Margareta – Stranica 11 – Moja švedska priča

Švedske bobice

10 ožujka 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Da se malo maknem od sojeva, virusa i Covid putovnica čime nas se ne misli očito ostaviti ni malo na miru i otežava život generalno i do kraja, pobjegla sam malo u divljinu.

U čudesni svijet švedskih bobica.

Ni jedu samo Šveđani puno bobica, već i ostali skandinavski narodi. Kad sam stigla u Švedsku čudilo me što jedu te sve bobice jer su me podsjećale na one male crvene bobice koje rastu u grmlju kod nas, a za koje su me učili od malena kako su otrovne. Tako da se nisam usudila ništa od toga jesti.

No ono malo ljeta što ga imaju u Švedskoj oni koriste za branje svojih bobica koje jedu na sve moguće načine. I berba bobica za njih je prava fešta. Bobice prepoznaju čak i mala djeca. Ima ih stvarno puno vrsta.

Postoje Cloudberry, koje rastu na samom sjeveru Švedske. Mogu biti crvene i narančaste, i pune su vitamina C. U Finskoj od njih rade svoj tradicionalni liker. Zatim su tu Bilberrys ili borovnice za nas. Samo su ove manje slatke. Rowan Berrys su jako su kisele i koriste se u svemu i svačemu, a dok se skuhaju postanu slađe. Tu dolazimo do Lingonberry koje su najpoznatije u južnoj Švedskoj. Poznat je njihov sok koji je odličan i pekmez odnosno umak koji se kuha desetak minuta, toliko da bobice puste malo svojeg soka pa se dodaje pektin, i tada kuhanje prestaje, tako da bobica ostane cijela. Lingon umak jede se i sa mesom, odnosno nešto slično našem faširancu od govedine, i odlično mu pristaje. Lingon je švedsko super voće jer je puno antioksidansa.. Ove bobice imaju više od 20 imena na engleskom jeziku među njima je i poznati cranberries. U Švedskoj imaju i crni i svjetli – crveni ribizl (Black i Red Currant). Postoji i nešto slično našem grožđu, takozvani Gooseberry jer su dosta slatki. Isto se koriste kao umaci. Postoji i divlja jagoda. One su manje od onih običnih većih jagoda i puno slađe. Ali nisu kao naše šumske jagode već malo veće. One su najpopularnije bobice i u Danskoj i Švedskoj. A štrudla od njih, meni je uvijek iznova blagdan za nepce. U Švedskoj rastu i maline odnosno Raspberry, a na samom sjeveru Švesske rastu Arctic Bramble. Jedu Šveđani i švedske Blackberrys odnosno naše kupine i oni su malo veće nego naše. Ja sam ih probala samo smrznute i bile su jako fine.

Nego, zašto na sjeveru tako vole bobice? Zato jer su one ogromni izvor vitamina i minerala, jer su nešto potpuno prirodno, rastu po šumama i po grmlju, na svježem zraku i lukavo uspiju uzeti ono malo sunca kako bi živjele. Uspijevaju u toj okrutnoj klimi jer su dovoljno otporne i time jako zdrave. Napisala bih još svašta o bobicama, ali sam jednostavno malo umorna. Od svega što se događa oko nasi čemu jednostavno nema kraja. Ponekad više ne znam tko je veća budala u svemu. Zato kad je tako, prionem malo u kuhinju. I učinim svima dan ljepšim.

