Veljača je u Švedskoj definiivno najhladniji mjesec. Ima puno snijega čak i na jugu (ovih dana hladna fronta iz Rusije stigla je i u ove krajeve), i vrlo niskih tmperatura. Gotovo ništa iznad nule ni tijekom dana, a tijekom noći bude i minus 15 pa i više. Ovakvi krajolici vezani uz more čine se gotovo nestvarnim. Baš kao i situacija u kojoj živimo. I u kojoj ništa nemamo pod kontrolom. Ni priroda koja ostaje ista, u kojoj su godišnja doba stalna i nepromjenjiva, ni nepostojanje ikakvog zvuka, ni ljudi u blizini, ne mogu otjerati misli današnjice. Naprotiv. Ovakvi krajolici još više tjeraju da samo mislite.
Duge šetnice kroz šumarke kroz koje jedva prodire nisko švedsko sunce idealne su razmisliti o tome hoćete li doći na red za cijepljenje ili ne – na vrijeme. Nekako ni ugodni doživljaji ne mogu otjerati brigu i misli iz glava mnogih danas. Što god radili i čemu se god posvetili nakon svega ipak nećemo biti isti. To većini sad postaje biti kristalno jasno. No, “šetamo” i dalje. Iz dana u dan.
Sjeverno more zove neka stara sjećanja. Ovaj put osjećaj je nekog drugog planeta.Goleme količine leda poprilično podsjećaju na špigl. Mene na moje djetinjstvo i na prvo i zadnje klizanje na nekoj smrznutoj bari. Kroz led se vidjelo bilje. No, ovdje se ne vidi ništa.U nadi da će se sunce ipak dići u slijedećim mjesecima, svima ne samo nekima i da će život barem malo krenuti onom starom, boljom putanjom, želim vam ugodne trenutke u veljači …
Skandinavske vjetrove tek kad probate onda znate što su zima i hladnoća. Udari vjetra znaju biti toliko silni da vam se prozori, koji su ovdje od debelog stakla i uokvireni čeličnom metalnom konstrukcijom i duplom bravom, mogu i micati. Od siline udaraca često se ne može ni spavati. No, sve ovisi i o tome gdje ste doma. Ukoliko ste na visini kao što smo mi, gdje su zgrade izgrađene na samome stijenju, a oko vas su šuma i obala, situacija je mnogo teža i divlja za podnijeti, ali je i zanimljiva. Jer, ipak ništa vam se ne može dogoditi. Dokle got lete helikopteri hitne, dobro je. Znala sam se tješiti. Ovdje je sve prilagođeno surovim klimatskim uvjetima. Tu i tamo, nakon ovakvih noći, ujutro budu malo pomaknute građevinske ograde gdje se nešto gradi, ali uglavnom bude sve na svojem mjestu. Čak i ostakljeni balkoni koji, ovako, naočigled izgledaju dosta krhko i tanko, i po takvim uvjetima ostanu lijepi i netaknuti i pije se kavica ujutro u njima, iako staklene stijene kiša oblijeva kao da ih netko šmrkom pere. Ovdje znaju reći kako “kiša pada odozdo”, jer, evo, tako jako vjetar zna okretati. Sjećam se dok sam bila u šetnji s kolicima sa svojom malom bebom prije 4 godine, i birala puteve između zgrada kako bi nam što manje puhalo, uz svu opremu i skafandere, vjetar mi je nerijetko umalo okretao kolica naopačke. Pa je teta iz dućana u prizemlju trčala van da mi pomogne ostat na mjestu. I što drugo nego se nasmijat. Kad te iza ugla odere vjetar svom jačinom, znaš točno gdje si i da je polarna granica tu, začas.
Kad vam vjetar neda spavati, obično je jutro ovakvo – razmetano
Ove noći bilo je jako vjetrovito. Puhao je južni vjetar 75 kilometara na sat. A ujutro – razbacana terasa. Na klimu u Švedskoj jako utječe i položaj planina i gorja koji sprečavaju dolazak toplih i vlažnih vjetrova s Atlantika, ali omogućavaju dolazak hladnih zračnih masa s istoka iz subpolarnih krajeva. Zato itekako dobro osjetimo zimu iz Rusije i sa sjevera. Ukoliko do nje dođe. Zasad ni u Rusiji nema snijega.
