Vrijeme za povratke


Malo do podne je. Kišni ljetni sati u Istri koji se izmjenjuju sa sunčanim razdobljima opet su podsjetili da je ovdje vrijeme više nego promijenjivo i upravo je to, uz miris biljne ugodne vlage u zraku, ono što me više od ičega podsjeća na djetinjstvo. Godina odnosno ljeto koja je trebalo rezultirati ulaskom u nešto novo, ludo, dosad neisprobano, mene je odvelo na mjesto mojih prvih putovanja – na obale Savudrije, Poreča i Červara Porata.
Potpuno neplaniramo našla sam se tako usred zemlje crljenice do plaže gdje sam kao klinka upoznavala školjke priljepke po cijele dane, gdje su Barbike po prvi puta izguble svoju važnost, gdje sam vidjela prave ronioce, vozila autiće u luna parku svaku večer za čije bi žetone stari ostaviljao mjesečnu plaću, gledala kako strani klinci (ili su to bili naši -strani??) ne znam, prodaju strane stripove čije me šarenilo svaku večer iznova magnetski privlačilo. A moju nadu za kupnju jednog takvog svaku večer iznova mama je ubijala rečenicom – “Što će ti to, ionako ništa ne razumiješ”. Moć tih naslovnica još je živa i još postoji. Toliko o tome koliko dijete razumije ili ne. Ne shvaćajući želju djeteta da nešto ponese s mora moje mame, ja sam ove godine kupila po trideset i treću bušilicu igračku u običnom dućanu svojem klincu.

Červar Porat jedno je od najupečatljivijih mjesta mog djetinjstva. Tek kad se vratiš ponovno- jasno je

Červar Porat svakako je mjesto prvih prijateljica iz Slovenije, prvih plesnjaka. Mjesto je to gdje sam od uzbuđenja za stolom gotovo svaku večer razbila jednu čaču s Kolom slučajno laktom. Mjesto je to gdje sam danas tražila i odmah našla prozore stana u kojem je na ferije dolazila Nataša iz Postojne i koju sam gledala kako se šminka sprema za “izlazak na moru navečer”.
Mjesto je sendviča to od mortadele, dugih boravaka na plaži s koje nije trebalo bježati jer u osamdestima nije bilo tako jakog sunca.Mjesto je to u kojem je socijalizam i danas vidjljiv na svakom koraku, a njegovi se mještani kao i ne trude ići u obnovu nečeg. Mjesto je mira i nekog čudnog spokoja. U Červaru su isti ljudi slastičari. Ima ljudi iz BiH koji su, čini mi se ondje u tim bungalovima ostali još od rata a koje su tada imale za svoje radnike hrvatske i slovenske tvrke i tadašnja poduzeća. Upravo oni unose neki mir na plažu noseći sa sobom svo ratno iskustvo koje su steli i poštovanje malog mjesta koje ih je lijepo prihvatilo. Vidim to na licu gospođe koja prodaje kuhanu rajčicu u staklenki i u govoru gospođe pored nas na plaži koja razgovara na mobitel.

U Višnjanu i stari auti daju onu čar


Ovi su me praznici odvukli i u samo srce Istre – u Višnjan do kojeg vas vode neki čudne astronomske instalacije po rotorima, aludirajući na obližnju svjetski poznatu zvjezdarnicu. Mene su ipak privikli ljudi i samo mjesto. Ljudi koji su evo usred pandemije izašli u svoje male kafiće s čijih terasa se potiho dovikuju s onima na terasi preko puta ceste. Tišina toga mjesta je tolika da ondje mještanima srce ne kuca brže od 45 otkucaja u minuti. Njihove okićene kućice šarenih šalaporki privlače svakog, bile derutne ili ne, svaka priča svoju priču. Priču nekog drevnog i sadašnjeg vlasnika koji cijeni svoje, koji želi biti poseban i sve to očuvati, kojeg ne privlače veliki gradove i mondena zbivanja. Uglavnom, Višnjan u jutarnjima satima u srcu sezone – nigdje nikog. Pred svakom drugom kućicom je automobil strane registracije. Puno je Nizozemaca, Austrijanaca i Nijemaca za koje znam da vole mir i tišinu. Jedan od njih zaustavlja nas iz svojeg đipa i pita gdje se kupuje pecivo i kruh. Svi ostali još spavaju i ne daju se smetati. Domaćini pred kućom u tišini pred vratima za malim stolićem pijuckaju kavu iz tihi razgovor na mobitel. Atmosfera je to koju ne zaboravljate. Mala crkva, lijep tornjić, bunar…. Sve malo podsjeća na Provansu. Samo sam itekako sretna da sada to vidim u Hrvatskoj. Prema izlazu iz mjesta lijepo ograđeno bijelo groblje. Cesta izlaska nas je dovela do jednog OPG-a gdje smo kupili vino i ugodno razgovarali s vlasnikom koji od crnog grožđa radi bijeli šampanjac. Probali smo muškat kupili Teran te nastavili dalje.

