čist i trava zelena. Kako nema ljudi, nije bilo ni 10 ujutro, i kako svi spavaju, jer je to kvart u kojem se dobro tulumari. Tek tu i tamo, iz pokoje zgrade, u tim je satima istrčao ponetko u svoj pošteno jureći automobil parkiran tik do ulaza zgrade. Linne pamim i po tome što sam ondje kupila pršut i bila sam totalno sretna što sam uspjela naći nešto takvo na sjeveru. Prvi pršut u Švedskoj u nekom malom dućanu s hranom. Linne je kvart u kojem sam vidjela super haljine koje se prodaju, onako, vani pred dućanima, na vješalicama za oko 1000 do 2000 kruna. Linne je mjesto gdje se ne osjećate kao da ste u Švedskoj. Nije sve sterilno i strogo uređeno. Ublizini su parkovi i riječica, ima puno ptica, za razliku od ostalih kvartova.

Rano jutro, 8 sati. Linne je uspavam kao i uvijek

Linne je u jutarnjima satima pust. Totalno okićen. Kako samo Šveđani mogu spavati uz sve te ukrase na prozorima ostavljenim da gore cijelu noć? Često sam se pitala. Više se ne pitam. Kao ni to da nemaju uopće zastore i da, ukoliko zurite, možete vidjeti svašta u tim stanovima i lijepo uređenim dnevnim sobama.

Järntorget – šaren kao nikad prije. PItam se, hoće li se slaviti ovi blagdani i kako?

I stalno se pitam ovih dana kako ćemo proći kroz ove dane pred nama. Zato odlazim u mislima na mjesta koja su me očarala, na kojima sam i tada zaboravila na loše trenutke i dane, a koja su davala snagu i nudila pršut u zemlji bez pršuta.

O samoći u vremenu zajedništva u drugom postu. Iz nikad usamljenijeg i praznijeg Varaždina. Varaždina koji se bori.

Ali, je i on okićen.

I u kojem mi prva susjeda ima koronu.

Božićni sendvič – Julmacka

Ne, nije se krastavac baš proslavil na ovoj fotki. Ali, to je ipak aerodrom.




Šveđani nemaju puno svojih originalnih tradicionalnih božićnih jela. Uglavnom se u blagdanske dane jede šunka, losos, krumpir na sto načina… U novije vrijeme blagdanski stol i na sjeveru sve više uzima modernijeg maha, odnosno gastronomija je i ovdje jako napredovala. Šveđani se usude dosta toga izmiješati na tanjuru, i sve ispadne iznenađujuće dobro. Pokupe od svakoga ponešto, dodaju nešto svoje. No, ono što imaju svoje je – božićni sendvič. On je, onako, pravi zimski. Pun okusa, kalorija, nalupan sa svim i svačim, slani, slatki i kiseo.
Pa, ‘ajmo redom.
Iako postoji nekoliko varijanti Julmacke, onaj najpoznatiji se sastoji od pravih zimskih sastojaka.
Samo su kruh, krastavci i senf ono što bismo mi stavili skupa u Hrvatskoj, recimo. Ostalo…prosudite sami.
Švedski sendvič “leži” na slatkom kruhu. To je kruh koji u sebi ima sirup od javora. Zatim se on premaže senfom, obično bude malo i ugodno slatkast. Na to se stavi salata od cikle koja je obično spojena s nekim umakom, često se spominje miksana jabuka, a na sve to idu poznate švedske okruglice od mljevenog mesa. A za ukras, na vrh, kiseli krastavci.
Julmacka se jede u božićne dane.Ima ga upravo sada za kupiti na mnogo mjesta. Umjesto kuglica od mljevenog mesa, Julmacka se može pripremiti i u vegetarijanskoj varijanti. S kuglicama od povrća kojeg volite.

Kiti se na sve strane
I švedska fika polako postaje sve veći brand



Kalorično je to jelo, puno proteina i povrća, baš kao što Šveđani vole, a i začinjeno je – anisom, koji je poznati ovdje kao blagdanski začin.
Što popiti uz to? Pa, vani, u zalogajnicama gdje se može pojesti ovakav sendvič može se popiti božićno pivo, koje je bez alkohola ili vam nude sok na bazi karamele.
U ove dane, nude se i juhe. U Švedskoj ih ima pregršt. S juhama su me iznenadili i puni su ideja, jer vole povrće i vrhnje, što je uvijek dobra kombinacija za gustu juhu. One su egzotične, tople, jake, imaju dosta začina. Evo, nedavno sam upoznala i juhu od špinata s anisom.
Ovih dana nekako se čini da je i Švedska, odnosno, Goteborg okićeniji nego ikad. Bit’ će da je to zbog pandemije koja nam je mnogo toga uskratila.
Šveđani se za Božić smiju okupiti u 8-ero, najviše. A ukoliko žele veći broj u društvu, mogu se povezati digitalnim partyjem.
Zabave na otvorenom ovdje nisu toliko popularne kao u Hrvatskoj. No, ove godine, vidjet ćemo.