U Švedskoj prozore najbolje pere samo kiša
Ove godine ovdje su još uvijek jesenski uvjeti. Puno je kiše, puno je vjetra. Snijega nema. Prije 5 godina, moja prva zima ovdje bila je jaka. Bilo je jako puno snjega u ovo doba godine. Oko 20. siječnja, kada su nastale ove fotke, imali smo puno snijega za čistiti i zima je bila predivna. Baš kako treba. Pucketao je debeli sloj leda pod gumama automobila, jer ga je nemoguće očistiti na ulici, ali zato ovdje imaju posebne gume prilagođene ledu. I svatko u auto školi mora položit ispit na ovakvom ledu. Bilo je leda, ali je bilo i lijepih sunčanih dana, makar su nam trepavice bile pune inja. Zimi se temperatura spuštala do minus 20 najniže, a snježni pokrivač trajao je oko mjesac dana. Ove godine još ga nije bilo. Na sjeveru Švedske, temperarate budu i do minus 40, a snjega ima i po 7 do 8 mjeseci. Nadamo se snijegu u Švedskoj. Još uvijek, barem malo.
Slike ovako idilične Švedske……kad je po danu bilo minus 11, a po noći minus 17……i čistio se snijeg i danju i noću……ove zime još nismo vidjeli
Imate li kakve novogodišnje odluke? Svi ih imamo. I u Švedskoj ih imaju. Ali ih drže za sebe. Tako sam čula. Tamo su svi dosta tajanstveni, pa je onda i s odlukama za Novu godina tako. Ja sam odlučila progovoriti o tome kako je biti “samo” Mama. Iskreno, rijetki su oni iz moje blizine koji su se nisu našli neugodno iznenađeni, neki čak i potreseni činjenicom da se njihova prijateljica, nekada kolumnistica, u ovom slučaju ja, odlučila dati okaz i biti Mama. I još se nekako to toleriralo godinu dana, a onda su počela pitanja. Vrlo neugodna i direktna. Mislim li ja ikad više raditi? Kako mogu biti SAMO doma s djetetom? Pa kaj nemam volje za karijerom više? Pa kako mogu živjeti kad moram pitat’ za svaki dućan?
Ne moram pitat za svaki dućan. Nisam bila dovedena u takvu situaciju.
Našla sam se u prvom trenutku naivno izneđena tolikom količinom nečije brige za jedan tako intiman segment života. Iznenađena da moram raspravljat s ikim o tome zašto sam doma sa svojim djetetom? I o odluci koju donose isključivo majka i otac. Prošlo je neko vrijeme i došao je dan kad sam shvatila da jednostavno nitko nema pravo suditi o takvim odlukama kao ni o tome kako ili gdje i tko odgaja svoje dijete, ukoliko je ono zdravo, veselo i dobro zbrinuto.
Od svih mojih prijateljica, ja sam rodila najkasnije. Dakle, dok su sve one bile na porodiljnom i prolazile dječje bolesti, bile na godišnjima i bolovanjima, ili vani na rođendanima (dok su im mlade bake bile na usluzi), ja sam naveliko “samo” radila i nisam se bavila time tko je koliko bio na porodiljnom i tko kome i koliko čuva djecu i kako se djeca odgajaju. Je li im bolje u vrtiću, s dadiljom, bakom ili sa majkom. Moja zona interesa nisu ničija djeca ni tuđi odgoj. I dok se one čude opravdavajući svoju znatiželju brigom za nečiju karijerom, možda je vrijeme da se zna kako živi jedna full time Mama.