Uz kupljeni lingon umak napravila sam i nama pravi švedski ručak

Dva lica iste pandemije

6 ožujka 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

U Švedskoj i dalje uglavnom prazno i hladno

Slike potpuno suprotne, ipak, svi osjećamo isto.
Sputani smo, predugo. Nude nam se raznovrsne informacije iz dan u dan. Zatežu pa otpuštaju, čini se, sve više bez reda ili prekasno. Polako nejednaka mjerila postaju sve uočljivija, ovdje u mojoj Hrvatskoj. Zaredali su sprovodi poznatih u Zagrebu na kojima su se tisuće ljudi gurale jedni kraj drugih.
Reklo bi se – šetaju nas iz ulice u ulicu. Bacaju po zidovima. Mijenjaju se pravila iz dana u dan. Kako za koga. Dok jedni muku muče čak i sa izlaskom u dućan, neki od posljedica bolesti sve su slabiji, neki se pak bahate i inate, dok neke pandemija uopće ne dira, odnosno za neke zakoni ne vrijede. Sva je ta nejednakost iz dana u dan sve veća, jednostavno ljude još više potjerala u strah, u nevjericu ili pak u neku drugu krajnost u kojoj preživljavaju na svoj način.
U Švedskoj, kao da su na početku. Kao da tek počinju svoju borbu, a onu liberalnu, koja je mnogima u svijetu bila uzor lani u doba teškog zaključavanja i koja je na neki način pružala nadu da netko ipak neće napustiti način života, napuštaju i povlače se pred, kako pišu mediji, trećim valom. Pod cijenu svega. PCR testove uveli su svima nakon petog dana izolacije od povratka u domovinu. Nekad liberalni, danas zatvoreniji nego ikad. Danas u protuepidemijskim demonstracijama u Stockholmu stotine ljudi. Cijepljenje uglavnom sporo kao i svagdje.
U Hrvatskoj, na sunčanijem i proljetnom jugu, ljudi su izišli na prvo proljetno sunce. Otvorile su se terase kafića, nakon gotovo tri mjeseca. Ljudska narav ima potrebu za druženjem. Za načinom života na koji je navikla. Za sresti nekog od poznanika, možda prijatelja. Makar iz daleka popričati.
Neki sam dan i ja izašla nakon godinu dana na hamburger s mužem. Čekajući ga da obavi parking, vidjela sam bivšu kolegicu iz novinarstva kako lijepo uređena šeta ulicom nakon posla. Ušla je u crkvu.
Nekako smo se svi promijenjeni. Ali tako sam se osjetila živom što sam vidjela nekog koga dugo nisam. Makar samo iz daleka. Makar samo preko ceste. Makar samo da znam da se žene još uvijek lijepo oblače. I nose štikle. I da svi nekako jesmo.
U Švedskoj je hladno i sivo. Poneki sunčani dan traje još uvijek kratko.
Moja je sestra srela ovih dana povratnicu iz Velike Britanije koja je tamo provela gotov čitav radni vijek. Izgubila je Brexit-om sve. To je sve što joj je uspijela reći u kratkom susretu te dodala kako joj je troje prijatelja umrlo u ovoj pandemiji. Ne svi od Covida.
Ja sam razgovarala s prijateljima koji su prebljeli Covid. Kažu kako imaju grde posljedice i kako nisu više isti ljudi.

Prekratko traju susreti. Makar i izdaleka. Makar i preko ceste. Uspijemo si reći ono najvažnije. Uglavnom ništa lijepog.
Prekratko traju susreti. Baš kao i sve naše opuštene misli. Misli nikad, ma nikad prije tako hrabrih ljudi.

Varaždinci su pohrlili na današnje zubato sunce kako bi popunili napokon otvorene terase

U Švedskoj terase uglavnom prazne…Hvala Patrik

Godina kasnije ili kako smo ostali isti

3 ožujka 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ovih dana mobitel me podsjetio kako smo živjeli točno prije godinu dana.

Bilo je to vrijeme kad više nismo iz daleko gledali pošast, već je ona stigla k nama. Na naglo. U jednom danu. Još naglije formiran je Stožer civilne zaštite da bi se u nekoliko dana našli u svi u Hrvatskoj u karanteni. Ovdje smo bili moj sin i ja. On u fazi totalne ovisnosti o igralištima, a ja u fazi iznenadnih buđenja noću s lupavicama srca. Koje su trajale. Koje su me upozoravale da me neopisivo strah, da taj strah žestoko potiskujem, da se suočavamo s nečime što će promijeniti način života svima, nešto što će nas još više razdvajati i ovako obitelj koja je svagdje i nigdje, nešto od čega možemo umrijeti baš svi (u tim danim Italija je u svijet slala potresne slike pandemije i njenih učinaka – umiralo je nasumice i mlado i staro). Bili su to dani kad smo u posljednju kupovinu otišli sa strahom i totalno praznim mozgom. Kad je dio judi s parkinga šoping centra doslovno letio prema ljekarni, a drugi dio u dućan. Ostale trgovine mogli su mirno zatvoriti jer ih nitko nije ni primijećivao.

