Zbogom draga moja,nek ti putevi budu laki i mirni

Tiho i povučeno otišla je ovih dana moja Ivča. Kako smo ju od milja zvali, jer bila ponosna Medjimurka, vesela, otvorena energična i puna zivota. Koji ju je napustio u 47 godini.Ne naglo, ali teško.Nekako se uvijek nadamo u medicinska čuda i da bude sve nekako dobro i potrajalo, no ovaj put nije. Otišla je od teške bolesti, a zadnjih dana u tišini. Hrabro, kao što je i ona bila, dok je donosila teške životne odluke i nosila se s teškom bolesti.

Sve sam ovih dana mislila kako je na svibanjskom jedrenju i kako liječenje prolazi kao što je i prolazilo. Dobro. Planirala je još na jedno jedrenje sa svojim ekipom koju je obožavala s kojom je bila slobodna i uživala u nekoliko dana svibanjskog mora.

Moja Ivana otišla je u tišini. Ostala je samo moja poruka na viberu “kako si mi draga?” onako u zraku….koja nikad neće do,biti odgovor. Posebna je ta bol koju nam rade i današnje mreže i sustavi komunikacije. Očekivala sam kako ću uskoro dobiti slike plavetnila mora, veselih ljudi i nju za kormilom, jer je tako uvijek bilo nakon par dana nejavljanja .Ovaj puta samo tišina. Otputovala sam na naglo, dok su mi uvečer počele stizati poruke o tužnoj vijesti. Ne nije me uhvatila tuga, već šok. Tuga je došla kasnije, u noći….pred jutro. Razmišljala sam o tome kako je svu svoju snagu zadnjih dana trošila na sebe i svoje najmilije, za rastanak, i kako je sebično razmišljati o mojoj poruci u zraku. Ali zapravo se samo teško nosim s ne pozdravom. Onim zadnjim. Zapravo shvaćam, sačuvala je svoje prijatelje od težine odlaska koju je proživljavala. Baš tako je i živjela. Tu i tamo stigle smo se naći, popričati, ja bih dobila prefini pekmez kojeg je radila, ako je bilo potrebno i isplakale smo se na brzinu, a tada bi ona krenula hrabro u svoj bijeli Peugeot i odjurila dalje u obaveze s djecom. Kako doma, tako i u školi, u kojoj je bila vesela knjižničarka.

Sjećam se jednog mojeg rođendana tamo u ranim tridesetima gdje je bila glavna zabavljačica. Gdje su je upamtili svi koji je i nisu poznavali dotad, po dobrom, po nesalomljivom humoru do kraja fešte. Najviše hrabrosti iskazala je u trenutku kad mi je kao novinaru nedostajala tema “O Božiću koji kod nekih nije sretan dan, već posve nešto suprotno”. Tada je bez imalo oklijevanja i hrabro u novinama u kojim sam radila progovorila o tragičnoj pogibiji njenog brata koji je stradao sa samo nekoliko godina na sam Badnjak.

Ivkica, želim ti od sveg srca mirne pute obasijane beskrajnim sjajem koji te čeka. Zagrli braceka. Otrčite u još jedno djetinjstvo koje skupa nikad niste proveli. Možda je upravo ta slika jedina utjeha u svem ovom turobnom događaju. U ovim turobnim vremenima koja ne donose ništa osim straha s kojim se svi borimo, i koja nikako da prođu i ostave svo to prokletstvo koje je odnijelo sa svijeta bezbroj dobrih i poštenih ljudi. Teška vremena, koje ni ovo proljetno sunce uz more, ni sam šum mora po prvi puta ne mogu otjerati ni metar daleko od mene. Budi mirna.

Voli te tvoja Megan, kako si me zvala

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.