Svaka kućica pomno je okićena šarmom
Vlada mir u jutarnjim satima dok svi turisti spavaju
Nije Provansa…..ne


Odlučila sam se posjetiti plažu u Ćervaru. Na putu do njega u luci, u samom središtu mjesta, danas je ACI marina gdje su luksuzne jahte, a ne barkice koje su bile nekada. Tek su trkaći autići u Lunaparku oni isti. Mislila sam pitat ženu koja ondje radi upravo je izašla iz kućice da li mogu pogledat koji stari žeton, ali idem ipak se okupati. Ne mogu vam do kraja riječima opisati koliko mi je značio ovaj povratak u staro doba upravo sada. Baš u ovoj godini koja, kao i ona prije, nije donijela ništa lijepog, ništa onako da se čovjek osjeti mirno i spokojno. Kao da mi je ljeto poručilo da moramo biti sretni zbog svojih sjećanja. I s njima nastaviti dalje. S možda i više snage nego da sam posjetila neko novo mjesto na kojem nikad nisam bila, ja krećem dalje.
Baš kao i one neke osobe koje vam nekad pomognu, a da nikad to ne saznaju, tako sam se ja osjetila sretna zbog Červara. Znao on to ili ne.

i market je na istom mjestu….
Mozda dogodine….ovo…ili ovu jesen.Zanima me hoću li biti istog raspoloženja….
Nakon dugo godina napokon sam u plićaku uživala u priljepcima
I nekim mirnim pejsažima…
…i smijala se svojim najdražima

Neki novi ljudi

Nije me bilo neko vrijeme, ali nisam na odmoru. Još.

Nije prošlo dugo otkad sam na molu u Novalji još u proljeće snimila svoje dijete kako po prvi puta hrabro skače u vodu mjerivši si dubinu koja mu se sviđa i pomislila kako su sada na molu neki novi klinci. I po prvi puta shvatila sam tu frazu. Prošlo je još manje dana otkad sam čula pjesmu Mije Dimšić koja pjeva o nekim novim ljudima.

Izgleda kao sjever, ali zapravo je Mediteran

Ljudima koji su se opet našli i sretni su zbog toga što su se opet “samo” našli. Razmišljam ovih dana koliko smo novi, koliko je staroga ostalo u nama. O tome kako se sa svoje dvije frendice nisam vidjela skoro dvije godine koje su proletjele od jednog do drugog i trećeg vala, karantene, posla od doma, izolacija. Koliko smo drugačiji, koliko je sve mogli biti drugačije da se nije sve dogodilo. Koliko je moglo biti gore ili bolje ne mjerim. Samo mislim o tome koliko smo isti. Nismo oni stari dragi moji. Nitko. Ne znam jeste li na moru? Nadam se da se negdje odmarate i da ste odbacili loše misli barem na tjedan ili dva.

Sada kada je ljeto, kada se može.

I do toga smo došli.

Onaj mir proljetnog mora, još uvijek čistog,uspavanog od zime i umornog od vjetra…

Do toga da samo po ljeti možemo, koliko toliko. Usprkos svemu što uz to moramo proći. A prolazimo svaki dan nesvijesni težine i stresa.

Nego, evo neki dan, malo poslije samog podneva, nakon ručka, baš kad sam pomislila kako je lijepo kad mogu ostaviti u miru dijete u drugoj sobi da se igra samo, a ja čistiti u drugoj sobi, dogodilo mi se ono grozno. Uspio je nategnuti gumicu za spajanje tereta na igrački kamionu i opalio se njome po oku. I dok je on doteturao do mene s time u ruci, curila je vodica iz oka, oko je plesalo u očnoj jabučici na sve strane, ja sam se počela tresti kao prut. Uspjela sam se sabrati, skinuti njegove sandale sa sebe koje sam počela obuvat od muke, obući sebe i dijete koje je bilo potpuno u miru i samo govorilo mama (inače nikad nije u miru) i spustili smo se niz stepenice iz zgrade te sjeli u auto i otišli smo u bolnicu. I dok sam vrtjela filmove u glavi kako ću mu dati svoje oko bez problema odmah samo da vidi, i kako želim da samo živi dođemo do bolnice uz sav moj stres, pomislila sam i kako nema jebene korone oko nas u tom trenutku i kako je jedino ovo važno. Hvala dragome Bogu, da se sve smirilo i dijete je pregledano u normalnom roku, i mi smo došli kući s mastima za oči. I dok su mi misli bježale u smjeru pitanja – dokle? Samu samu sam zatekla u zaključku da sam zapravo postala jaka kao čelik. I kako sve više mislim da samo mogu, mogu, mogu i mogu bez kraja. Hoću li biti ok ikad? Ista ko prije ikad? Nikad. I dok je moj mali u miru slagao svoje bagere kao i svaku večer, mene je u sobi dočekela pjesma “Neki novi ljudi”. Polako se spremala i oluja, a dijete je sve iznijelo iz terase unutra. Čak i čuvara kuće i fenjer. Reklo mi je neka ga upalim. Kao na Božić. Nismo imali lučicu. Ali smo imali super priču za laku noć.

