Ostatak svijeta panično se priprema za sve manja okupljanja koja isključuju čak i ona malo šira obiteljska, a švedski epidemiolozi (tek) su sad dopustili starijima od 70 “živjeti kao i svi ostali”. Naime, u proljeće su i ondje bile donesene mjere koje su se najviše odnosile na zaštitu starijih, pa tako nije bilo preporučljivo sastajanje i druženje starijih i mlađih članova obitelji.
Kako sada stvari stoje, ovog Božića bit će dopuštena druženja i starijima, sve do 15 ljudi, obiteljski povezanih, no ističe se da se još uvijek trebaju izbjegavati brojnija i nepoznata društva.
Također, dopušteni su i zagrljaji! Djeca se ne smatraju potencijalnim prijenosnicma zaraze pa će tako malo po malo moći početi posvjećivati i svoje bake i djedove. Za Božić bit će i zagrljaja, rečeno je.
Evo, dragi moji. Kakav će biti dan kad ćemo dočekati dozvolu za zagrljaj? Što će ostati od nas i kakvih ćemo biti emocija?Iskreno fali mi moja baka, njezini savjeti i iskustvo rata, iskustvo života s bolesti, sveg tog jakog u njoj, a što bi mogla ponovno podijeliti s nama doma, održati nas, voditi u smijehu i miru kao što je to znala raditi u Domovinskom ratu kojeg smo, hvala Bogu, ipak gledali iz daleka, ali bio je tu. Ali glavno je da je ona tu, u sjećanju, u mislima, više nego ikad prije. Patetično zvuči, ali patetičan nam je život i bit će kasnije još i više.
Ova bolest opasno se uplela u sve sfere zivota, vuče nas debelo za nos sve po redu.
Jedno je sigurno. Donijela je zabranu zagrljaja ili ih barem učiniti zatrašujućim. Dugoročno možda i neku vrstu otupljenih emocija. Donijet će ova pandemija i kraj sveg tog smeća, i sreću za koju će nam trebati hrabrost. Kao za onu poslije izliječene bolesti i straha da se ne vrati. Dobro nam došli zagrljaji! Samo da do Božića ne narastu previše brojevi…
Evo, da upamte generacije iz nas. Baš kao što i ja pamtim i siećam se. To mi ne može nitko uzeti. Ni mjere, ni pandemije, ni mjere, ni dozvole.