Dižem se svaki dan u 5 ujutro, najkasnije u pola 6. Jer moje dijete ima takav bioritam, s time da me svaku noć digne jer, ili je žedan, ili želi mlijeko da mu se složi, i da eto, omasti brk i po noći. Odnosno da me čuje kako hodam. Slažemo doručak, pečemo palačinke ili kuhamo pužeke koje voli jesti ujutro s krastavcima. Obično igramo nešto na tablet ili slažemo puzzle i leggo. Ili pak slušamo muziku, ovisno gdje smo, u Hrvatskoj ili u Švedskoj. Nakon toga, ide toaleta. Prvo oni koji odlaze na posao i školu dok su s nama, a onda nastupamo nas dva. Potom krećemo van, u dućan, šetnju, igralište… Nosimo pun kufer igračaka za pjesak, vrećice smeća koje pobacamo u sve te laserske kante u Švedskoj koje se otvaraju na ključ ili u kontejnere u Hrvatskoj. Oni se otvaraju na pločicu.
U Švedskoj sve ovisi o vremenu. Ako se pokaže sunce, idemo prije na igralište, a potom u dućan. Ako je ružno, bacamo smeće i samo malo prošećemo na zraku. Pozdravimo Kineskinje susjede i njihovu mamu koja je isto doma. I klinca koji je doma sa tatom preko puta nas. A koji nas pozdravljaju samo zato jer nas vide da smo i mi doma. Obavezno pogledamo ima li koji novi bager na gradilištu u blizini.
Ako smo u Hr, imamo vremena za šetnju do dućana, bake, ili vozimo cikić (bicikl) . Oko 11 smo doma, radim ručak. Gdje god bili. Njemu što voli, sebi i mužu što stignem i što volimo. On kuha svojoj djeci, ako su taj tjedan s nama kad dođu iz škole pred večer. Oni opet jedu što oni vole. Popodne opet igra, šetnja, razvažanje ako treba i kupovina, ako treba otići s autom. A već debelo i lovi umor od svih nagovaranja za jelom i skakanja za trogodišnjakom koji je zahtjevniji od ičega na svijetu. Skuham večeru. Večer dolazi brzo. Kupanje, crtići i uspavljivanje. Spavati idemo skupa oko 19 sati. Kad zaspi, imam malo vremena za sebe. Ako nismo svi umorni kao psi, pogledamo kakav film ili pišem dok Nenad radi još. Moram priznati da nemam vikende ni praznike već tri i pol godine. Moram priznati kako baka minimalno uskače jer joj je mali naporan, a dvo ili trotjedni život u Švedskoj čini ju depresivnom. A moj muž radi do 18 h – od 8 ujutro. Često putujemo. Sretni smo što imamo priliku upoznavati dva svijeta, da dijete sluša dva jezika, a i na engleskom gleda crtiće. Pjeva na hrvatskom i švedskom i engleskom.
Poruka je jasna – ja pripremim smeće, a on sve za igru u pijesku
Bili u inozemstvu ili doma, moje dijete i ja junački se nosimo sa svime već tri i pol godine bez ijedne noći da nismo bili skupa. Smatram to velikom srećom. Ono što najviše umara od bilo kojeg posla, je jednoličan ritam iz dana u dan. Zato uvijek nastojim kraj dan učiniti malo drugačijim. Ili se radujem nekom filmu kojeg smo uspjeli pokrasti s neta, ili knjizi, ili časopisu kojeg napokon prolistam u miru s čašom crnoga uz 80-te.
Ili si podšišam šiške.
Kao novinarka radila sam u svako doba dana i večeri, s plaćom, a bilo je i mjeseci bez nje. Nije bilo toliko teško, nije bilo toliko naporno. Biti Mama 24 sata dnevno znači ne imati pauzu kada vam zatreba, ne otići u wc taj tren kad morate, a to može trajati i satima kada vam dijete ne želi doma s igrališta, ne otići u šoping kada ste planirali ili obaviti sebi nešto, jer ste samo vi odgovorni za svoje dijete stalno i ne može nitko uskakati kad vam zatreba u trenutku. Jer svi znaju da ste “vi s djetetom doma” . Biti “samo Mama” najljepši je posao i najteži. Divim se svim odgajateljicama i tetama u vrtiću jer svakodnevno rade s brdom djece. Često mislim na njih otkako sam “samo Mama”. Kao i na sve kuharice koje kuhaju dječici svaki dan i spremačice koje očiste sve za njima – iz sata u sat. U svima njima nalazim sebe svakodnevno. Tako je to biti full time mama. Svijet je to bez plaće, bez pohvale, često svijet i bez podrške okoline jer “više ne kotiraš visoko” ili ne kotiraš uopće, što je jadno u ovom današnjem svijetu. Ali dječje “Volim te” i miran san na kraju dana nema cijenu i nemaju plaću. Znaju koji su probali.