Bojite li se sami sebe dragi moji? Bojite li se trenutka kada će sve ove mjere nestati, a mi ćemo se susresti sami sa sobom sa starim zivotima ako ga još bude? U primjerice, nekoj sada nedopuštenoj, opuštenoj situaciji kao nekad koja će tražiti jake i sretne ljude, ljude od prije korone, opuštene, bez frustracija i straha od grljenja? Hoćemo li biti sretni?

Jesu li opušteni kao nekad oni koji već sad plešu po ulicama kao nekad?

Svaka priča ima kraj. Ima i ova. Neki. I ona traži nove i hrabre ljude. Spremne pogledat u ogledalo i zakoračiti naprijed. Ja ću vam reći kako se sve događa samo zato da ostanemo jaki, postanemo drukčiji prema sebi i drugima, da odgojimo djecu najbolje što možemo, da prkosimo svemu negativnom jer smo vrijedniji nego ikad prije! Počnite cijeniti sami sebe! Učite.

Evo, upravo mi mali javlja da su mu javili da možemo u naš omiljeni apartman u Kožinu. (Naravno da ne, jer je zauzet), ali dijete se nada. On je moja nada. Moja snaga, moja hrabrost i sve ono što sam mislila da nisam, sada s njime jesam.

Ovim slikama ne treba opis

Svaka priča ima svoj kraj. Ima ga i ova.

Čiča mića, gotova priča. Kaže moj mali.

A ja sam mu dužna prirediti još jedno ljeto za sjećanje. Jer, jedino to je ono što ostaje. Za neka nova, nova i bolja vremena. Neka stara lijepa sjećanja njima, malima danas, a nama, velikima, spomenice od trnja na srcu koje smo preživjeli. Sjećanja za onda kada budemo potpuno svjesni da smo neki novi ljudi.

Goteborški zabavni park trenutno nedostižan mnogima
Neki novi ljudi postajemo upravo sada,- sve udaljeniji putnici na istome letu

Prvo putovanje uz Covid-putovnicu – uz nikakve kontrole

Prvo cestovno putovanje uz Covid-putovnicu. Što se promijenilo? Kažu gotovo ništa. Baš kao i svako ljeto – isto vrijeme, isti brod, isti put, isti smjer prema Hrvatskoj iz dalekog sjevera, daleke luke Trelleborg prema njemačkom Rostocku. Uz, opet moramo zamijenititi, baš kao i lani, manje vozila na cesti, što znači da se ljudi ipak još uvijek manje kreću, a na granicama gotovo nikakvih kontrola, za razliku od onih na avionskim transferima. Po povratku na sjever, u kolovozu, očekujemo da će situacija biti bitno drugačija, jer 1. srpnja donosi i nove obaveze, a novi soj nažalost ozbiljno prijeti i novim zatvaranjima u EU… Bilo kako bilo, evo malo ceste i puta za one koji bi rado putovali, i za one koji se nisu makli godinu ili dvije nikamo.

U luci Trelleborg uobičajen broj automobila i kamiona čeka za ukrcaj i noću vožnju do Njemačke.

Rano jutro pola šest. Mogli bi pjevati u Rostocku u lipnju….
U Njemačkoj nismo zatekli nikakvu kontrolu. Švedska je trenutno sigurna zona
Ceste prazne….podsjećaju na lanjske u jeku lockdowna…
Ili prazno, ili se gradi..
A onda nas i opralo
Österriech… here we come…
I ovdje uocljivo ko je najzastupljeniji na cesti
Kolona automobila u Austriji jest, ali nitko ništa ne pregledava
Alpe – uvijek znaš da si već blizu
Granica Spielfeld
Šentilj – ni ovdje nije bilo kontrole
Uobičajeni prizori dobrodošlice
Putovnice su naši putnici pokazali prvi puta na slovenskoj granici

Midsommar ove godine jedva dočekan

Šveđanima najdraži, a svijetu najpoznatiji švedski praznik – Midsommar, slavio se prošlu noć. Osim Šveđana Midsommar slavi se još jedino u Finskoj, možda ne na posve isti način. To je noć kada dolazi ljeto, kada je Sunce najviše, doduše kratkotrajno, a s njime dolaze i bijele, odnosno svijetle noći s tek par sati mraka. No one traju ipak dulje i mnogi ih teško podnose. S ovom noći koja se obilježava još od antičkih vremena, po tradiciji Šveđanima dolazi veselje, bdijenje i naravno – ljubav. Na temu Midsommara ispričane su brojne priče, radili se filomovi čak i horori, a ono što ga čini posebnim su fešte na otvorenom, puno poljskoga cvijeća, haringe, krumpir na sve načine, sve vrste alkohola, duge cvijetne haljine i cvjetni vjenčići. Najpoznaiji simbol je May Pole koji zna biti itekako visok, kojeg grade pravi znalci, a kojim se navodno priziva plodnost. Kao uostalom i mnogim drugim običajima.