Julmacka može biti i sa šunkom, senfom i kiselim zeljem
Paprenjaci su uvijek tu u blagdanske dane
Jedno novogodišnje iznenađenje na traki
I jedno novogodišnje izdanje Volva
Teško si možete ovakvom fotkom predočiti veličinu ove jelke postavljene u poznati zabavni park koji je ove godine zatvoren
Švedska si je ove godine baš dana maha u kićenju eksterijera

Mjesta za povijest

Mnogi će od ove pandemije najviše pamtiti to što su im bila uskraćena putovanja. Oni koji su ipak morali otputovati, pamtit će silne izolacije i testove te ispunjavanje formulara, zapakiranu svu moguću hranu, od peciva, sendviča do voća, ako se uopće negdje i mogla kupiti na transferima te rijetke, rijetke letove. Da ne govorim o mirisu dezinfekcije.

Ovih dana čitala sam kako su Berlinčani odabrali mjesto za cijepljenje građana upravo berlinski aerodrom. Ondje će na ulazu pisati “Dobro došli”, a namjeravaju cijepiti oko 4 tisuće ljudi dnevno. Mnogi će tako uz “certifikat” da su cijepljeni moći i odmah otputovati. Redale su mi se slike u glavi i pomislila sam kako će fotke masovnih cijepljenja, koja će, nadam se, riješiti ovu groznu pandemiju, biti jednog dana u udžbenicima.

Kako će djeca učiti o tome kako nismo smjeli van, kako se teško umiralo i kako se sve riješilo. I kako je čovječanstvo pobjedonosno stvorilo vakcinu. Možda će i neke druge zemlje biti inspirirane aerodromima kao mjestima spasenja i masovnog oslobođenja, mjestima gdje će svojim građanima priuštiti buđenje iz noćne more te odmah potom i priliku za let koji su namjeravali obaviti cijeli život.

Aerodromi su idealna mjesta gdje može doći veliki broj ljudi, gdje će se držati distanca, ako će biti potrebna, gdje će se moći dopremiti i cijepivo i i te posebne ledenice koje ovom protuotrovu pružaju dovoljan minus da preživi. Kako bi mi preživjeli, potom.

Ne ulazim u odabir ljudi i njihove odluke o cijepljenju. Ulazim u onaj dan kada ćemo se, svaki na svoj način, riješiti svega ovog od ljetos. U trenutak kada ćemo se koliko toliko osjetiti sigurnima. U trenutak kada ćemo moći reći i to je to. Hoćemo li opet živjeti život koji je postao tako odurno nedostupan?

Mnogi mi kažu kako nikad više neće biti isto. Kako će mlađarija sve zaboraviti, ali će im sve ostati u jednom ružnom mlagovitom sjećanju. Baš kao što je meni ostao rat u Varaždinu i onih nekoliko dana i noći u podrumu. I ne znam imam li kakvih posljedica, ali se sjećam straha. Prvenstveno te atmosfere i nenormalnog života. Srećom brzo je prošlo, to u podrumu. Ne sjećam se dana kada je rat završio u Hrvatskoj. Ali, znam da su moji bili jako sretni. Ali ono što znam je da su se ljudi nakon rata jako promijenili. Nestalo je spontanosti, prijateljstva od prije, susjedstva, počela su prebrojavanja koliko tko ima i kakvih automobila u dvorištu, tko je i kako upisao fakultet… Svijet se oko mene promijenio. To je ono čega se sjećam ja. Rekli bi stariji, svijet je otišao kvragu.

Se jedva čekate probuditi negdje u travnju? U sunčanom travnju 2021. kada ćete moći u javni prijevoz bez maske? Kada ćete moći zagrliti nekoga koga dugo niste vidjeli? Hoćemo li? Svi u mislima imamo neki budući život. Nešto – nakon. Nismo zamišljali na lanjsko Silvestrovo da ćemo ga ovako zamišljati na ovo.

Brojke u Švedskoj i dalje rastu, kažu da će kulminirati sredinom prosinca. Ne savjetuju se putovanja, testiraju se djeca po školama. Svagdje uglavnom ista priča.

Čini se polako sve kao veliki eksperiment? Da, tako nekako. Test čovječnosti prije svega. Po ne znam koji put. Tko pobijeđuje?Napisat će povijest. I udžbenici.

Ništa. Držite se gdje god da jeste.

Vjerujem da će zapakirana hrana ubrzo otići u povijest
Da će nebo nad Hrvatskom ubrzo biti “lakše”
Da ćemo ovo slati slijedeće Nove godine kao Covid foru
Kao i ovo
A da ćemo u ovakvim gradovima – sve drugo, samo ne nositi maske