Redovi i košare na kasama izgledali su kao da svatko ima maloprodajni dućan nečeg – posebice alkohola, brašna. Bili su to dani kad nas je do kraja psihički rastrgao potres u Zagrebu, kada su šakom i kapom spašavana novorođena djeca u inkubatorima iz razrušenih rodilišta. Dani bjesomučnog share-anja skakvih ohrabrujućih skečeva i snimki koje su ljudi snimali nebi li jedni drugima pružili malo nade, smijeha. Evo moj dijete dan danas zna napamet video s Hitlerom koji na zagorskom poziva sve u svoje gorice na chardonay…

Bili su to dani posljednjeg snijega toga proljeća koji kao da nas je htio na neki način i nekako pozdraviti. Snijeg, koji je klincima bio zabranjen. Snijega koji zapao i još se brze otopio.

Tako smo dva i pol tjedna bili zatvoreni u stanu, moj mali i ja. Ne znam kako smo preživejli, ali jesmo. Bili su to dani kada je najgore bilo omogućiti tati da dođe autom do nas iz Švedske. Osigurati mjesto za izolaciju, podnositi prijeteće poglede susjeda jer smo bili u autu iz Švedske. A ondje su svi bili liberalni. Zanimljivo je kako smo se samo nekoliko mjeseci kasnije ugledali kao zemlja upravo na njih.

Bili su to dani kad sam kuhala ginger u svakom jelu vjerujući u njegove čudesne moći u borbi s virusima i tako se navikla na njega. Dani kada sam dijete naviknula na masku, bez koje zna da dan danas ne ide nikamo. Bili su to dani kad smo čekali Uskrs uz bol ne radujući se uopće uskrsnom duručku, a prvu šetnju odradili smo upravo u tim danima i nabrali malo propupalih grana kako bi proljeće unijeli u stan i okitili je jajima od papira.

Bili su to dani koji su nas promijenili zauvijek. Koje su doživjela naša djeca. Dani u kojima su se bojali i oni koji su govorili kako se ne boje. Kada su uredi postali kuće i domovi. Kada se pilo sve što imalo doma. I kada nismo znali da ćemo godinu dana nakon još uvijek zbrajati mrtve i oboljele i to će nam biti normalna vijest.

Godina poslije nije donijela ništa novo. Jemo li mislili da hoće? Ako ništa drugo, nadali smo se. Ono što se nismo nadali je cijepivo za manje od godinu dana. Budi tračak nade u vama? Ili baš ne? Jednostavno vam je dosta već odavno svega, ali ne možemo iz toga van. I s tom prokletom frustracijom moramo živjeti kao da je nema. Da, svima nam je tako. Umorni smo, i koliko got pričali, čitali ili pisali, uglavnom smo svi ostavljeni svatko sam sa svojim mislima.

Jučer sam posjetila prijatejicu na njenom dvorištu koja se cijepila jer je onkološki pacijent. Donijela sam sa sobom pivu iz Švedske. OSjećala sam se kao da sam otišla u San Francisco. Ma, još i bolje. Odlično sam se osjećala sa svojim pićem koje sam donijela sa sobom ( to nekad nisam mogla razumijeti kod Šveđana), ali evo, htjela sam u tom divnom trenutku uživati u svojoj omiljenoj pivi od ananasa. Razgovarale smo dugo i opušteno. Ona je tog jutra bila kod frizera i izgledala je super. Rekla je da počinje živjeti normalno, jer više ne može ovako. Nadam se da ćemo svi ovako brzo. Hoćemo li sve ovo zbilja ostaviti iza sebe? Zaključile smo da nećemo. I da će to zauvijek biti dio nas. Htjele ili ne. Sjurile smo se ko lude tinejdžerice u razgvore o našim morima, o dugotrajnim opuštanjima uz domaću rakiju…Nekad, jednom, u podrumu njene kuće na moru. O neobaveznim tračanjima na plaži, gledajući kako prolaze jahte, kako se djeca igraju i kako nam je život lijep na godišnjem. I kako je jedino što nas je brinulo bio povratak na posao ili najavljena bura slijedećeg dana.

Trebalo nam je to. Baš to. Naš stari dobar život koji nas drži.

Snijeg pred karantenu kao da nas je htio pozdraviti. Pao je naglo, još se brže i otopio. A nakon toga uslijedio je nikad tiše proljeće s nikad čišćim nebom…

Sjećate se ovih scena? I kamenja u trbuhu….

Mi smo nakon 2 tjedna u stanu ipak izašli van. Propupale su voćke… a redari su nas uskoro potjerali sa školskog igrališta na kojem nije bilo nikoga…

Finally – The house!

21 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Somewhere, somehow, once—you will do it…

Stotinu puta sam čula kako sve jednom dođe na svoje. Stotinu puta sam se teško, ali ipak jesam, uvjerila u to.