Tradicionalni desert ove noći je kolač s jagodama ili samo jagode sa šlagom. Ova noć je posebna jer sve one koje sanjaju o udaji, dobit će u snu neke važne odgovore. Kako da ne. Sve u svemu – magična noć.

Švedski epidemiolog i danas je upozorio da se Šveđani spremaju na druženja, čak i na putovanja po zemlji kako bi slavili svoj dan. Pozvao ih je na trezvenost i okupljanja u malom broju. Prijateji mojeg muža proslavili su ove godine Midsommar bogatije i opuštenije nego lani. Uz sve rekvizite i puno dobre hrane i dobroga društva. A potom i vatrom odnosno tradicionalnim krijesovima otjerali svo zlo…. Nadamo se – zauvijek.

Šveđani na Midsommar najviše vole haringu u umaku i kuhani krumpir s koprom. I pokoji falusni oblik na stolu….

Puno cvijeća – tradicija za Midsommar
Finci vole malo drugačiju hranu, ali slave također obilato
Kad jedne godine preskočite slavlje, druge se potrudite maksimalno….
Najvažniji rekviziti u najduljoj noći u Švedskoj kojom se slavi Solsticij
Västerbotten pizza – švedska pizza

Kvinna vid havet, ili kako sam i ja sklopila ruke (EURO 2020)

Neću reći kako mi ovogodišnji EURO nije legao, već je nekako došao prebrzo. Prije bih rekla da nisam spremna za velika uzbuđenja, za povratak tako naglo u neko normlano, ili što već. Imam osjećaj da se sve događa prebrzo i da smo jednostavno svi, svaki na svoj način, zasićeni životom koji živimo i koji nam je nametnut već godinu i pol, koji nam je nepoznat, a sada bi trebali vježbati odbacivanje tolike količine straha. Ne znam više niti da li ćemo se u skoro vrijeme moći vratiti na staro i ako Covid sutra krepa zauvijek. Puno ljudi kaže kako su im maske i dalje štit, ne samo od bolesti već i od ljudi. Od toga da ne pokažu kako nemaju osmijeh kakav su imali. Kako imaju panične napadaje ukoliko se nađu među puno ljudi naglo i odjednom.

Zašto sam spomenula EURO. Do jučerašnje utakmice nisam pogledala ni jednu. Iako sam srčana navijačica naše repke. Pa tako je moje srce baš jučer naletjelo na scene koje su me opet nečemu podučile. Naravno, to je jučerašnji stravični događaj na tekmi između Finske i Danske o kojoj sam inače razmišljala cijeli dan jer mi se i Danci i Finci čine nekako bliskima otkako upoznajem sjeverni svijet. Svaki taj narod smipatičan je na svoj način. Ne znam jesu li uopće odigrane i četiri poštene utakmice, a novo normalno nam je pokazalo koliko smo slabi i krhki, ali koliko smo (p)ostali judi. Ono što je jučerašnji EURO pokazao je i to da smo iz euforije u trenutku u mogućnosti pasti na dno. Da smo nakon ove godine i pol empatičniji nego ikad.

Sve to nakon što se danski veznjak srušio i doživio srčani udar. Nije samo stala publika ondje, svijet je stao. Društvene mreže su podivljale, riječi podrške i molitve prštale su na sve strane od svakog tko je mogao nešto napisati. Nogomet više nije bio važan uopće. I dok su se komentatori utakmice u HR studiju prisjećali kako su se ovakve teške stvari znale dogođati i prije, te kako su tamo u 80-ima kraj doslovno umirućih igrača utakmice išle dalje, reakcija tipa “Show must go on” ovaj put je izostala. Svima nam je isto bilo na pameti. Zašto još i ovo? Što je krivo? Jel prebolio Covid? Jel je bolovao od nečeg? Što se dogodilo i zašto još i to sada? U nekim trenucima jednostano sam mislila kako nam netko ili nešto neda normalno živjeti. Gledajući štit od igrača koji su stvorili oko njega na podu, a koji ga je štitio od pogleda publike i kamere dok su ga oživljavali, pomislila sam kako smo se naučili ponašati i kao heroji u trenutku. Odlazio je s terena s otvorenim očima na nosilima uz plahte oko sebe uz pljesak publike kojoj ništa nije bilo važno. Kao luda tražila sam informacije o njegovom stanju, što po britanskim medijima, što po danskim i švedskim, sve dok nisam našla da je stabilno. I da su mu njegov najbolji prjatelj i liječnici brzom reakcijom spasili život. Nije više ništa bilo važno ni njegovom prijatelju suigraču koji je napustio utakmicu zbog psihičkog stresa, a koja se ipak dalje nastavila nakon dva sata i to nakon što je sam bolesnik iz bolnice poručio neka igraju.

