Cvjetni vjenčići, meni su postali, ipak, malo sablasni


Midsommar – u direktnom prijevodu – sredina ljeta. Za Šveđane, ljeto je vrlo kratko. Malo u svibnju, malo u lipnju, i to je to. Vrhunac lipnja već je dosta kišovit, pa jedino što Šveđani zazivaju ovih dana je – sunce u petak i subotu. Kako bi se mogli proveseliti za svoj najveći praznik, Midsommar. Praznik je to koji ih drži budne cijelu noć u kojoj puno piju, plešu i zazivaju plodnost kao prije nekoliko stotina godina. Zvučni je naziv, još poznatiji praznik, postao i naslov jezovitog horora koji je lanjske godine šokirao svijet.

Iako hladni i mnogima nedokučivi, Šveđani se u ovoj noći prevaraju u raskalašene i toga se ne srame. Slušam po televiziji kako će mnogi ipak otići s društvom nekamo na livadu i na feštu i proslaviti ovaj praznik kao i uvijek dosad, iako je stroga socijalna distanca još uvijek ovdje na snazi i to jače nego prije. Ja nisam sada u Švedskoj, a i da jesam, ne bih vam se usudila otići među ljude i ispričati što je to za običaj onako iz prve, iako sam namjeravala. No mogu provjeriti u medijima kako su Šveđani proveli ovogodišnji praznik koji ima jačinu Silvestarske noći. Na Midsommar Šveđani zapravo slave ljetni solsticij, a kako on pada ipak malo kasnije u drugim sjevernim zemljama, Šveđani su ga odlučili proslaviti za vikend oko 24. ili 25. lipnja, a nekad i prije (kao što je to slučaj ove godine) kada imaju najdulju noć i najviše sunca. Inače je u južnoj Švedskoj trenutno po danu oko 26 stupnjeva, svaki dan. Noć traje oko 5 sati. Na sjeveru Švedske zalazak sunca zadnji puta su vidjeli u svibnju.

U staro doba te su se noći pridonosile žrtve boginji plodnosti Freyi, pa je ta noć bila nazvana i noć ljubavnih čari, jer su sjevernjaci smatrali da je najbolje da se djeca rađaju u proljeće, kako bi bila otpornija. Tradicija nalaže kako su toga dana djevojke odlazile na livadu i brale po 7, neki kažu 9 vrsti, poljskoga cvijeća koje bi stavljale pod jastuk kako bi sanjale svojeg pravog muškarca. Danas ima neka caka sa ostavljanjem čaša pored kreveta s vinom, vodom i votkom, pa sudeći koja čaša ostane prazna takav će biti djevojčin brak. Vjerovalo se da je to magična noć kada se voda pretvarala u vino, paprat u cvijeće, biljke su imale ljekovitu moć, a od takvog cvijeća i dan danas se rade glasoviti vjenčići koje Šveđani stavaljaju na glave. Za ovu se noć rade goleme statue od cvijeća i lišća – Midsommarstang ili Maypole, okićeno drvo koje mora biti mlado posjećeno, ali dovoljno veliko, a koje se kiti, odnosno, obavija ubranim lišćem i biljem te ima oblik – falusa. Oko Maypolea se ludo pleše neki čudan ples u kojem navodno izdrže samo najizdržljiviji, ljudi se isprepliću i tako obavijaju taj “falus” žnorama od bilja. No današnje slike vezane uz Midsommar pokazuju i kako se oko falusa pleše i obično kolo. Oko Maypolea se okupljaju obitelji i prijatelji. Jedu se haringa, losos, mladi krumpir i mladi luk, a za desert jagode za šlagom. Nazdravlja se kratkim i oštrim, nečim poput travarice.

Puno se špekulira o tome kako je Maypole zapravo uvezen iz germanskog paganizma koji seže još u Željezno doba. Pridonosile su se žrtve i bogu Thoru i božici Freyi, a običaj je postao popularan u 18. i 19. stoljeću.

No germanska mitologija puno je toga ostavila za misliti, dotičući se uvijek odnosa muškaca i žene, odnosno njihovog spajanja. Maypoleom kao simbolom muškosti bavio se i psihoanalitičar Sigmund Freud, također povezivajući ga sa muškim spolovilom.

Sve ostalo je legenda.

Ne, bolje je ovako. Sve ostalo ostavljam vama na maštu.