Neki dan iz čiste slučajnosti napravila sam napokon svoju kuću. Kad me muž pitao što radim, rekla sam da se zove The house. Nije mi više pitao ništa.
Nije ona ništa posebno. Nije ona teška za izraditi. One je nešto što sam davno osmislila slučajno listajući svoje strane časopise o uređenju stana. Puno puta sam mislila kako da nisam postala novinarka, postala bih sigurno interijerist.
Ideja o kući nastala je davno još pri kraju moje trudnoće. U vremenu kad buduća mama nema pojma što ju sve čeka i misli kako će imati vremena za izraditi djetetu sve što poželi. Kada ima ideju kakva će mu soba biti. Kada misli da će se djetetu svidjeti i trebati ono što ona misli da mu sviđa ili mu treba.
Rezala sam tako sve što mi se dopalo u časopisu, slagajući tako kuću iz mašte, kuću koju bih poželjela složiti djetetu od kartona, papira….Koju bi poželjela sebi, nama. Kuću iz mašte, dom iz snova, dom koji govori, dom koji govori o nama ,o našem životu, našim običajima, našim stvarima. Stavile sam te izreske u vrećicu Victoria Secret. Ostali su tamo pet godina. Kao i par malih lutkica s kojima se moja nećakinja više nije igrala i šiljilo u obliku televizora. Nerijetko bih nalazila tu vrećicu tražeći robu po ormaru, nisam je bacila. Kopkala me ta nezavršena priča i budila pomalo živčan osjećaj. Moj neuspijeh. Moja dokazana nekreativnost. Moja neostvarena igračka za moje dijete. Moje neimanje vremena i mira, a bilo je toliko ideja. A bila je tako lijepo osmišljena. Čekajući jedan pandemijski dan, dan u kojem smo između ostalih zauvijek izgubili još jednu rock zvijezdu s ovih prostora i postalo nam je to pod normlano. Dan u kojem smo otupjeli još malo. Dan nakon mojeg rođendana. Čekala je ona jedno rano rano jutro, jutro kad me nitko ne bude trebao. Jutro kad ću biti dovoljno umorna da ju izradim i neću previše očekivati od sebe, jutro u kojem ću imati taman ljepila i taman selotejpa i jutro u kojem ću slučajno ugledati dva komada stiropora od poklona kojeg sam dobila sinoć.
Već su bili spremni da ih se baci pred vratima, dok ih nisam stavila jedan na drugi i ugledala kuću. Otišla sam u spavaću sobu, uzela vrrećicu V.S. i počela ljepiti jedno do drugog kako mi je palo na pamet. Mojeg sina uopće nija zanimala. On je odletio sa selotejpom glumiti majstora Matu. Nikad nisam mislila da će izgledati ovako. Niti sam mislila da ću je ikad više napraviti. I da će ipak biti na mojem ormaru, samo moja. Takva kakva je, napravljena u pola sata, slijejepljena naopako. svakako.
Nego, jako me privlače kuće. Svakakve. Očito se nešto događa s našim dušama, vele psihijatri, kad patimo na kuće. Dovodimo ih u svoj svijet, osmišljavamo ih, a one stoje na regalima.
Jednom ipak uspijemo. Ako nismo dovoljno daleko od svojih malih sitnih snova i želja. Ako nismo dovoljno slomljeni od svega, preumorni.
Ma ne. Upravo suprotno. Dovoljno slomljeni i umorni, i bez imalo snova pred sobom, a kamoli onih od nekad, i bez planova za dan, a kamoli za mjesec dana, napravit ćete svoju kuću.
Somehow, somewhere, once. You will.
Nije mi najmanja namjera uopće govoriti o tome što radim, i kako sklapam kuće od dijelova izrezanih iz časopisa o uređenju doma, već možda samo umiriti sve one koji misle da su slabi. Koji su u svemu ovome podosta od sebe ostavili – iza sebe. A mnogo je takvih danas. Previše.
Dižite se.
It’s time.

Missing hugs?