Utakmice se igraju i dalje, dragi moji. Borba ne prestaje. Jedva sam zaspala s mislima koje nas iz dana u dan podsjećaju na nešto. Svatko u sebi zna na što. Želim našima danas da i oni pokažu jedinstvo na terenu. Zbog toga što znamo više nego ikad prije.

Baš kao i mnoge nečije djevojke, supruge, majke, bile navijačice ili ne, i baš kao moj naljepši kip u Goteborgu “Žena pored mora” (prijevod naslova) sklopljenih ruku moli za siguran povratak svojeg mornara na vjetru i vrhu stijene, i ja sam sklopila ruke navečer poslavši svoju energiju ondje na teren. Na teren koji je trebao značiti novo okupljanje, navijanje kao nekad, razbijanje loših misli kojih smo puni i vraćanje pozitivog duha, a koji je postao simbolom iznimne humanosti i brze reakcije u cilju spašavanja ljudskog života. Kao da nas je u tih nekoliko minuta strave taj teren podsjetio na sve što smo prošli i pokazao nam što smo danas. Christian Eriksen, nek’ ti dragi Bog podari zdravlje i snagu.

400 godina Göteborga – još uvijek grad mojih neostvarenih snova

Divna pošta danas. Svoje stanovništvo posjetili su iz Grada da je danas 400 godina postojanja Goteborga! Ovaj južnošvedski grad nikad mi nije, čak ni u najdaljim snovima kao uostalom ni sjever Europe, bio upisan kao moj drugi grad, niti sam ikad mislila da ću ikada biti nekako vezana za njega. Prije sam, u svojim 20-im i 30-im godinama, razmišljala o Italiji, iz koje korijenima potječem, pa sam tako godine i godine učila talijanski jezik. Ma….dobro.

Kako životne prilike dopuštaju, tako upoznajem Göteborg. Prvo zbog ranomajčinskih dana nisam uspjela puno, osim tu i tamo ukrasti koji sat, a onda je došla pandemija. Najviše fotkanjem, kako svojim tako i od svojih poznanika koji mi rado udijele dobre fotke, manje druženjima. A najviše ga upoznajem maštom upravo iz svih tih slika, od činjenica koje čitam o Švedskoj. Rađaju se slike njegove povijesti i nekadašnjeg života, centra brodogradnje, života mornara i njihovih obitelji. Slike njegovog suvremenog života sada živim. On je centar izuzetnog modernizma po mnogim pitanjima. Liberalizma, multikulturalnosti, potentnog graditeljstva na svakom koraku, izuzetnog dizajna i infrastrukture kao i važnog kulturnog središta. Da ne spominjem da je to grad Volva odnosno svjetski poznate automobilske industrije u kojoj radi veliki broj građana Göteborga i okolice. Gledajući goleme ulice uglavnom bez ljudi (sretni su i rijetki dani kada ih ima, onako, kao primjerice na jugu Europe) i prometnice pune automobila u točno određeno vrijeme, doima se zbilja gradom budućnosti. Gradom koji živi svoj ritam. Grad koji je spoj starine i modernog doba. Grad u kojem su cigle i staklo kao spoj starog i novog vješto spajani u moderne građevine koje odoljevaju surovoj klimi sa malo sunca. Gradom u kojem su ljudi posvećeni poslu, a nakon toga svojim obiteljima u svojim lijepim prostranim stanovima bez zavjesa. Grad u kojem je najjači vjetar koji sam dosad osjetila, u kojem je najzelenija trava, u kojem je najčišći i najhladniji zrak, grad u kojem svi imaju slušalice u ušima, u kojim više od pedeset posto ljudi koji ćete sresti na ulici trči, a u kojem se pije pivo i bez alkohola i uživa. I jedu sendviči sa škampima, ako se već nešto jede na ulici… Grad koji još nisam upoznala kako treba. Koji me često muči. Čije zgrade sanjam. Koji je izvor mojih svakakvih snova o mogućnostima, dosad neostvarenih i nerealiziranih ideja. To je grad u koji sam stigla naglo, nenadano i koji me (još) čeka. E, pa dragi moj Göteborgu, sretan ti rođendan.

Voli te jedna hrvatska blogerica.

“Mislio sam da se neće primijetiti”….je prijevod ovog teksta. Evo, možda jedan primjer o tome koliko je kultura ovoga grada slobodna.
Baš sam se nasmijala.

