Osim na hladnu klimu, još je teže naviknuti se na hladnoću ljudi.
Nikad neću zaboraviti jednu od mojih prvih posjeta trgovini na Eriksbergu gdje smo živjeli. Onako, južnjački i dobronamjerno požurila sam sa stavljanjem stvari na traku za kasu. Čovjek koji je stajao ispred mene imao je između 50 i 60 godina. Krupan, sjed i s teškim izrazom lica okrenuo se i ošinuo me pogledom kao da sam napravila težak prijestup. Stajao je tako okrenut prema meni tri, četiri sekunde i gledao me čudnim pogledom. Nisam dotakla njegove namirnice koje je i sam uredno odijelio. Narušila sam očito njegov privatni prostor koji je on sam sebi stvorio u trgovini. Ili sam narušila i njegov mir? Ili jednostavno ne podnosi blizinu ljudi koji stoje u redu? IIli mi na faci piše da sam strankinja? Sva su mi ta pitanja protutnjila kroz glavu u tih 5 sekundi. Ne, nije mi dovoljno da me netko ružno pogleda. Javio se onaj nagon za bijegom, kada mislite da ćete pretrpjeti neki oblik nasilja. Pokupila sam svoje tri namirnice i stala u drugi red za drugu kasu.
To je bio moj prvi susret sa skandinavskom hladnoćom.
Istovremeno, imali smo susjeda koji me nikad nije upoznao i nije znao ni tko sam, ni što sam, ni čija sam žena, ni zašto sam odjednom ovdje, ali me uredno pozdravljao svaki dan ili svaki drugi, kad bih kao trudnica strankinja išla u šetnju po kvartu.
Također, nikad neću zaboraviti moj posjet hitnoj s mojim tromjesečnim sinom. Kako je bila gužva unutra, izašla sam van s njime u naručju na još uvijek topao večernji jesenski zrak da mu dam bočicu prije nego dođemo na red za pregled. Uredno odjeven Skandinavac približio se te upitao trebam li ikakvu pomoć. Zahvalila sam i odbila. Vidjela sam ga s djecom kasnije unutra.
Dvije strane iste medalje. I tako iz dana u dan.
Bilo je hladnih susreta, bilo je susreta kojih se i dan danas prisjećam. Nepoznatih u prolazu koji su rekli nešto lijepo mojem djetetu u kolicima, teta na kasama koje nikad ne odzdravljaju, niti išta govore, makar vam kartica ne prolazi po peti put, ili je pao čitav sistem u dućanu.
Kao mama s kolicima uvijek sam imala prednost u liftovima, otvarali su mi vrata od ulaza u zgradu, dućana, lijepo pozdravljali.
Građevinski radnici znali su me pažljivo upozoriti da će uskoro bučiti i ako treba, ukoliko dijete u kolicima spava, da se pomaknem dalje s rive gdje smo se sunčali Luka i ja. Evo ovo je moguće samo u Švedskoj. Šveđani inače vole tišinu, naročito kad se spava i ondje se stvarno spava kao u grobu. Ne čuje se ništa. Makar bageri vani tutnjali od zore i helikopteri letjeli cijelu noć, naspavat ćete se kraljevski.
Načitala sam se knjiga i nagledala serija u kojima je opisana hladnoća skandinavskih obitelji koje se ne posjećuju, u kojima se braća godinama ne vide i ne čuju, u kojima roditelji umiru sami bez da imaju potrebu obavijestiti svoju djecu o tome da im je loše. O tome kako djeca ne govore o tome dal im je jelo toplo ili hladno ili im što treba.
Razmišljala sam kako u svemu tome najveću ulogu igra količina sunca i topline koja ne dopire do tih ljudi i njihove zemlje, tijela i srca. Kako je količina raznovrsnih kultura ona zbog kojih su prestali spontano govoriti i biti bliski kako s nepoznatima tako i doma jedni s drugima. Naslušala sam se ljudi koji su iselili iz Skandinavije i tek negdje drugdje shvatili kako je normalno reći nekom da ti je drag ili da ga voliš.
Osjetila sam tu hladnoću tisuću puta. Ali i uljudnost posebne vrste kakvu na jugu nikada nisam.
Skandinavci su jako okrenuti sebi i štite svoju individualnost. Od malena su naučeni da se okrenu samo svojim potrebama. Nisam to dosad još shvatila i ne bih mogla tako živjeti. Barem ne u tolikoj mjeri. Za mene je individualizam posve nešto drugo i fukncionira na nekoj drugoj razini.
Vrlo su šutljivi. Često sam u šetnji nedjeljom popodne znala viđati cijele obitelji kako u kafiću uz rivu piju kavu ili sok. Nitko od njih nije pričao s ikim. Svatko je gledao ili u svoj mobitel ili se jednostavno sunčao i šutio. Ovdje jednostavno ne postoji kako se to kaže easy talk, čavrljanja. Ali kad smo već kod govorancije, jako mi se sviđa to što jrecimo nema trača i što se ljudi ne upliću drugima u život. Jer, trač je opet posljedica prevelike okrenutosti prema drugima u onom lošem smislu. Njih ne zanima što je novo kod nekog. Ono što ih zanima mogu sve saznati sami. Sustav ih (očito) ne frustrira, nemaju egzistencionalnih problema, djeca su im zbrinuta po institucijama. Nema briga na koje smo mi navikli, ali nema ni topline na koju smo navikli. Postoji odličan dokumentarac “Swedish theory of love” koji govori upravo o tome, ali i tome da su i sami Skandinavci pretjerali u svojoj individualnosti i otuđenosti. Je li sam sustav omogućio toj hladnoći da postane tako jaka? Mogu samo nagađati. Inače, taj film će pogledati u školi za švedski jezik svi stranci na jednom od satova kako bi se što bolje upoznali s kuturom u koju su stigli.
Naišla sam na zanimljivu teoriju u kojoj se kao razlog skandinavskoj hladnoći spominje – rijetko naseljen kraj. I mislim da ima smisla.
Primjerice u EU rasprostranjenost ljudi iznosi 117 osoba na 2 kilometra. U Finskoj živi 18 ljudi na dva kilometra, kao i u Norveškoj. U Švedskoj 24 osobe žive na dva kilometra. U Kini je raspostranjenost na dva kilometra – 140 ljudi.
Ovo sigurno utječe na usamljenost i nepristupačnost tih ljudi s kojima nema spontanog razgovora u busu, brodu, u dućanu.
U zemlji u kojoj obavijest o tome što se događa u zgradi (da li će netko imati tulum u petak ili je primjerice požar u blizini i vani je otrovan dim), dobiješ putem SMS-a, jednostavno ni nemaš potrebe za otvaranjem usta i nekakvim razgovorom ili pitanjima. Nekako se očekuje od tebe da si sve shvatio, bilo ti išta čudno ili ne. Kompjutori sve rade za ljude i to sve više i više. Konstatno razgovaraš zapravo samo s računalom.
I to je super autoput za otuđenost.