Mjesto gdje Šveđani dolaze na svečane večere u vrijeme Adventa i dana oko Nove godine (sve je već rasprodano) je predivan neoeliazabetanski dvorac Tjolöholm castle. Dvorac, baš kao i gotovi svi dvroci, za sobom vuče mističnu i dirljivu ljubavnu priču i dan danas stoji kao monument jednog ljubavi i jednoj odanosti. Prije svega odanosti samih partnera jedno prema drugom, a potom i ovoj građevini koji su ostavili iza sebe.
Naime, ondje nisu stolovali vladari. Ovaj dvorac izuzetne atmosfere i zapravo jako neobičnog spoja starog i modernog, istoka i sjevera, izgradili su jedan bračni par s vizijom. Jednu nedjelju, sada pred blagdan Svih svetih i Halloweena, koji su, htjeli mi to ili ne priznati, sve češće nekako nerazdvojni, odlučili smo ga posjetiti.
Sam dvorac ne vidi se s ceste kojom dolazite. Starinski putokazi uz usku cestu navode vas baš kao u mnogim filmovima koje u takvim scenama prate magla i groblje. Ovdje su uz vas stijenje, šuma, oranice, svjetlosmeđe krave te u daljini mirno i kao stakleno more. Da, poprimi to skandinavsko more nekako staklasti izgled što je zima bliže. Nekoliko crvenih kućica koje su služile kao gospodarske kuće, još uvijek ne odaju sliku koja vas doslovno šokira kada stignete. Dvorac je istovremeno strašan i lijep, romantičan i dovoljno skandinavski hladan, pomalo gotički, a najviše elizabetanski. I jedan od rijetkih koji je sagrađen u 20. stoljeću.
Dvorac je sagradila Blanche Dickson čiji je život, naravno, zanimljiva priča. Odrasla je uz oca i bez majke koja rano umire, a selila se iz Švedske u Škotsku kao djevojčica, da bi se nakon majčine smrti i tatine ponovne ženidbe vratila u Švedsku. Udala se poznatog trgovca Jamesa Frederika usko vezanog uz švedskog kralja Oscara II. i tako postala dio visokog švedskog društva. Odlučili su sagraditi dvorac koji bi više bio tip veće engleske seoske kuće. Arhitekt je bio Lars Israel Wahlman . Nakon što je posjetila Liberty’s u Londonu odlučila je od tamo naručiti većinu namješataja. Nažalost, ubrzo nakon što je trebala započeti izgradnja, James umire od sepse, a izgradnju je Blanche provela sama njihovoj ljubavi u spomen. U dvorišnom parku Blanche je dala izgraditi suprugu mauzolej kojeg je dekorirala Ida Thoresen. Blanche je brinula za sve koji su joj pomagali u dvorcu, općinske mještane, ckrvu… Po želji svojeg supruga, u dvorcu je bilo mjesta za one koji su trebali bilo kakav oporavak, nešto kao liječilište. To je bilo prvo takvo mjesto u Švedskoj i izvalo se Meryt, otvoreno 1901. Dvorac je u cijelosti bio ovoren i završen 1904. godine. Samo dvije godine nakon, Blanche umire na jednom od svojih putovanja od dizenterije i pokopana je negdje u morima Indijskog oceana.
Nakon ulaska u dvorac i plaćanja ulazice koja iznosi oko 15 eura po osobi, ulazite u veliki salon u kojem su dva kraljevska stolca, stol za goste i veliki kamin koji grije. Dobija se dojam ugode i topline, što inače nije slučaj u dvorcima. Uz tu sobu nalazi se i velika dvorana u kojoj se odvijaju svečane večere za oko 100 osoba. Potom dolazite u sobu za biljar i već tada vidite da ste na posebnom mjestu kojeg krasti spoj modernog života i stare engleske tradicije. U velikoj biblioteci s malim pisaćim stolovima s foteljama okruženih palmama i mnoštvom kutija kubanskih cigara mnogo toga podsjeća na istok, što i nije čudo obzirom da je mnogo toga u dvorcu napravljeno u tada popularnom arapskom stilu koji je očito bio popularan i ovdje na sjeveru. Mnoštvo mozaika po zidovima dokazuje upravo to, tu dozu egzotičnosti samoga dvorca koju su unijeli vlasnici, očito po vlastitoj potrebi. Svaku sobu krasi kamin, a dvorac ima i starinsko centralno grijanje s velikim radijatorima.
Poseno su impresivne kupaonice koje imaju ogromne kade u koje su ulazi na stepenice prema dolje, kao svojevrsni bazeni te nekadašnje tuševe koje su meni ostavili malo čudan okus u ustima. Ne volim starinske tuševe, metalne cijevi. Sve puno metalnih cijevi na kojima su skakave kemijske oznake… Dječje sobice sa starinskim krevetićima također podsjećaju malo na bolnicu, ali izlozi sa garderobom, cipelama i nakitom od vlasnice odmah vas vrate u sjajne dane dvorca.
U dvorcu je nekoliko sanitarnih čvorova, odnosno toaleta, svi su moderno uređeni s vodokotilićima, samo je jedan ostavljen u izvornom obliku.
Svako mali uključuje se klavir s nekom veselom glazbom, pa imate i dojam živosti u dvorcu ili zabave u nekoj od soba. Ne znam dal’ da ovo opišem kao pozitivno ili negativno. Pogledali smo i sobice gdje su pralje prale veš, male kuhinje…
Na pozorima dvorca su metalene zaštite, pa imate dojam Trnoružice, no približite im se shvatite da su to ipak starinski prozori, a kroz njih fijuće vjetar svom snagom s otvorenog mora, što je vrlo čujno.
Na stražnjem dijelu dvorca prostire se ogroman travnjak, koji vodi sve do plaže i divnog pogleda. Slika govori sama za sebe.
Ispred dvorca je nešto kao starinsko igralište s kamenim klupama.
Na cesti prema dvorcu je crkva koju nismo posjetili, ali planiramo.
Obzirom da je od parkinga do ulaska u dvorac oko 10 minuta hoda, vjerujem da posjetitelje u dane Adventa i svečanih večera netko i vozi do dvorca. Dalo nam je na maštu kad smo vidjeli da postoje na desetke starih kočija u obližnjim gospodarskim zgradama, koje okićene fenjerima možda netko i upregne u te dane kada dame u štiklama ulaze u dvorac. Mene su te kočije vratile malo u Transilvaniju. Previše gledam horore.
Uz sam dvorac dograđena je malo modernija kuća u kojoj je moguće prespavati. Imam to u planu. Zasad se ne bojim ni crnih večernjih haljina starih sto i više godine u izlozima, ni metalnih dječjih krevetića, ni bijelih ljuljavaca uz prozore, a ni samosvirajućih klavira. Možda se moram pripremiti na zastrašujući fijuk s prozora.
No, u Skandinaviji sam. Možda je i vrijeme da prespavam u dvorcu s pričom, za dobru priču, ako imam priliku. I čujem vjetar koji sam, ipak, nakon svih ovih godina prihvatila i – zavoljela.