Uz podsjetnicu, dobili smo i sve kulturne znamenitosti na karti grada. Za sve one koji ih ne znaju, ili su novi, a mnogo ih je. Ili pak nisu još istražili grad kako treba

Uz zastavice, grad na svakakve načine obilježava jubilej i u pandemiji. Evo pročitala sam da se naveliko mijese i razne slastice koje nose imena poznatih ljudi koji su nešto značili ovome gradu

Prvi ljetni dani u južnoj Švedskoj

U Göteborgu ovaj vikend ugodnih dvadesetak stupnjeva. To je i više nego dovoljno da vas plavo nebo i još plavije more izmame van. Ne, ne želim kvariti ugođaj ovih divnih slika koje će vam najbolje opisti južnu Švedsku uz obalu, ali moram dodati kako se i ovdje situacija poboljšava. Sve je više cijepljenih, Šveđani se raduju skorom razdobolju godišnjeg odmora, ali i svojem najvećem prazniku Midsommaru koji će stići za koji tjedan. Nadamo se u veselijem izdanju nego lani, kada su ga ljudi obilježili svatko u svom dvorištu u uskom obiteljskom krugu. I da ću vam moći nešto i uslikati. U vodi je 15 stupnjeva. Sasvim dovoljno za Šveđane i sve hrabre.

Svjesni su da svaki ljepi dan treba iskoristiti maksimalno baš kao i svaki lijep trenutak u životu. Nadam se da smo u ovih godinu i pol shvatili to i mi svi ostali koji nismo znali cijeniti ljepotu trenutka u njenom punom sjaju.

Mirno more i ugodan dan bili su dovoljan razlog za prvo isplovljavanje

Malo švedskih vila u nizu kojima je cijena u pandemiji strelovito porasla

Puno kupača za ovo doba s obzirom da je u vodi 15 stupnjeva celizijevih
Sve skupa kao iz poznatih švedskih serija, zar ne?

Gdje su jednodozaši?

Što ima novo? U biti sve je isto. Svi se u nekoj čudnoj situaciji pripremamo za ljeto, a ono što je sigurno, ljeto za mnoge ni ove godine neće biti ni približno kao što su ljeta bila, makar idemo prema nečem boljem, kako kažu. Iako se cijepi sve više, to je još uvijek slabašan hod. Mnogi još nisu dobili svoju drugu dozu, neki ni iz inih razloga i ne smiju, pa tako neće ni code koji će im navodno omogućiti povratak u stari život. Ne znam iskreno kako se Švedska namjerava postaviti po pitanju ljudskih prava i samog QR coda (uvijek se trudila štititi ljudska prava i slobodu kretanja nadam se da će i sada!), no ono što se sprema u nekim zemljama meni se nikako ne sviđa. Tim više što su ljudi masovno pocijepljeni s jednom dozom i uredno u stožerima pribrojeni u zbrajanje kolektivnog imuniteta ( te tako njemu lijepo pridonijeli), no nemaju praktički nikakva prava da se slobodno kreću. Osim da se testiraju. Baš kao i oni necijepljeni, baš kao i antivakseri koji se ne broje nikamo,a sada će se i jednodozaši pribrojiti njima makar imaju antitijela. Čitava priča s kodom opasno je zahačila ljudska prava i slobodu kretanja već u prvom naletu, tim više što se on promovira kao ulaznica za stari život, za povratak u normalu. Baš kao što se već godinu i više vodimo isključivo kao brojevi, bili živi ili mrtvi, uskoro ćemo se svesti na dozaše, prva, druga, treća.I ne samo to,nego će se kretanje onemogućavati i ljudima koji imaju antitijela odnosno su imuni. Ne znam dokle će tako,i koliko će mi imati snage za sve. Nadam se ne dugo makar nikako ne vidim rasplet ovoga jer smo preduboko zaglibili. Nadam se da vam se neće pokvariti sve to skupa ljeto. Mada su sve posvuda i vrijeme i prilike – sve samo ne predljetni.

Švedsko zelenilo i kiša obilježava svaki svibanj

Jutra su snena i oblačna

Švedska iz zraka- šume u prvom planu

Ali Šveđani vole svoje proljetne roštiljade usprkos težim vremenima

It’s the final countdown?

Bože moj, kad ću li vidjeti Dansku, onak kako spada? Kad ću se otići isplesati u Berlin? Kad će mi dijete ići u vrtić da ne brinem? Slike s aviona nosim u sebi i zamišljam se kako hodam ulicama koje sam planirala posjetiti još davno u nekim boljim vremenima. Baš kao mnogi, pa tako ni ja, nisam mogla ni sanjati o tome kako ću zapravo dvije godine biti prikovana uz dom. Uz planove koji nikako da se realiziraju. Koji već pucaju u meni i koji samo nešto čekaju. Osim toga, čeka još mnogo toga drugog u meni na nekim drugim životnim poljima, jer sam uglavom 90 posto vremena posvećena samo svojem djetetu. Pa kad uspijem otići obaviti nešto za sebe, to mi je dan za slavlje. A ova pandemija, vratila me, ponekad pomislim, i deset godina unatrag. A onda, opet, stvore se misli, ideje, planovi, novi tekstovi i mislim kako je zapravo sve ok i kako će se sve realizirati.

