U danima ne putovanja i ne nalaženja izlaza iz onog što svi trpimo, najlakše je posjetiti susjedstvo ili mjesto gdje smo nekad živjeli. Nekad, neko vrijeme. Iz ove perspektive, ako ništa drugo onda drugačije, možda mirnije, mada se tako nije tada činilo. Tamo gdje su ostali susreti s ljudima kojih se sjećam, ali oni mene sigurno ne. Trgovine koje pamtim i koje sam prve posjećivala upoznavajući tete na kasama ili vlasnice malih dućana koji su radili tek ponekad i njihove divne stvari koji su prodavali. Znala sam satima s kolicima šetati uz izloge i promatrati taj svijet kao da će mi izlozi uspjeti nešto reći o svijetu u koji sam stigla. Govorili su puno. Puno o slobodi, ljepoti, jednostavnosti, običajima, ekologiji u svemu… Često sam znala nešto kupiti u njima i odnijeti mojima doma u HR. Bile su to njima tek stvari. Ali, meni ne. Znala sam ih dugo proučavati u izlozima razmišljajući kome bih što poklonila kad se vratim, a da bude po njihovom ukusu, ali sa sjeverom u sebi. Upoznavala sam tamo švedski jezik i načine plaćanja. Traženja odgovarajućih švedskih pelena, mlijeka za djecu. Upoznavala načine ponašanja u ljekarnama i kafićima, razmišljajući hoću li danas napokon imati vremena da probam švedsku juhu od rakova i sjesti negdje uz rivu. Tamo gdje je ostao isti šum vode. I tišina, istovremeno. Daleka i sjeverna. Tamo gdje su ostala mjesta gdje je dijete uspjelo zaspati. A koja sam samo ja znala. Mjesta na kojima nikad nisam bila usamljenija, ali ni potpunija kao napokon mama. Groznog sjevernog vjetra, drugih mama i kolica uvijek u žurbi, lijepog i ružnog vremena koje se izmijenjuje svakih 20 minuta, hrvatskog jezika samo u mojim mislima, susreta same sa sobom tek tu i tamo, Razmišljanja o tome kako je život odjednom postao onaj od prije i ovaj od sada. Uz čips i jogurt od malina koji vire iz torbe na kolicima, dok je automat kraj mene govorio kada će slijedeći brod.
Staro je to susjedstvo kojem se često vraćam u mislima. Ostalo je tamo sve što smo proživjeli, odradili i otišli dalje. Ostao je isti raspored brodova i brodica, neki novi ljudi su na našoj terasi. Nisu je ostaklili. Imaju tako ljepši pogled na more. Na grad. Na ljude kojih ni onda, ni sada nema na cesti. Šetnica je tek vikendom znala imati svoje šetače, no ovaj je vikend ostala prazna. Pandemija je i ovdje prikovala ljude uz dnevne sobe. Iako je vani sunce.
Prolazim kraj naše stare zgrade i okrećem se kad čujem diskretan zvuk ulaznih vrata koja se otvaraju bez da ih dirate. Polako i otmjeno. Kao i sve ovdje. Unutra glas govori da lift kreće na peti kat. Na naš kat. Hoće li izaći neka nova mama van? Ne, izlazi samo neka cura obučena za trčanje. Ima mokru kosu. Ispod 10 stupnjeva je vani. Sjetim se, da, njima je to toplo. Kreće prema brežuljku, dok se ja osvrćem zadnji put. Mislim, i ovo mi je bilo dovoljno, kao mali izlet. Izlet u prošlost. U neki drugi, stari jednostavniji zrak.
Osjećate li težinu zbog dolaska blagdana? Je li težina ona ista predblagdanska ili promijenjena? Vi koji ste stranci negdje drugdje, planirate li u Hrvatsku? Ili sve postalo prekomplicirano? Prekomplicirano za uopće misliti? Da, netko nas želi takve, prikovane i sve više zbunjene. Naročito prema samima sebi. No, ne dajte se zbuniti. Još uvijek imamo svi sami sebe. Svoje šetnice. Na kojima smo mirni. Koje su nam u mislima i koje se javljaju baš kad je nateže.
Zar ne?
Na kojima smo sami. Ili nismo.
Ali smo onakvi kakvi si želimo biti. Sad, kad je teško.
Tužno mi izgleda Eriksberg gdje smo nekad živjeli bez svojih šetača. No moja sjećanja nisu nimalo tužna. Tek poneki roditelji s kolicima dali su naslutiti da je i danas sve kako je bilo…
