Vidim da vas se dojmila foto reportaža kroz COVID Europu mojega muža. Moram ga natjerati da češće piše. I da se posveti glazbi koju toliko voli i koja u njemu budi ono najbolje. Nakon mene, naravno. I da skupa češće putujemo. Obećali smo jedno drugom, kad sve prođe.
No, kako izgleda život u samoizolaciji nakon povratka u domovinu? Tek smo četri dana “stari”. Odnosno, on. Koji je doseljen u kuću pored mojih roditelja gdje trenutno nitko ne živi. Pa je susjed bio dobra srca i ustupio je. Svi znamo da je tata tu, ostavljamo mu jesti na plotu u vrećici, oprali smo mu veš. ..
Samo je auto bio problem.
Ključa od garaže nemamo, a auto zjapi pred kućom, kojega naš sin obožava i jako dobro poznaje.
Tako smo se morali snaći na način koji, evo već tri dana privači pažnju prolaznika i susjeda. Svi bi nešto pitali, ne usude se. Misle valjda neki šverc u pitanju ili je auto pun COVID-a??? Kog treba zvati? Došao Šveđanin doma pokrio autom svim i svačim.
WTH!???
Pa sam i zbog toga prisiljena objasniti kako se radi o samoizolaciji koja je tajna za našeg malog.
Marko Prikratki (AUTOPRIKRATKI VARAŽDIN) hvala Ti velika na ceradi u doslovno 5 minuta! I to u ova gadna vremena kada ništa na svijetu ne radi, a sve što smo imali doma bilo je premalo i prekratko! Čak i ovu ceradu malo smo doštukali s plahtama, ali uspjeli smo riješiti golemi problem. Hvala. Uvijek si tu kad treba.
.
Mali ništa ne kuži i ne smije znati da je tata zapravo doma i da su stigli i kamioni i sportski didijeki, jer sa svoje 3.5 godine ne bi razumio ovu razdvojenost koja jednostavno mora biti odguljena, što zbog svih nas i svih vas.
Pa, evo tako, dan za danom. Dođemo do mojih, krišom se pozdravimo iz daleka skriveni iza drva, ovako i onako. Popijemo navečer svaki doma po koju svoju, puno pričamo, i čekamo 14. dan. Kao i inače dok smo razdvojeni. Nama kao paru i braku razdvojenost je dio veze od samoga početka. Teška je ponekad jako, ali nije nam ništa strano i nismo radili nikad velike probleme od toga.
A inače, dok se gledate s mužem preko plota, a dugo se niste vidjeli, baš je fora. Barem meni. Nismo probali još obaveznu zakonsku razdvojenost, a da se istovremeno vidimo na nekoliko metara, ne bliže. Čitao je moj muž kako će ove izolacije doprinijeti razvodima, traumama i slično. Ja mislim da ne bi trebalo tako biti. Ali dobro je vidjeti i isprobati kako zapravo funkcioniramo kao obitelj dok smo konstantno doma, svaki sa svojim poslom, sa svom dječicom i svim problemima koje imamo, a iz 4 zida se ne može. Mislim da bi zapravo trebalo rezultirati pozitivno. Ja sam stalno doma s djetetom, živim njegov ritam, a muž mi radi od doma i zapravo smo često u samoizolaciji. I ovdje i u Švedskoj.
I to je dobro. Dobro je vidjet kako zapravo izgleda dan onog drugog. Drugačije je kad smo svi negdje po cijele dane. Djeca po školama i vrtićima, odrasli na poslu. Navečer je kratko.
Nakon početnog šoka kojeg smo svi prošli, što rakijom, što ne znam čime, mislim da se izolacija zapravo sve više pokazuje jednom dobrom stvari. Ljudi izmišljaju nove recepte, nove sprave za vježbanje, nove projekte, sve kako nebi poludjeli.
Jede se češnjak!
Napokon. Što protiv đavla, što protiv korone. Jer tu su negdje, ako se mene pita. U stvari, kad je pao križ s katedrale u potresu, prvo što sam napisala Ivči u 10 sati toga jutra je da u Stožer treba hitno stavit egzorcista! Jer ovo nisu posla majke prirode. Što je – da je.
Jer situacija jest ozbiljna. Zaprti smo. Kod nekih je to totalna panika.
Evo u Švedskoj se naveliko kupuju “teretane za po doma”. Sistemet, odnosno, trgovina koja prodaje alkohol obavijestila je da ne može više vršiti dostavu pića doma sve do poslije Uskrsa, toliko imaju posla!! Ondje još uvijek sve radi, ali mislim da se i tamo sprema karantena ili nešto sllično.
I dok nas drugi proglašavju sustavom koji ide u totalitarizam, jer kao “ljudima se zabranila sloboda kretanja”, ja mislim da super gulimo sve ovo. Žao mi je Šveđana. Danas sam po prvi puta osjetila malo tragičnosti tog društva u kojem ne postoji zakon za krizna stanja. Već samo neki manual koji se zove “Potpuna obrana” koji služi kao prva pomoć u vremenima katastrofa, poplava i slično. Trenutno ne mogu izglasati novi krizni zakon jer se Vlada i parlament svađaju oko toga, dok ljudi ginu. Šveđani se tako sami samoizoliravaju (nije im to teško, oni su i inače jako povučen narod), i boje, jer ne mogu vjerovati da se vlasti ne mogu snaći trenutno. A kaj ćeš kad im je nestanak struje najveći problem u zemlji. A rata nije bilo 200 godina.
Ne bih više o tome.
Samoizolacija je tema i mislim da je dobra. Dobra je jer nemamo puno mrtvih, jer nam krivulja oboljelih ne raste i jer nam djeca idu u super on-line školu. Loša je jer moram lagat malom da tata još uvijek putuje, jer su bubanci vani, pa mora ići jako sporo jer je puno policije vani. Ali mislim da kuži da nešto muljam…
No, još uvijek imamo dvorište od bake i dede gdje se istrčimo. On s loptom, ja s višnjevcem. To je jedino kaj stari ima u špajzi, a da se može pred ručak.
Tu i tamo iza drvca pogledam iza koje zavjese je tata. Još 10-ak dana. Nije puno. Prošli smo svašta…
Ne daj Bože gorega.