Nego, jeste li čuli i vidjeli ili ste možda i sudjelovali u kojem test partyju onih cijepljenih, testiranih i preboljenih, odnosno onih koji se smiju okupiti i dobro se zabaviti u nekom velikom broju u zatvorenom prostoru kako bi se vidjelo ima li zaraza šanse protiv cijepljenih, preboljenih i testiranih i kako će se kakav odbjegli virus među njima ponašati? Kako vam se čini ta ideja koja se upravo provodi u HR u, kako je bilo prikazano u tv prilogu, u predivno okićenoj dvorani sa skupocijenim stolovima, escajgom i lampama? Ja sam se doslovno pred televizorom osjećala kao da me netko posrao. Još malo. (Nije bilo dosta kroz godinu unatrag kada su neki partyjali po karantenama i klubovima onako uzduž i porijeko i nikom ništa.) Ne zato jer me nitko nije pozvao nikamo na test party, ja si partyjam doma kad me uhvati u četri zida sama ili s mužem čist fajn, dok mi dijete zaspi. Već zato jer su mi se rojila pitanja u glavi – jel’ moguće da smo se još malo niže srozali? Što je slijedeće? Na poslu: cijepljeni u jednu sobu, ne cijepljeni u drugu? Ili ajmo se svi izmiješati da vidimo kako će biti? Zahod za cijepljene i necijepljene. Zahod za one s antitijelima i onima bez. Trgovine za preboljele? Oni koji nisu cijepljeni neka prebole! Najbolje britanski soj. Dakle, najbolje izaći van u rano proljeće bez maski. Nikako na ljeto, jer tada dolazi indijski soj koji je opasniji. Oni cijepljeni s jednom dozom morat će se javljati službama svako malo da se vide antitijela. Ako su niska – jok party, dućan , ništa bez testa. Do daljnjeg. Za njih je zahod samo doma. I smiju živjeti samo sa cijepljenim ljudima. Ili onima koji su preboljeli ili su se testirali…. Šalim se, naravno. Zapravo, što s onim ljudima kojima cijepljenje nije uspjelo iz nekih čudnih razloga? Koji se nisu smjeli cijepiti iz nekih zdravstvenih razloga? Na koje partyje će oni? Ajmo, živi bili pa vidjeli. Možda nam ovi partyji daju smjernice i za njih. Što je najgore, prije godinu dana nije se činilo da će cijepivo biti ovako brzo gotovo, nije se činilo da će cijepiva biti rangirana iz pitaj Boga kojeg razloga zašto i kako, nije se činilo da će se organizirati partyji za one koji su sretno odj….li COVID. Ovako ili onako. Nije se činilo ništa kao što je sada. Stoga si postavljam pitanje, kako će izgledati slijedeće godine pred nama? Uglavnom, možda i cijela priča jednostavno padne u vodu. Baš kao i sve veeeeelike priče. Evo čak se i Gatesovi razvode. Kod njih ono sa zahodima nije upalilo. Makar su se cijepili. Ili nisu?! No, nije uspjelo. Iako imaju kvadrate i hektre oko kuća koji se mjere u mjerilima manjih državica, ali pandemija je izludila svakog ovaj put u glavu, a protiv toga hektri i kvadrati nemaju šanse. .

Sve u svemu, čini mi se da je počelo ono zadnje odbrojavanje ovoj pandemiji. Jer osim virusa koji, mislim, da jenjava, smatram da su i naši mozgovi po pitanju svega toga došli do potpunog ispražnjenja i da nam treba recharge. Kakav i gdje, to će biti problem odlučiti se i isplanirati. Jedino to. Jer zahodi za cijepljene i necijepljene bit će golem problem. Naročito u avionu. A ne, pardon, tamo smiju samo cijepljeni i preboljeni i testirani. Transferi će definitivno biti problem. Mislim da će virus pobjeći od ovog ludila sam. Već obuva dobre kopačke, u slučaju kiše. Ako ništa drugo, druga polovica ove godine bit će presudna. Partyjali svi ili nitko. Statistika mi se čini, iako je labavog karaktera inače, ovaj put na strani prirode. Bilo je i vrijeme. Jer, sve ostalo je prolupalo.

Ono što fascinira na sjeveru i hladnome moru je njegova mirnoća. Izgleda gotovo kao mrtvo, nacrtano, nestvarno i nemoguće da se plovi njime….

I malo Švedske (u slikama dolje) u proljetnom trenutku. U trenutku kažem zato što je uglavnom kiša i vrijeme je jako loše. A u nekim sunčanim trenucima ipak dobije se dojam da je svibanj. I da proljeće došepa nekako do krajnjeg sjevera. Onako sramežljivo, polako. Traje kratko. Zato ga treba ovjekovječiti.