17 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Sjećate se Debelog utorka /Fettisdagen/ iz Švedske? To je nešto slično kao fašnik kod nas u Hrvatskoj, samo bez maškara. Oni umjesto krafnica jedu i svoju vrstu slastice – Semlu, čije je tijesto napravljeno od mekog i najfinijeg bijelog brašna, a unutarnja krema od badema sa šlagom. Izmislili su je u Stockholmu davno, davno bogati koji su mogli do svih sastojaka posebice brašna. Imaju Šveđani svojih slastica još, a koliko čujem, osim svojih poznatih ćufti, odlučili su poraditi i na široj promociji upravo Semli kao švedskom tradicionalnom pecivu s kremom. Probala sam jednom. Ima kalorija. A ako je s pravom kremom od badema, onda je i dosta fino.

Na Debeli utorak “debela” je i slatka – Fika

Nego, u Švedskoj se pandemija opet opasno zahuktava, na nekoliko dana (kako oni izvještavaju o broju oboljelih) imaju i po 10 tisuća zaraženih (!), novi sojevi virusa kolaju, a spremaju se i nove mjere s obzirom da je i više od 12 tisuća umrlih od ove odurne bolesti. I oni čekaju na cijepiva svih vrsta baš kao i cijela Europa (pa tko nam ovo učini!!!), a meni se čini kako nas sva ova situacija, blago rečeno, izluđuje do te mjere da uopće nismo svjesni što nam zapravo sve ovo radi. Nego – Debeli utorak, Dan srdašća, evo uskoro i moj “jedini” dan, puna je veljača nečeg, a ono ustvari ničeg. Pa razmišljam o tome kako bi bilo napokon zagrliti neku od dragih osoba, prijateljica, nekog iz šire obitelji… Neke nisam vidjela i godinu dana i dulje. Je li svemu ovome upravo ovo i bio cilj? Ne mogu da se ne pitam i onda opet pomislim kako ne može sve ipak biti do te mjere ludo. Ali… Kada nemaš onako rođkas kak spada, onda skužiš da sve to samo debelo fali i debelo nešto ne štima. Sve osim Debelog utorka.

Kako vi stojite sa zagrljajima? Jeste li se možda uspijeli cijepiti, pa se grlite naveliko? Kakav je uopće osjećaj biti cijepljen protiv COVID-a? Vi koji jeste što kažete? Hoćemo li poslije imati snage za koju žesticu? Ili ćemo samo gledati u nebo i govoriti – Thank you God! baš kao onaj u ronilačkom odijelu iz Nothing Hilla kad ugleda Juliju Roberts u kupaoni…

Nego, dragi moji, ovdje je snijeg, snijeg do koljena. Veljača u svom pravom smislu pokazuje zube. Šveđani se nadaju da će biti posljednji u ovoj zimi. I da će onda doći bolji dani. Ovdje se sve vrti oko vremenskih prilika, sunca i tame, kiše i vjetra, pa tako i odlasci u dućan. Pa kako se nadaju cijepivu koje im je obećano do ljeta (svoj naciji) i iako se razmišlja o pooštravanju mjera i zatvaranju svega i svačega, oni se nadaju. Izolacije su uvedene ovdje jeste li znali? Tjedan dana pri dolasku s putovanja. Tako su mnogi Šveđani za ove dječje praznike ovaj tjedan ostali doma. I jeli na Debeli utorak. Ako ništa drugo, bar su debele Semle iste kao prije, u istim kutijama s istim slovima.

Ma, stvarno je dosta više svega ovog te nepoštene igre te nepodnošljive noćne more u kojoj si čovjek ne želi ništa za rođkas. Osim ponovnog osjećaja slobode i nečijeg zagrljaja. Primjerice onoga koga dugo niste sreli, a niste mu se uopće nadali.

Cold as ice…

14 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dan srdašca u Švedskoj su uveli tek u 60-im godinama prošloga stoljeća. Za usporedbu, Amerikanci nešto takvo imaju još od 18. stoljeća. Naravno da je komercijalni dio priče i ovdje uzeo maha, pa se tako toga dana u Švedskoj proda i po 4 milijuna ruža.

Ne znam koliko su Šveđani i Šveđanke topli i zaljubljeni dok su u vezi, ali kao narod slove uglavnom za hladne i proračunate ljude. Realne – vole kazati za sebe. Možda manje vjerne?? Makar se čine ugodnima i tolerantnim. Ono što je sigurno, to je da jako lako izlaze iz postojećih veza i sklapaju nove. Od početka pandemije stručnjaci su primijetili da je jako porastao broj on-line sexa ovdje, čak štoviše, govorilo se u javnosti kako je to dobro. Ne znam da li se ovo dobro odnosilo samo za postojeće stanje ili općenito. Vidjet ćemo kasnije.