Zanimljivo, samo su mi tek znanice na ulici uputile kako je najljepše biti doma s djetetom i kako to vrijeme nitko nikad djetetu ne nadoknadi. Neke prijateljice – nikada.
I moj trogodišnjak već zna moć sunca i radost koju ono budi, ali i pozdravljati avione
Nisam odustala od pisanja. Pišem puno, pišem ponekad svaki dan. Pišem od dana kada sam rodila više nego ikad. Sva sreća pa pišem brzo, jer me uhvati na brzinu. Napisala sam brdo pjesama u prozi koje objavljujem na kraju svake godine u vlastitoj nakladi u Danskoj, u tri ili četiri primjerka!! Koje potom poklonim obitelji kako bi znali kako živimo i kakav je život mame u tuđini. Evo, već je četvrta knjigica sa fotkama ugledala svijetlo dana i bila pod borom! Pišem i priče za djecu. Nisam ih još objavila. U Švedskoj me traže da ih i ilustriram. Nije lako vani.
Lova se u Švedskoj jako brzo istopi. Znaju svi koji žive ovdje. Cijene su visoke, a porezi još viši. Živimo dobro. Hvala Bogu. Samo smo odlučili da ću ja biti kod kuće s djetetom i upoznavati strani svijet vodeći dijete čvrsto za ruku. To je ono što prijateljicama nije jasno. Biti “samo Mama”. Nadam se da se ne ljute što pišem o tome. Novinarka u duši tjera me da zaštitim sve “samo Mame” na svijetu.
Ne, nisam odustala od sebe. Naprotiv. Dala sam sebi ono najbolje od života što mi je pružio. Svoje vrijeme s dijetetom. A svojem djetetu “samo Mamu”. Onda kad ju najviše treba. Na toj divljoj stazi između dva svijeta, a koju su probali i izdržali u tom obliku samo rijetki. I na kojoj nelako pronalazimo svoj mir daleko od svih. Zajedno.
Kuhano vino definitivno trenutno živi svoje dane. Ako išta danas postaje znakom onog zabavnog dijela Adventa onda su to kućice s kuhanim vinom kojim se da lijepo ugrijati u hladne večeri, prijepodneva, poslijepodneva, kako vam paše. U Skandinaviji se umjesto kuhanoga vina u vrijeme Adventa i naročito Božića pije glögg. Sigurno ste čuli za njega. Jeste li ga i probali? Kaže se – ili ga volite ili ga mrzite. I danas postoji mali milijun njegovih varijanti. Osim što može biti bez i sa alkoholom, trgovine su ga pune u Švedskoj i ima okuse svega i svačega. Onog malo žešćeg, sa alkoholom, trebate potrefiti kada će otvoriti Systembolaget o kojem sam vam već pisala, u kojem se u Švedskoj kupuju alkoholna pića. Glögg je varijanta kuhanoga vina kakvog konzumiramo i poznajemo u centralnoj Europi. Dakle, uz vino, ima neke osnovne začine, a neki stavljaju unutra i kolu i svašta. Ovisno gdje se nalazite. Tako je i sa glöggom. Samo što u glögg ide dosta žestice. Ono što je uvijek isto je crno vino, puno narančine korice, šećer, a na dnu čašice očekujte grožđice i bademe.
Prave stvari dolaze u malim pakovanjima. Tako je i sa ovim žestokim pićem
Zašto čašice? Zato jer se glögg pije iz malih šalica kao onih za nekadašnju tursku kavu. Barem je moja baka pila tursku kavu iz takve male čašice. Dakle glögg. Zamislite snijeg, zamislite zimu koja ledi krv u kostima i vjetar jak kao bura, male okićene ulice, puno sumraka kroz cijeli dan i puno patuljaka u izlozima oko vas. Jedino što fali je dobro društvance i puno malih čašica sa finim slatkim alkoholnim pićencem koje će vas zagrijati i udobrovoljiti. Često se ovih dana u Švedskoj organiziraju glögg partyji. Kaže se kako svaki Šveđanin ovih dana bude pozvan za vikend na barem dva ili tri glögg susreta. Popiju svagdje po jedan ili dva. Jer je vrijedno obići sve poznate i drage ljude.