Tihe smrti



Nije baš neki naslov.
Oko mene umrlo je jako puno ljudi posljednjih mjesec dana. Sve prijatelji daljnji, poznanici. Nečija rodbina. Nitko meni jako blizak. Sve do jedne.
Kažu da je pogled koji imate iz stana jedna od najvažnijih stvari. Slažem se s time. Moj pogled iz stana u HR je lijep i panoramski, jer gleda na tri strane svijeta. Uz to, lijepo vidim dvije najviše zgrade bolnice. Puno sam se nagledala bolničkih prozora u zadnje vrijeme, naročito onda kada je u Varaždinu vladalo izvanredno stanje zbog prenapučenih bolnica. Dizala sam se rano, još u noćnim satima s djetetom zimi, jer se on rano budi, a bolnica je svijetlila non stop. Dajući mi na znanje. Na znanje da moj pogled na svijet više nije isti i neće biti. Da se u njoj odvijaju prave borbe. Izgledala je kao bojno polje usred zamraćenja i s vremenom počela sam sve manje voljeti svoj pogled iz stana. Čujem ptice vani, ne želim dići pogled, jer više ne uživam. Zamišljala sam gledajuži te prozore kako je ljudima koji odlaze na respiratore, koji su tek došli u bolnicu i razmišljaju hoće li se ikada vratiti doma i vidjeti svoje. Čitala sam i slušala o tome kako pacijenti mole sestre za zadnji poziv na mobitel prije odlaska na potpomognuto disanje. Kako se zovu svoju bližnje sa raznih mobitela onih koji ih imaju kraj sebe… Kako sestre imaju ulogu i glavnih komunikatora između obitelji i onih u bolnicama. Ti tekstovi i vijesti uvijek su me totalno bacali u tugu i spoznaju kako i u tim trenucima ne možemo ništa učiniti.
Nedavno je umirala baka Ana. Užasno puno spoznaja događalo mi se u glavi . Od onih – što prolaze djeca koja su emigrirala kad im roditelji odlaze zauvijek u domovini, do onih kako zavolite nekad određene ljude bez da ih poznajete dugo. Pa sve do onih kako unuci reagiraju kada se bake najednom naglo izgube i nikad više ne dođu natrag. Ostaju prazne kuće, mirisi, stare stvari, igre koje smo igrali, ostaci hrane koja je ostala nepodijeljena u smočnici, a bila je pripremljena za nekog, knjige, slike, zvukovi kojih nema. Ostaju samo sjećanja koja potiskujete i pokušavate gledati naprijed, ostavljajući pored sebe bol koja je neminovna kao da nije dio vas. Ostaje vam na silu osmijeh i jačina koju ste stekli putem, usput. Upamtite njihovu svesrdnu pomoć i nikad upućene ikakve ružne riječi. I jednostavna činjenica da ste s nekim bili dobri, a da niste bili svijesni zadnjeg zajedničkog trenutka pa tako ni rastanka, postaje zastrašujuća i ne ostavlja mjesta lakim mislima koje bi htjele doći kada bude kraj.

Nekad smo ovo povezivali sa stepenicama za raj

A otišla je naglo. Odlazila je tiho, bez da je ikome rekla koliko pati i koliko ju boli. Odlazila je tako tiho i u bolnici na samome kraju ne znajući da zovemo u JIL i ispituejmo tri puta na dan o njezinom stanju. Odlazila je u našim mislima na nju, nekoliko dana i noći. Razmišljala sam hoće li se probuditi nakon operacije koja je ipak bila preteška. Hoće li u tim segmentima imati kakve bliceve života svoga i svih nas koji brinemo. I na koji način nas se sjeća, u bunilu u kojem je bila.
Razmšljala sam o tome kako ljudi sada zaista umiru sami. I koliko je to strašno. Baš kao i oni od COVID-a, uglavnom na respiratorima, potpuno nesvjesni svega. Baš kao i naša baka Ana koja je hrabro usprkos visokim godinama otišla na operaciju po svoj spas, ali ga nije dočekala. Otišla je negdje putem, u neki novi svijet. I valjda je tako odlučila. Ona je bila ta koja je samo htjela pomoći. I svakom htjela dobro.

Pomislim, imaju li ti ljudi osjećaj da odlaze? Negdje sam čitala kako čovjek, bio pri svjesti ili ne, uvijek zna kada odlazi. Mozak jednostavno doživi neki šok i na tren se osvijesti i daje tijelu to na znanje. Nevažno više.

Mi koji smo ostali iza njih, svjedočit ćemo. Svemu. Ovom teškom razdoblju. Razdoblju koje ne dopušta minimun humanosti u najtežim trenucima. Svjedoči ćemo, njihovim životima, ljubavi koju su davali i životu kojeg su živjeli i kojeg su napustili u ovo teško doba u kojem su osuđeni odlaziti sami.
I tiše nego ikad.
A dovoljno glasno da nikad ne zaboravimo.

Sve slike snimila sam u vrtu bake u trenucima njenog odlaska.Mir i spokoj.