Posljednjih desetak godina u Švedskoj se jako slave svi ti praznici i blagdani. Nisu u ovolikoj mjeri ranije, ni približno. Pa je tako i Valentinovo, koje meni iskreno, nikad nije sjelo, ni kao dan, ni kao pojam za ljubav, uočljivo na svakom koraku.

Ljudi nigdje.

Osim leda.

Leda.

I još malo leda.

Dajte mi viski.

Vjenčići od ruža zovu na društvo. Mene neodoljivo podsjećaju na Midsommar…. brrrr

Crveni baloni….samo da nema šahta u blizini.

Previše gledam horore. Sad sam potpuno uvjerena u to.

Zato sam si za danas odabrala “The star is born”.

E, ovo mi se već sviđa. Sa šahtom ili bez

Hladnoća, bjelina, osama i spokoj. Ali i totalni nemir

11 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Nekategorizirano

Veljača je u Švedskoj definiivno najhladniji mjesec. Ima puno snijega čak i na jugu (ovih dana hladna fronta iz Rusije stigla je i u ove krajeve), i vrlo niskih tmperatura. Gotovo ništa iznad nule ni tijekom dana, a tijekom noći bude i minus 15 pa i više. Ovakvi krajolici vezani uz more čine se gotovo nestvarnim. Baš kao i situacija u kojoj živimo. I u kojoj ništa nemamo pod kontrolom. Ni priroda koja ostaje ista, u kojoj su godišnja doba stalna i nepromjenjiva, ni nepostojanje ikakvog zvuka, ni ljudi u blizini, ne mogu otjerati misli današnjice. Naprotiv. Ovakvi krajolici još više tjeraju da samo mislite.

Duge šetnice kroz šumarke kroz koje jedva prodire nisko švedsko sunce idealne su razmisliti o tome hoćete li doći na red za cijepljenje ili ne – na vrijeme. Nekako ni ugodni doživljaji ne mogu otjerati brigu i misli iz glava mnogih danas. Što god radili i čemu se god posvetili nakon svega ipak nećemo biti isti. To većini sad postaje biti kristalno jasno. No, “šetamo” i dalje. Iz dana u dan.

Sjeverno more zove neka stara sjećanja. Ovaj put osjećaj je nekog drugog planeta.

Goleme količine leda poprilično podsjećaju na špigl. Mene na moje djetinjstvo i na prvo i zadnje klizanje na nekoj smrznutoj bari. Kroz led se vidjelo bilje. No, ovdje se ne vidi ništa.

U nadi da će se sunce ipak dići u slijedećim mjesecima, svima ne samo nekima i da će život barem malo krenuti onom starom, boljom putanjom, želim vam ugodne trenutke u veljači …

Where it all started…

5 veljače 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Švedska zima, možda bolje rečeno klima, poznato je nepredvidiva i nagla. Jedan dan divite se plavom nebom i sunčanom danu, iako su temperature zimske i ne skaču iznad nule, već istu noć može doći zimska oluja koja traje danima. Ove slike snimljene su u nedjelju. A mjesto je radnje ona je plaža i poznato šetalište u blizini Hovasa s kojeg sam poslala svoj prvi post prije godinu i pol.

Sve je isto, samo mi se “moj kamen” za meditiranje čini nekako malenim

Manje je usidrenih brodica nego tada onoga rujna

Čudno sjevernjačko stijenje uvijek privlači poglede. Svaki put svjedoči mi o nemilosrdnoj klimi i povijesti

Nekako ljetni ugođaj i led ne idu skupa. Ali su mogući…

I ostavljenih školjki koje je zadnji jesenski val davno izbacio na obalu

I učinio mračne i nesunčane ulice – svjetlijima

Još uvijek tu i tamo ” cherry tree” – okićena drvca još od novogoodišnjih dana. Kao da svjedoče da ovdje ipak ima ljudi

Grad je prazan, bez ljudi. Radni je dan je počeo. Ali, od doma.

I Švedska granica se zatvara! Nego – razvoda je više nego ikad…

30 siječnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ostajemo li oni isti? Pitanje je koje me prati ovih dana.