U trgovinama vrsta Glogga koliko i čipsa…
Osim crnoga vina i korice naranče, glögg ima bezbroj recepata. Našla sam one u kojima se stavlja unutra rum, pivo, votka, likeri, burbon, neki stavljaju i port. S puno raznih začina, među kojima ima cimeta, kardamoma i vanilije. Može biti jako sladak, može biti jako spicy. Pije se uvijek topao, odnosno, vruć. Glögg je, čini mi se, puno više od postizanja nekog savršenog pića. On je tu da grije, on je maštovit, on je tradicija. On je dokaz različitosti koja uspijeva u sjedinjenju ukoliko je atmosfera dobra.
Uz glögg se poslužuju razni keksi ili kolačići od cimeta ili gingera. Onaj bezalkoholni rado piju djeca i trudnice. Meni je taj bio presladak. U trgovinama – po naizbor za svakoga. Od onoga sa čokoladom i čilijem na dalje. Uz glögg se poslužuju i peciva od šafrana (Lucia buns ili Lussebullar) koja su također jako popularna ovih dana u Švedskoj.
Servira se uz kekse od cimeta, gingera ili uz pecivo od šafrana
Gotovo sve švedske domove, tvrtke, trgovine, škole ovih su dana okićene – zvijezdom. Zvijezdu sam, priznajem, prvi puta vidjela u Švedskoj prije 4 i nešto godina i odmah mi je upala u oči kao pravi skandinavski znak Adventa, jer je bila u gotovo svakom prozoru. Već lani, koliko sam vidjela, zvijezda je krasila i mnoge hrvatske domove. Laku ju je naći u IKEA-i. Moda se brzo širi. No, je li zvijezda zapravo švedska? Ili je ondje samo najomiljenija?
Crvena zvijezda i zelenilo znak su Prve adventske nedjelje
Kako je zvijezda zapravo rođena? Nije u Švedskoj. Davne 1800. godine u u njemačkoj pokrajini Saskoj postojao je internat u kojem su učitelji došli na ideju da djeca od papira izrade zvijezde i tako okite školu za Advent. U gradu Herrnutu, u jednoj trgovini, odmah su uvidjeli potencijal zvijezde kao proizvoda dječje mašte vezanog uz Božić i ubrzo je zvijezda zasjajila. U početku uz malo kerozina ili uljne lampice. Kasnije su one zamijenjene sa žaruljom. Zvijezda je nazvana Moravian Star i prodavala se po mnogim trgovinama raznih profila.
Tomte je švedski Djed Mraz. Zapravo je gnom…Žaruljice tjeraju mrak i noću i danju
Zvijezda je kroz godine malo mijenjala svoje oblike, pa je danas trodimenzionalna i može popuniti gotovo sve prostore – od ulaznih vrata, prozora, biti spuštena sa lustera, sa stropa… Šveđani ih obično stavljaju iznad prozora, a kako nemaju zavjese, one se lijepo ističu. Obično po sebi imaju sitne rupice u obliku raznih ornamenata kroz koje izbija svjetlost. Godine 1930. Nijemci su počeli izvoziti zvijezde i tako su one stigle i u Švedsku. Nakon Prvog svjetskog rata zvijezde su se jako dobro prodavale, a 1941. Erling Persson, koji je kasnije osnovao mega brand H&M, uvidio je potencijal zvijezde od papira i počeo ih je proizvoditi za švedsko tržište zajedno sa Bjornom Wennbergom. Njihove zvijezde bile su jeftinije i postale su zaštitni znak švedskog Adventa i zime općenito. Posebno crvene zvijezde koje se i danas stavljaju u prozore prve nedjelje Adventa. Bile su toliko popularne da su ih snobovi nazivali proleterskim. Tako je 1950-ih godina entuzijazam za crvenom zvijezdom splasnuo, a od svih tih promišljanja sa raznih strana počele su se proizvoditi zvijezde drugih boja i od drugih materijala (ima i metalnih) te su postale malo skuplje. Šveđani ih ostavljaju u prozorima i kroz siječanj.