Trgovine su ovih dana pune Maypolea koje možete kupiti i odnijeti si doma, pa ne morate na livadu
Sve u znaku švedskih zastava

Švedski proljetni porculan kao da zaziva odlazak na livadu
Cvijeća ima toliko da ne možete vjerovati
I naravno – lososa

Avicii dobiva svoj muzej u Stockholmu


Da se Šveđani znaju na pravi način zahvaliti svakome tko je proslavio njihovu zemlju u svijetu, posebno glazbenicima, pokazuje još jedna lijepa gesta.
Slijedeće godine u Stockholmu u kulturnom centru “Space” poznati tragično preminuli DJ Avicii dobit će svoj muzej. “Avicii Experience” osmišljen je kako bi publici prikazao glazbenika i privatno i javno.
Posjetitelji mogu pratiti njegov put od dječačke dobi u kojoj je sve započelo, doživjeti njegov studio u L.A.-ju, slušati njegovu objavljenu i neobjavljenu glazbu te razgledati fotke i videozapise. Dio prihoda od zarade muzeja namijenjen je fondaciji “Tim Bergling” koja se bavi mentalnim bolestima djece i mladih. Ovaj muzej je osmišljen i kao mjesto susreta mladih i ljubitelja Aviciijeve glazbe. U blizini muzeja bit će restoran, kafić i teretana.

Kako to vole u Švedskoj?

Ovako:

Uglavnom, puno proteina, dobrih masnoća, ugljikohidrata s vlaknima i zelenim

Neizostavni losos s paprom i čilijem najbolji je doručak na svijetu
Šparoge i krumpir čest su prilog ribi
Ovako sam se ja naučila peći ribu na “švedski”
Puno goveđeg faširanca i puno bobica s krumpirom. Gotovo pa švedska tradicija.
Muška druženja uglavnom su uz hamburger i pivo
Neizostavni brownie muffin
Iznenadila me za Božić ponuda recepata po magazinima tradicionalnih božićnih suhih kolačića. Bude nostalngiju. (Slika: ICA buffe, prosinac, 2019.)
E, sad. Ako ćemo iskreno, najbolji kroasan s crnom čokoladom pojela sam u Švedskoj. I koštao je oko 50 kuna. Trudnica, pa ćorava za cijene…
Svakodnevno u trgovinama imate za kupiti ovakve torte. Manje i veće.
Bobićasto voće nešto je što Šveđani jako cijene. Smrznuto je pakirano u jako malim kutijicama, kao dvije kutije cigareta, recimo, Puno košta, ali je jako fino. (Slika: ICA buffe,veljača 2020)
Lisnato tijesto. Nešto što je u Švedsku došlo izvana. Spremaju ga na sve moguće načine. (Sllika i dolje: ICA buffe, veljača 2020)
Avokado je namirnica koja se trenutno jako konzumira i reklamira. Ne možete naći prijedlog za doručak bez avokada (Slika: ICA buffe, prosinac 2019.)
Ima jako puno istočne hrane (slika: ICA buffe,prosinac, 2019)
Povrtnih juha (slika: ICA buffe, 2019.)
Nachosa
Tacosa
Škampa na sto načina za svaki dio dana
Ali ništa bez dobre, stare zagorske večere

Dan državnosti i maturanti

Danas je u Švedskoj dan državnosti. Švedska je jedna od zemalja koja jako dugo nije imala “official” dan državnosti. Ah, njima očito u svemu treba malo više vremena. Evo, neki su dan priznali kako su ipak pogriješili u vezi s epidemijom i kako bi sada sve drukčuje napravili. E, ‘ošla baba s kolačima, sad rekli bi naši. Mnogima je to slučaj ovdje i u vezama i na poslu… Sve po svuda takav način razmišljanja. Čudno spor.

Šalu na stranu.

Dakle, 6. lipanj dobio je status Nacionalnoga dana švedske države tek 1983. godine. Bio je, naravno, u početku radni dan. Kako ga obilježavaju? Izvijese zastave na prozore i na balkone. Napravi se pokoji roštiljčić ako vrijeme dopušta i pojede nešto slatko.

No, ipak, kako nalažu knjige o švedskoj tradiciji, daleko najviše zastava ovdje je izvješeno ipak malo kasnije – za Midsommar.