Najprije malo o stanju na sjeveru. E, pa hladno je onako kako treba biti u veljači. Ide i do minus deset. Ne toči se alkohol nakon 20 sati, pa je još hladnije. Maske su preporučene u javnom prijevozu i ondje gdje ima puno ljudi. A glavni švedski epidemiolog ne zna više ni sam kako i za što uloviti Koronavirus jer kad onaj broj R, ili kako se već zove, počinje rasti iznad 1 on je nezaustavljiv, a čim padne ispod jedan, on umalo da nestane, ističe se. Sve skupa postalo je nedokučivo i samoj struci u pitanjima koja su se činila posve logična. Sve je isto ko i lani, kaže pjesma. U ovo doba? A, ne. Švedska je dragi moji najavila zatvaranje granice za sve strance i švedske državljane koji po dolasku u Švedsku nakon putovanja u bilo koju zemlju po povratku moraju imati pcr test ne stariji od 48 sata, odnosno svi koji su rođeni ranije od 2004. godine(?) to moraju učiniti. To mi nekako nije jasno…Jel to neka diskriminacija? Nije moguće. Toliko o tome.
Dragi moji, koliko imate osjećaj da ste se promijenili? Gubite li entuzijazam? Umorni ste stalno? Imate li isti izraz lica?

Neki dan u razgovoru s jednom bliskom osobom zaključile smo kako svi oko nas imaju neki druačiji izraz lica, pomalo upale oči, više bora. Netko je deblji, netko mršaviji. O prištevima od maski, ne bih. Oni koji su preboljeli Covid vidno su se i psihički promijenili. Čak i mala djeca ne izgledaju isto. Također, neki dan slušala sam po bezbrojiti put savjete psihologa na tv. Ovaj put gospođa je rekla kako godina neprestanog i kontinuiranog stresa zbog situacije na koju ne možemo nikako utjecati, naše tijelo prikazuje najprije velikim umorom i bolovima u tijelu. Što je najgore, nismo više u fazi akutnog stresa, već u fazi prilagodbe na njega i upravo je to ono najgore stanje za naše tijelo i duh koje će kad tad to morati baciti van iz sebe.
Tijelo i duh… Kako se to nekad govorilo. U danima kada smo na tom dvojcu imali vremena i volje i slobode raditi.

Ne čini vam se da što je više cijepiva na tržištu (do kojeg ne možemo), to smo više zaključani, a time što smo više zaključani imamo sve više vrsti virusa? A što je više virusa to svi oko vas imaju manje pojma što se događa, odnosno seruckaju kako uopće o tome svemu ne razmišjaju? Evo, čak je i moja mama rekla da joj je sve to počelo smrdit. Ona, koja je inače paničarka na stotu potenciju i realist. I tulila se na na svakoj reklami o pranju ruku i presici stožera.

Nego, kako vam je u vezama? Maštate li još o nekom odlasku s partnerom/icom kada sve prođe /ako ikada prođe/ i mislite kako će sve biti bolje i i da ćete se vratiti na staro? Onako, kao obrisano gumicom? Ili se jedva čekate razvesti? Jer ste prolupali, jer su problemi postali neizdrživi? Jer vam vaš ludi mozak govori kako su vam bivši/e najbolje u životu što se dogodilo? Još uvijek se tako divim svima koji su rekli da su pandemiju “iskoristili najbolje što su mogli”.
Nego, privukao me članak nedavno objavljen u švedskom izdanju Elle-a o tome kako je na sjeveru mnoge pandemija natjerala na razvode.

“Ideja da bi virus mogao biti smrtnosan za potencijalnu “cjeloživotnu” vezu može zvučati dramatično, ali kaos rezultirao je prekidima
odnosa širom svijeta” ističe se u tekstu. Kada su se u ožujku zatvorile Velika Britanija i Švedska, ograničenja su se počela ukidati u Kini, gdje su zahtjevi za razvod dosegli vrh. Ispostavilo se da je pandemija postala čisto “bure baruta” za mnoge brakove u kojima su ljudi bili prisiljeni živjeti izolirano zajedno. Egzistencije su se isprepletale na sasvim novoj razini”, stoji u tekstu.
Zatvarnje je bio zahtjevno za sve odnose, kaže Sandra Davis, obiteljski odvjetnik kod Mishcon de Reya u Londonu, koja je radila s razvodima 40 godina (s klijentima kao što su princeza Diana i Jerry Hall).
Otkako su uvedena ograničenja, zahtjevi za razvode su kulminirali u lipnju i srpnju. Imalu su puno, puno posla, dodaje ona . Također kaže da su bračni parovi počeli planirati potencijalna buduća zatvaranja, sada kad znaju što bi takav potez mogao značiti.
Mnogi već sad reagiraju. Kaže kako su ljudi prestravljeni zbog drugog vala i žele se razdvojiti u preventivne svrhe! Od ožujka do srpnja prošle godine, broj zahtjeva za razvod u Švedskoj povećao se s 12.766 lani. na 13.345, prema statistikama švedske Uprave nacionalnih sudova.
Krize djeluju kao akceleratori odnosa, objašnjava Esther Perel , partnerska terapeutkinja i autorica.