Osim zvijezda ima i drugih dekoracijaŠveđani polako počinju ukrašvati svoje domove i balkone
Od ostalih ukrasa, Šveđani u svakoj sobi imaju puno svijeća kroz zimu. Također, u Švedskoj su jako popularni i svijećnjaci “candleholders” u piramidnoj konstrukciji, koje smo često znali viđati u austrijskim prozorima. Gotovo milijun takvih svijećnjaka i oko 300 tisuća zvijezda svih vrsta bilo je prodano za božićno vrijeme 1991. godine. Slijedeći put upoznajte švedsku božićnu kozu. Stari poganski običaj…
Putujete li u Švedsku, makar i rodbini, nemojte se nikada dovesti u situaciju da vam netko kaže rečenicu s naslova. Sjećate se američkih serija i filmova naročito onih iz 80-ih i 90-ih u kojima su glavni junaci uvijek na krevet sjedali i ležali na poplun u cipelama? I kako smo mislili da je to fora i cool? I osjećali smo se čudnima i zastarjelima zato jer smo se mi više-manje izuvali odmah kako smo ušli?
Nisam se toga sjetila sve dok nisam osjetila neugodnost kad smo kod naših prijatelja iz Istre došli na poslijepodnevne plačanke, a meni je to bila prva posjeta nekom u Švedskoj. Imala sam lijepe kožne čizme na sebi i lijepo ušetala sve do pola stana, dok nisam čula malo hrvatsko-švedskog negodovanja i smijuljenja oko mene. Nisam znala o čemu se radi dok mi budući muž nije rekao da sam se morala izuti odmah kod vrata. Iskreno, baš mi je bilo neugodno. Uočila sam ja kako se on odmah izuva, ali sam mislila kako su mi čizmice čiste i suge pa ne moram. Vratila sam se do vrata i izula se. Sve je bilo o.k. Šveđani imaju naviku izuvanja jer mmnogo borave na otvorenom. Vani je mokro i vlažno i ljeti i zimi, vani je bljuzga, puno su s djecom na pješčanicima i igralištima, trči se po šumama i nosi se doma zbilja svega i svačega. Puno su i po javnom prijevozu gdje ima raznih prljavština i bakterija. Tako, osim opreme za jogging, u haubama često imaju i par nekih papučica – zlu ne trebalo. Oni jednostavno ne podnose tuđe prljave cipele po svojem stanu, a neda im se pozivat često službu za čišćenje doma, jer im se neda često čistiti. Također, postoji i mali ormarić za cipele za goste koji se zove skohylla na kojem gosti ostavljaju svoje cipele kod vrata. A, ako vam se ne nose papuče sa sobom, a domaćin vam ne ponudi papučice za goste, bolje obucite dvoje čarape kako vam nebi bilo zima dok ste bosi. Također, kada sam Luku vodila na sistematske preglede u Barnvardscentral (nešto slično kao Dom zdravlja za djecu, samo što su djeca koja dolaze na sistematski na drugom katu i odijeljenja dvoma vratima od one koja su bubana) uvijek smo se morali izuvati na prvim vratima i staviti jednokratne papučice ili biti bosi, a tek onda ući u čekaonicu. Isto je i kod zubara. Kako su razne firme i organizacije ovdje u Goteborghu smještene u ostakljenim zgradama, unutra često vidite zaposlenike. Nerijetko su i tamo ostavljene cipele kod vrata, a zaposlenici uredno rade ili bosi ili u papučama.
Nedavno su u zgradi do nas u stanu u prizemlju imali tulum. Pred ulazom – oko 20 pari cipela u otvorenom ormariću. A vani, na terasi u suterenu, Šveđani stoje u čarapama i piju pivo i puše. Meni još uvijek smiješno za vidjet toliku ekipu bosu na hrpi, ali ima svoju svrhu.
Običaj postao svojevrsnim zakonom. I poštuju ga svi.