Bojite se? I ja se bojim. Nakon onog filma nije mi svejedno i sve gledam drugačije. Čudno kako je režiser Ari Aster umjetnički lako uspio poljuljati srž ovog običaja, a da nitko nije ni okom mignuo. Imao je on dobre izvore u nordijskoj mitologiji i uspio je ipak odlično posložiti film usprkos tome što je ovom običaju dao doslovno odurno-bolestan da ne velim do krajnjih granica perverzan prizvuk. No, nećemo kvariti zabavu.

Cvijeće i ples posvuda. Uskoro.

Jučer su švedski maturanti rekli zbogom školskim danima. I dok će neki nastaviti školovanje, neki će odmah na posao. No, ove godine ovo drugo će ipak izostati u većem broju. Kako ističu ovdašnji mediji recesija će mnoge ostaviti doma.

Nakon završnog ispita ispred škole s transprentima čekaju ih roditelji i rodbina. Obično sa njihovim slikama dok bili – bebe!??
Ove godine, i maturantske fešte su malo oskudnije nego inače
Ali su zato torte s likom švedske zastave osvanule ujutro u dućanu na sve strane

Foto sjećanje na bezbrižne letove

Svako malo pa netko s nekog leta sleti u HR – pozitivan. Bez obzira što se ovih dana pojačava broj letova općenito, treba ostati oprezan. Jako oprezan. Bojimo se, bojat ćemo se. Vremena opuštenog leta su prošla. Pitam se jesu li vremena opuštenosti općenito prošla?

Sve u svemu, na svim našim letovima ovjekovječili smo brdo zanimljivih prizora.

Kad čekate da se boarding završi i ugledate Štrumfove jednostavno se morate nasmjati

Nema do ugodno toplog zraka dok sletite u Hrvatsku
Malo zanimljivih prizora
Sllijetanje u Švedsku – puno vode, puno šume
Alpe – uvijek se malo bojim, Ne znam zašto…
Još malo Švedske
Poznati Oresund – most koji spaja Dansku i Švedsku obavezan je prizor kod slijetanja u Dansku
Predivna Danska
Ima nas još…i to jako blizu
Dobro veče Zagreb, uvijek si rado viđen…
E kad vas ovo dočeka u Švedskoj, onda… je baš teško
Pa zato jedva čekate novi let i novi take off prema jugu. Za Zagreb

Sve bijelija (po)noć

Ovako izgleda ponoć u Švedskoj ovih dana. Bijele, sunčane noći koje traju do ponoći sve su bliže, a jutra, nepodnošljivo rana i sunčana već su stigla. Od njih se nemoguće sakriti.

Još kad bi postojale rolete na prozorima…

Još uvijek mi nije jasno zašto ne postoje. Činjenica je, da što sjevernije, ljudi nemaju problem s dijeljenjem intime te vrste pa im se kroz velike staklene prozore može vidjeti ama baš sve. O tome drugom prilikom.

Ljeto u Švedskoj i milijunske kuće

Prošlog vikenda Švedska je bila toplija od Hrvatske. Termometar je ponosno pokazivao lijepa 24 stupnja, a u norveškom Oslu čak 26! Ovdje je to jako, jako toplo. A sunce jako brzo zna ispržiti kožu.
Iako malo ljudi na ulicama i na plažama blizu nas, uspjeli smo “uhvatiti” prelijepe slike modernih, kao i onih nešto starijih starinskih švedskih kuća koje vrijede i desetke milijuna kruna . I ovdje je interes za prodaju nekrenina trenutno pao, ali to sigurno nije umanjilo uživanciju onih koji žive u ovakvim zdanjima tik do mora ili na brdu s prelijepim pogledom.
Uživajte u slikama…

Ono kad nakon nekoliko jesenjskih dana osvane doslovno – ljeto, a vi krenete puteljkom do plaže
Malo Carrington houses…
Malo pravih tradicionalnih švedskih zdanja
E ovo je prava Švedska
Malo hrabrih na sunčanju
Malo Schwarzwalda…
Puno čistog zraka
Baca na Hollywood?
Ili na San Francisco?
Povratak doma kroz šumicu
Do naše zgrade na stijeni

Dinner for one…its good.We are still alive…

Hm.. Kayak for one? Nope.
Asocirala me jedna slika nedavno u švedskim medijima na scenu iz poznatog filma “Holiday” u kojoj se Cameron Diaz pita kako bi izgledao njen solo odmor na Bora Bori. Čini mi se da je Bora bila u pitanju. Film obožavam inače i pogledala sam ga stotinu puta. Prvenstveno zbog kolibe Kate Winslet. Toliko je u njemu toga rečeno u jednoj nadasve običnoj ljubavnoj/ljubavničkoj priči za jedne obične božićne blagdane.