Pitam se da li su krizne situacije krive za to. I je li dugotrajniji boravak jedno s drugim tijekom pandemije uzrok razvodu? Je li potreban strah, veliki strah, ovog puta od smrti, od brda situacija ne koje nemamo utjecaj, da ljudi shvate da nisu jedno za drugo? Nekako mislim da bi trebalo biti obrnuto. Pogledati na sve pozitivne strane u vezama, na sve što smo prošli i koliko možemo jako ići dalje u svemu ovome. A ne eskalirati u onim negativnim i trčati odvjetniku, prodavat kuće, imovinu i seliti roditeljima. Ali poznato je da hladan svijet ne trpi ni najmanje pogreške, ni najmanje trzavice i stres, ni najmanje svađe koje potraju ili probleme koji im se čine neriješivima. Tako nije čudno da se pandemija pokazala izvsrnim dinamitom za raznijeti sve ono što se čini i malo trulim.Maja Vučić psihologinja dobro je predvidjela kad je još u karanteni rekla kako će “ljubav opstati no interesne veze ipak ne”.

Tužno. Ali, dobro da se piše o tome.

Četiri “jahača” – u nove pobjede

21 siječnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Kako vam protječe siječanj, dragi moji? Jel’ sad negdje onaj najdepresivniji dan u godini? Kažu da je oko 19. siječnja? Tu negdje, koliko pamtim.

Nego, znate da je jedan od najvažnijih i najpoznatijih simbola Švedske -konj? Ja nisam znala. Jedino sam se često na aerodromima susretala sa zdjelicama, pepeljarama, tanjurima, torbama, rukavicama i upaljačima u suvenir dućanima koje su krasili svakakvi konji i sobovi. Pa onda nisam puno komplicirala i postavljala si pitanja. Sve je to tu negdje, meni. Obično su bili plavi ili crveni okićeni nekim tradicionalnim trakicama i ornamentima. Za konje sam se zainteresirala tek ovih dana kada me zabljesnula slika jednog poznatog američkog likovnog autora čiji energični mural krasi zid aerodroma u Goteborghu.

Konj na sjeveru ima dugu tradiciju. Naime, Dalahast ili konj iz regije Dalarna, drveni je kip, a smješten je nekoliko stotina kilometara sjevernije od Stockholma. Označava vječni spoj čovjeka i prirode koji je vrlo jak i dan danas na sjeveru, odnosno, predstavlja prvenstveno čovjeka jahača koji je “harao” sjevernim prostranstvima stoljećima prije i preživljavao na konju sa sjekirom u ruci. Konj iz Dalarne čest je motiv suvenira. Dolazi obično u crveno-plavo-bijeloj kombinaciji.

No na muralu poznatog umjentika postoji još jedan – četvrti konj, crne boje. Jesu li to 4 jahača apokalipse? Odmah me zastrijelilo pitanje. Makar jahača nema. Da bi ubrzo potom shvatila koliko je godina iza nas ostavila traga na našu psihu.

Sve u svemu, konji izgledaju impresivno, snažno i jurišavo, baš kao ona energija koju smo izgubili u sebi prošlih mjeseci. Konji su ovdje da podsjete na snagu čovjeka, na snagu prirode, na snagu borbe i na novu energiju koju trebamo crpiti iz povijesti. Ali, i da upozore.

Svakako ugodan doček svima koji dođu na sjever.

A kojima treba podsjetnik na sve ono što su ostavili iza sebe. Lani. U godini koja je uzela štošta, ali i dala na razmišljanje kao nijedna prije.

U Švedskoj su mjere sve strože. I produljuju se. Preporučene su maske. Kao uostalom i u drugim dijelovima Europe. Možda tek za Uskrs, odahnemo? Idemo od blagdana do blagdana. I vama se čini da će biti taj scenarij? Već dobro znani i uigrani.

Kako got bilo. Konje za trku imamo. Makar samo na slici. Makar samo u simbolici.

I ona nam je sasvim dovoljna.

Autor: Margareta