Vrijeme za povratke


Malo do podne je. Kišni ljetni sati u Istri koji se izmjenjuju sa sunčanim razdobljima opet su podsjetili da je ovdje vrijeme više nego promijenjivo i upravo je to, uz miris biljne ugodne vlage u zraku, ono što me više od ičega podsjeća na djetinjstvo. Godina odnosno ljeto koja je trebalo rezultirati ulaskom u nešto novo, ludo, dosad neisprobano, mene je odvelo na mjesto mojih prvih putovanja – na obale Savudrije, Poreča i Červara Porata.
Potpuno neplaniramo našla sam se tako usred zemlje crljenice do plaže gdje sam kao klinka upoznavala školjke priljepke po cijele dane, gdje su Barbike po prvi puta izguble svoju važnost, gdje sam vidjela prave ronioce, vozila autiće u luna parku svaku večer za čije bi žetone stari ostaviljao mjesečnu plaću, gledala kako strani klinci (ili su to bili naši -strani??) ne znam, prodaju strane stripove čije me šarenilo svaku večer iznova magnetski privlačilo. A moju nadu za kupnju jednog takvog svaku večer iznova mama je ubijala rečenicom – “Što će ti to, ionako ništa ne razumiješ”. Moć tih naslovnica još je živa i još postoji. Toliko o tome koliko dijete razumije ili ne. Ne shvaćajući želju djeteta da nešto ponese s mora moje mame, ja sam ove godine kupila po trideset i treću bušilicu igračku u običnom dućanu svojem klincu.

Červar Porat jedno je od najupečatljivijih mjesta mog djetinjstva. Tek kad se vratiš ponovno- jasno je

Červar Porat svakako je mjesto prvih prijateljica iz Slovenije, prvih plesnjaka. Mjesto je to gdje sam od uzbuđenja za stolom gotovo svaku večer razbila jednu čaču s Kolom slučajno laktom. Mjesto je to gdje sam danas tražila i odmah našla prozore stana u kojem je na ferije dolazila Nataša iz Postojne i koju sam gledala kako se šminka sprema za “izlazak na moru navečer”.
Mjesto je sendviča to od mortadele, dugih boravaka na plaži s koje nije trebalo bježati jer u osamdestima nije bilo tako jakog sunca.Mjesto je to u kojem je socijalizam i danas vidjljiv na svakom koraku, a njegovi se mještani kao i ne trude ići u obnovu nečeg. Mjesto je mira i nekog čudnog spokoja. U Červaru su isti ljudi slastičari. Ima ljudi iz BiH koji su, čini mi se ondje u tim bungalovima ostali još od rata a koje su tada imale za svoje radnike hrvatske i slovenske tvrke i tadašnja poduzeća. Upravo oni unose neki mir na plažu noseći sa sobom svo ratno iskustvo koje su steli i poštovanje malog mjesta koje ih je lijepo prihvatilo. Vidim to na licu gospođe koja prodaje kuhanu rajčicu u staklenki i u govoru gospođe pored nas na plaži koja razgovara na mobitel.

U Višnjanu i stari auti daju onu čar


Ovi su me praznici odvukli i u samo srce Istre – u Višnjan do kojeg vas vode neki čudne astronomske instalacije po rotorima, aludirajući na obližnju svjetski poznatu zvjezdarnicu. Mene su ipak privikli ljudi i samo mjesto. Ljudi koji su evo usred pandemije izašli u svoje male kafiće s čijih terasa se potiho dovikuju s onima na terasi preko puta ceste. Tišina toga mjesta je tolika da ondje mještanima srce ne kuca brže od 45 otkucaja u minuti. Njihove okićene kućice šarenih šalaporki privlače svakog, bile derutne ili ne, svaka priča svoju priču. Priču nekog drevnog i sadašnjeg vlasnika koji cijeni svoje, koji želi biti poseban i sve to očuvati, kojeg ne privlače veliki gradove i mondena zbivanja. Uglavnom, Višnjan u jutarnjima satima u srcu sezone – nigdje nikog. Pred svakom drugom kućicom je automobil strane registracije. Puno je Nizozemaca, Austrijanaca i Nijemaca za koje znam da vole mir i tišinu. Jedan od njih zaustavlja nas iz svojeg đipa i pita gdje se kupuje pecivo i kruh. Svi ostali još spavaju i ne daju se smetati. Domaćini pred kućom u tišini pred vratima za malim stolićem pijuckaju kavu iz tihi razgovor na mobitel. Atmosfera je to koju ne zaboravljate. Mala crkva, lijep tornjić, bunar…. Sve malo podsjeća na Provansu. Samo sam itekako sretna da sada to vidim u Hrvatskoj. Prema izlazu iz mjesta lijepo ograđeno bijelo groblje. Cesta izlaska nas je dovela do jednog OPG-a gdje smo kupili vino i ugodno razgovarali s vlasnikom koji od crnog grožđa radi bijeli šampanjac. Probali smo muškat kupili Teran te nastavili dalje.

Svaka kućica pomno je okićena šarmom
Vlada mir u jutarnjim satima dok svi turisti spavaju
Nije Provansa…..ne


Odlučila sam se posjetiti plažu u Ćervaru. Na putu do njega u luci, u samom središtu mjesta, danas je ACI marina gdje su luksuzne jahte, a ne barkice koje su bile nekada. Tek su trkaći autići u Lunaparku oni isti. Mislila sam pitat ženu koja ondje radi upravo je izašla iz kućice da li mogu pogledat koji stari žeton, ali idem ipak se okupati. Ne mogu vam do kraja riječima opisati koliko mi je značio ovaj povratak u staro doba upravo sada. Baš u ovoj godini koja, kao i ona prije, nije donijela ništa lijepog, ništa onako da se čovjek osjeti mirno i spokojno. Kao da mi je ljeto poručilo da moramo biti sretni zbog svojih sjećanja. I s njima nastaviti dalje. S možda i više snage nego da sam posjetila neko novo mjesto na kojem nikad nisam bila, ja krećem dalje.
Baš kao i one neke osobe koje vam nekad pomognu, a da nikad to ne saznaju, tako sam se ja osjetila sretna zbog Červara. Znao on to ili ne.

i market je na istom mjestu….
Mozda dogodine….ovo…ili ovu jesen.Zanima me hoću li biti istog raspoloženja….
Nakon dugo godina napokon sam u plićaku uživala u priljepcima
I nekim mirnim pejsažima…
…i smijala se svojim najdražima

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)