“Holiday” – copyright, 2006 Columbia pictures, Universal pictures

Dakle, nasred predivne livade u proljeće, tik do šume, sjedi čovjek sam na običnoj drvenoj stoloci, za drvenim stolom sa kockastim stolnjakom gledajući prema šumi, a iz kuće iza leđa stiže mu hrana u košari, užetom, nešto poput žičare. Košarica se spušta, on se diže sa stolice, vadi tanjur sa šniclom i krumpirom spremljenim na fini švedski način, zdjelicu punu velikih borovnica i malu posudicu sa šlagom. Sve izgleda prefino, prefriško. Jede. Sam. Čuje se samo vjetar.
Sve mi je više žao Šveđana. Baš koliko sam bila ogorčena njihovim ponašanjem u pandemiji, odnosno ponašanjem njihovog sustava ili Vlade, koga li već, jer svi krive jedni druge te nepodonošljvom lakoćom postojanja koju često viđam ovdje, a zauzvrat dobijem “kako mi s juga ne možemo to shvatiti jer smo prošli rat i slične nedaće”, toliko mi se sada plače zbog tih ljudi. Čini se da su Šveđani sami shvatili ozbiljnost situacije, veliki broj njih se boji i povukao se u izolaciju, radi se od doma sve do jeseni, očekuje ih recesija baš kao i druge zemlje, a opet i opet ostali su nekako sami. Jer, okreću im se leđa, avioni ne voze uopće, nitko ih nigdje ni ne spominje, iz začaranog kruga nema lako van. Šveđani su sami i inače. U njih su uprte oči javnosti tijekom povijesti zbog izoliranosti. Oni su uvijek sami. U svojim odlukama, u načinu života, u hladnoći, u obitelji, u odnosima s djecom, u sreći kojoj se ne vesele koliko bi trebali, a koliko se veselimo mi.
Restoran za jednog izmislio je jedan bračni par kojem su htjeli na ručak doći njihovi roditelji u jeku pandemije. Tada su ih posjeli u vrt na deke i, kako priča kaže, donijeli im klopu te su tako na daljinu jeli zajedno. Inače se bave, koliko sam razumijela, ugostiteljstvom. Dinner for one posjetili su novinari iz Wine and Food-a, BBC-a te iz mnogih drugih medijskih kuća. Slike tog zanimljivog pop-up restorana smještenog u Warmlandu, 130 km od Stockholma, obišle su svijet. Slike Šveđanina koji je ipak došao sam van nešto pojesti.

Bord för en (Stol za 1)

Biste li vi izašli sami za ovaj stol i pojeli nešto? Vjerojatno bi. Da probate kako je to. Oni hrabriji. Ili idete van zbog društva? Zbog atmosfere? Zbog toga da se ispričate s nekim, da se vidite s nekim, da budete viđeni. Jer sve je to normalno i ljudski. Postoji jedna legenda koje se ovdje često prepričava. Glasi ovako:
Finac je lovio sebi ribu za večeru. Uhvatio je lijepu veliku ribu. U tom trenu je nešto šušnulo pored grmlja. Ostavio je ribu i izgubio večeru te otišao potjerati onoga koji mu je narušio mir.
Vole biti sami. I koliko got bili s nekim, oni jesu uvijek sami. U sjevernjačkom društvu nema srama zbog “biti sam”. Čak naprotiv.
Jednom prije mnogo godina bila sam sama na moru. I izašla sam sama na večeru. Bilo mi je prvi put i izvela sam se u poznati dvorac restoran na otoku na kojem sam ljetovala. Kako bi barem sebi mogla reći kako sam negdje izašla. Osjećala sam pretjerano gostoprimstvo. Čak do neugodnosti. Došao je i “klavir majstor” i zasvirao je nešto za klavirom. Unatoč super salati i domaćem sladoledu htjela sam da sve to što prije završi i da odem. Nije bilo nikog unutra gdje sam sjedila sama, a vani je nekolicina gostiju pila vino i koktele. Još je bilo dosta rano i vruće. A vjerojatno je bilo rano i meni za izlazak na solo večeru u kojoj se nisam znala opustiti i uživati. Ili jednostavno nisam za to. Vremena se mijenjaju, običaji također. Ne znam kako bi se sada osjećala za onim stolom pred šumom. Trebalo bi puno prkosa u meni zbog korone da to izvedem ili dovoljno nakupljene hladnoće i izoliranosti da uživam u tome.
Baš kao što Diaz nije vidjela sebe samu u kajaku za dvoje pa se u inat odvela u kolibu do koje se ne može ni autom, i gdje je toplo i skučeno, a gdje je samoću ostavila napokon iza sebe (makar samo u bajci), tako se nadam da svi mi, pa i ti šutljivi Šveđani, ipak negdje duboko unutra vrištimo za nekom kolibom. Makar ona bila šuma, ili stol za jednog, a gdje će u ovoj groznoj situaciji možda naći mir, možda poručiti svijetu – još smo živi i želimo sniclu. A možda i društvo. Čini mi se kao da se tom usamljenom slikom jako doziva u pomoć, na društvo, na stare normalne dane i na sve što se dogodilo, a što nam je uskraćeno. Nadamo se, ne izgubljeno. Nek se samo pojavi stol i za dvoje. Makar, pa samo za blagdane.

