Mame, maske i kisik

Četvrtu nedjelju u svibnju u Švedskoj je Majčin dan.
Dugu su i “raznovrsnu” da ne velim burnu povijest prošli ovdje da bi mame dobile svoj dan. Prije svega zbog Nijemaca, kako navode knjige o tradiciji sjevernjaka, koji su ovdje doselili, a njihov se majčin dan vezao često uz Treći Reich i neka njihova pravila o majkama Arijevaca, pa su tražili pravi model kako da majka ima svoj dan, jer ga je kao majka i zaslužila. No ubrzo je, kako se to ovdje i mora dogoditi, i ravnopravnost rekla svoje i tata je dobio svoj dan o kojem sa vam već i pisala. Dobro da nisu krenuli za Amerima do kraja koji su navodno imali namjeru uvesti i Dogs day, ili ga i jesu?

Često čitam ovdje po magazinima o poznatim uspješnim ženama. U početku čudno, a sada je sve ljepše vidjeti kako su brojne od njih – strankinje. Uz njihove portrete, uvijek i obavezno stoji kratki ID – mjesto rođenja, godište, bračni status te koliko djece imaju. Pod obavezno. Inače je Švedska zemlja gdje se sve o svakom zna i obznanjeno je na internetu. Vode se polemike o tome koliko je to zadiranje u privatnost, no o tome drugi put. Zaključila sam kako puno ljudi ovdje ima djecu. I to dosta rano, dosta djece. Onako, jedno za drugim. Po troje. Puno uspješnih majki ima dvoje, troje svoje djece i još nekoliko od svojeg partnera. Jer ovdje rijetko tko ostane u prvoj ozbiljnoj vezi do kraja života. Kad sam stigla u Švedsku šokiralo me to što ne postoji ili je jako, jako rijedak – baka servis. Jer ovdje i bake rade i imaju svoj život. S drugim ili petim partnerom. A pitaj Boga u kojoj su zemlji, ako su u penziji. Pa opet nema baka servisa. A još manje postoje – dadilje.
Uglavnom, djeca su po institucijama. Tako to oni ovdje zovu. Roditelji nemaju puno bliskosti s djecom, ne na naš način. Nema tolike brige, nema strepnje oko svega. Sve školsko obavlja se u školi. Djecu se sprema vrlo rano na odlazak u svoj život i na odlazak od kuće. Smatra se da su oni individue od rođenja i tako ih se odgaja. Meni jako strano još uvijek. Šetajući s kolicima prije nekoliko godina s Lukom od nekoliko mjeseci uz dvorište škole koja je bila blizu naše zgrade, u školskom dvorištu vidjela sam djevojčicu kako plače. Jedna plače, druga je grli. Jako puno djece je djece stranaca i činilo mi se da su djeca podosta tužna i ozbiljna s obzirom da je veliki odmor i lijepo vrijeme vani i predivno igralište obraslo drvcima jasmina. Nerijetko sam znala takve scene vidjeti. Pomišljala sam kako su predugo djeca ovdje sama. Ali to je takvo društvo. Navodno je na prošlim parlamentarnim izborima jedna stranka nudila u svojem programu jedan dan mjesečno u kojem će roditelji moći biti više za svojom djecom. Odnosno, dan za obitelj.

Nisam znala što su osjećaji i briga za svoje dijete sve dok nisam i sama postala mama. U to isto vrijeme susretala sam se sa pravilima hladnog društva općenito, ležernim po pitanju majčinstva, poprilično distanciranim oko svega, a svojem sam malom iskreno davala svu sebe. Ostavila sam posao, hvala Bogu, jer sam i imala mogućnost i podršku, ali nisam ostavila pisanje. Nesvjesno sam se uz to borila s gubitkom doma, prijatelja, domovine, svoje obitelji, svojeg posla koji je bio dinamičan i pun osobnosti. Nakon godinu dana našla sam se u situaciji da mi je dijete postalo sav moj život. U stranoj zemlji i bez pomoći koja može uskočiti da se barem malo predahne. I u toj borbi same sa sobom u vezi onoga što je ostalo iza mene te suočavanja s time što se događa i što će biti, znalo je biti itekako teško i naporno. Istovremeno sam se borila s mislima kako radim nešto krivo, jer ovdje vlada teorija avionske nesreće, odnosno, da masku s kisikom moraš dati prvo sebi, a onda djetetu, i da si jedino tako usješan i dobar roditelj. (Ja bi ipak bila mirnija da masku stavim prvo djetetu, a onda sebi. Ipak sam izdržljivija). Te kako moraš omogućiti sebi dobar i kvalitetan život te odmor i sve što ti treba da bi bio dobar roditelj. E, sad, što je kome dobar i kvalitetan život i što on nosi za sobom po pitanju vremena i onoga što se daje djeci, a što sebi? Koliko ostaje za djecu, ako najprije u svemu moraš namiriti sebe? Čudom su se čudili ovdje u Domu zdravlja za djecu što se ja dižem u noći i kuham malom mlijeko. Rekli su mi “neka ga ostavim i neka plaće nekoliko noći i da će potom sve prestati i imat ćemo lagodne noći muž i ja”, bez obzira na to što smo imali osjećaj da jede manje kroz dan. Bila sam doslovno osupnuta. Kao ošamarena. Ni dan danas ne mogu da se ne dignem u noći. Ne mislim da sam super mama zbog toga, ali mislim da je potrebno uvijek doći djetetu dok te zove. Još uvijek se borim s time što napredni svijet misli o majčinstvu i kako gleda na njega.
Na kraju dana znala mi se javiti pomisao da bih mogla izgubiti te neprospavane noći i kuhanja mlijeka, pripremanje obroka i svega što ide uz njegov ritam i naš život i te su me misli svaki puta bacile u očaj i neke čudne strahove koji su javljali naglo, u trenucima mira i opuštenosti. I tada sam shvatila da sam samo mama.
Mamike rade naporno. Obično nema rezultata koji su vidljivi i opipljivi svaki dan kao na poslu.
Ima jako puno truda, pogrešaka, padova, nerazumijevanja, krivih pokušaja i pristupa i tako milijun puta dok ne naučiš lekciju, smirivanja samoga sebe u trenucima kad se to čini nemogućim, ali i dizanja nakon kojih napokon prodišeš na par minuta i mislis da si osvojio Everest. Uspjeh je u majčinstvu samozatajan, tih i sramežljiv. Popraćen suzom koju skrivaš uz osmijeh. Umjesto da ga podijeliš sa svima, zadržiš ga za sebe. Jer imaš osjećaj da ga nitko neće shvatiti i da je u stvari samo tvoj i djetetov. Da, majčinstvo frustrira i često onemogućava realizaciju žene do kraja, na kakvu je navikla u životu bez djece. No taj uspjeh mame olako shvaćamo. Puštamo ga da dođe do srca i ovdje ostane, Trebale bi se nagraditi, onako kako znamo. Na glas.

Ono što ostaje,

samo ljubav je….

Javlja mi se naša uspavanka u glavi, bliži se 19 h.
Hvala Ivani Plechinger na divnoj pjesmi. I njenoj obitelji.
Sretan Majčin dan svima mamama, gdje god bile. Nema razlike. Ja ipak mislim da nema. Koliko god danas sustavi nalagali raznorazne novotvorine.

Ah, maske. Nikako da ih se riješimo.