Mame, maske i kisik

Slika Wendele Liander: https://www.wendelaliander.se/galleri.html
Mama i mali gledaju brodove. Ljubav na prvi pogled. Morala sam imati tu sliku…

Četvrtu nedjelju u svibnju u Švedskoj je Majčin dan.
Dugu su i “raznovrsnu” da ne velim burnu povijest prošli ovdje da bi mame dobile svoj dan. Prije svega zbog Nijemaca, kako navode knjige o tradiciji sjevernjaka, koji su ovdje doselili, a njihov se majčin dan vezao često uz Treći Reich i neka njihova pravila o majkama Arijevaca, pa su tražili pravi model kako da majka ima svoj dan, jer ga je kao majka i zaslužila. No ubrzo je, kako se to ovdje i mora dogoditi, i ravnopravnost rekla svoje i tata je dobio svoj dan o kojem sa vam već i pisala. Dobro da nisu krenuli za Amerima do kraja koji su navodno imali namjeru uvesti i Dogs day, ili ga i jesu?

Često čitam ovdje po magazinima o poznatim uspješnim ženama. U početku čudno, a sada je sve ljepše vidjeti kako su brojne od njih – strankinje. Uz njihove portrete, uvijek i obavezno stoji kratki ID – mjesto rođenja, godište, bračni status te koliko djece imaju. Pod obavezno. Inače je Švedska zemlja gdje se sve o svakom zna i obznanjeno je na internetu. Vode se polemike o tome koliko je to zadiranje u privatnost, no o tome drugi put. Zaključila sam kako puno ljudi ovdje ima djecu. I to dosta rano, dosta djece. Onako, jedno za drugim. Po troje. Puno uspješnih majki ima dvoje, troje svoje djece i još nekoliko od svojeg partnera. Jer ovdje rijetko tko ostane u prvoj ozbiljnoj vezi do kraja života. Kad sam stigla u Švedsku šokiralo me to što ne postoji ili je jako, jako rijedak – baka servis. Jer ovdje i bake rade i imaju svoj život. S drugim ili petim partnerom. A pitaj Boga u kojoj su zemlji, ako su u penziji. Pa opet nema baka servisa. A još manje postoje – dadilje.
Uglavnom, djeca su po institucijama. Tako to oni ovdje zovu. Roditelji nemaju puno bliskosti s djecom, ne na naš način. Nema tolike brige, nema strepnje oko svega. Sve školsko obavlja se u školi. Djecu se sprema vrlo rano na odlazak u svoj život i na odlazak od kuće. Smatra se da su oni individue od rođenja i tako ih se odgaja. Meni jako strano još uvijek. Šetajući s kolicima prije nekoliko godina s Lukom od nekoliko mjeseci uz dvorište škole koja je bila blizu naše zgrade, u školskom dvorištu vidjela sam djevojčicu kako plače. Jedna plače, druga je grli. Jako puno djece je djece stranaca i činilo mi se da su djeca podosta tužna i ozbiljna s obzirom da je veliki odmor i lijepo vrijeme vani i predivno igralište obraslo drvcima jasmina. Nerijetko sam znala takve scene vidjeti. Pomišljala sam kako su predugo djeca ovdje sama. Ali to je takvo društvo. Navodno je na prošlim parlamentarnim izborima jedna stranka nudila u svojem programu jedan dan mjesečno u kojem će roditelji moći biti više za svojom djecom. Odnosno, dan za obitelj.

Nisam znala što su osjećaji i briga za svoje dijete sve dok nisam i sama postala mama. U to isto vrijeme susretala sam se sa pravilima hladnog društva općenito, ležernim po pitanju majčinstva, poprilično distanciranim oko svega, a svojem sam malom iskreno davala svu sebe. Ostavila sam posao, hvala Bogu, jer sam i imala mogućnost i podršku, ali nisam ostavila pisanje. Nesvjesno sam se uz to borila s gubitkom doma, prijatelja, domovine, svoje obitelji, svojeg posla koji je bio dinamičan i pun osobnosti. Nakon godinu dana našla sam se u situaciji da mi je dijete postalo sav moj život. U stranoj zemlji i bez pomoći koja može uskočiti da se barem malo predahne. I u toj borbi same sa sobom u vezi onoga što je ostalo iza mene te suočavanja s time što se događa i što će biti, znalo je biti itekako teško i naporno. Istovremeno sam se borila s mislima kako radim nešto krivo, jer ovdje vlada teorija avionske nesreće, odnosno, da masku s kisikom moraš dati prvo sebi, a onda djetetu, i da si jedino tako usješan i dobar roditelj. (Ja bi ipak bila mirnija da masku stavim prvo djetetu, a onda sebi. Ipak sam izdržljivija). Te kako moraš omogućiti sebi dobar i kvalitetan život te odmor i sve što ti treba da bi bio dobar roditelj. E, sad, što je kome dobar i kvalitetan život i što on nosi za sobom po pitanju vremena i onoga što se daje djeci, a što sebi? Koliko ostaje za djecu, ako najprije u svemu moraš namiriti sebe? Čudom su se čudili ovdje u Domu zdravlja za djecu što se ja dižem u noći i kuham malom mlijeko. Rekli su mi “neka ga ostavim i neka plaće nekoliko noći i da će potom sve prestati i imat ćemo lagodne noći muž i ja”, bez obzira na to što smo imali osjećaj da jede manje kroz dan. Bila sam doslovno osupnuta. Kao ošamarena. Ni dan danas ne mogu da se ne dignem u noći. Ne mislim da sam super mama zbog toga, ali mislim da je potrebno uvijek doći djetetu dok te zove. Još uvijek se borim s time što napredni svijet misli o majčinstvu i kako gleda na njega.
Na kraju dana znala mi se javiti pomisao da bih mogla izgubiti te neprospavane noći i kuhanja mlijeka, pripremanje obroka i svega što ide uz njegov ritam i naš život i te su me misli svaki puta bacile u očaj i neke čudne strahove koji su javljali naglo, u trenucima mira i opuštenosti. I tada sam shvatila da sam samo mama.
Mamike rade naporno. Obično nema rezultata koji su vidljivi i opipljivi svaki dan kao na poslu.
Ima jako puno truda, pogrešaka, padova, nerazumijevanja, krivih pokušaja i pristupa i tako milijun puta dok ne naučiš lekciju, smirivanja samoga sebe u trenucima kad se to čini nemogućim, ali i dizanja nakon kojih napokon prodišeš na par minuta i mislis da si osvojio Everest. Uspjeh je u majčinstvu samozatajan, tih i sramežljiv. Popraćen suzom koju skrivaš uz osmijeh. Umjesto da ga podijeliš sa svima, zadržiš ga za sebe. Jer imaš osjećaj da ga nitko neće shvatiti i da je u stvari samo tvoj i djetetov. Da, majčinstvo frustrira i često onemogućava realizaciju žene do kraja, na kakvu je navikla u životu bez djece. No taj uspjeh mame olako shvaćamo. Puštamo ga da dođe do srca i ovdje ostane, Trebale bi se nagraditi, onako kako znamo. Na glas.


Ono što ostaje,

samo ljubav je….

Javlja mi se naša uspavanka u glavi, bliži se 19 h.
Hvala Ivani Plechinger na divnoj pjesmi. I njenoj obitelji.
Sretan Majčin dan svima mamama, gdje god bile. Nema razlike. Ja ipak mislim da nema. Koliko god danas sustavi nalagali raznorazne novotvorine.

Ah, maske. Nikako da ih se riješimo.