U Švedskoj se često za Valentinovo poklanjaju papirići lutrije.
Nisam ništa osvojila ni ovaj put.
Dužna sam vam ljubavnu jel’ tako? Pa evo. Možda vas malo šokira, možda i ne.
Dakle, kaže se da se u Švedskoj u studenome rađa rađa najviše djece, a prema tome bi to značilo da je veljača najerotičniji mjesec za sjevernjake. Da, tako je to u onoj komercijaliziranoj verziji o današnjem datumu. Neke nove verzije govore o tome kako se Šveđani najviše ljube u lipnju, za vrijeme proslave Midsommer-a. (malo me prestravio film, btw…) Od onda nekako naziv Midsommer ne volim. Ne znam koliko je i kako film koristio samom švedskom turizmu, no nema veze. Svašta se snima danas. I gleda.
No, kakvi su sjevernjaci u vezama? Meni se, kao promatračici s dalekog konzervativnog juga, Šveđani čine jako zatvoreni, ali jako o.k. Onako, nepristupačni, ali tolerantni i tihi. Šveđanke, koliko čujem zabavne i samoljubive. Dankinje, primjerice, ističu kako nikad ne znaju da li hodaju s nekim ili ne. Odnosno, u kakvoj su zapravo vezi i da li veza uopće postoji s nekim. Jer, kažu one, takvi su Danci. Da. Postoji čudna distanca u odnosima koja mi nije jasna, ali kažu oni koji su probali, da su se na nju navikli. Na taj, za nas s juga, nekako preveliki individualizam u stvarima koje ne bi trebale imati puno takvog individualizma. Više dijeljenja. No to smo mi s juga.
Jednom je jedan čovjek u mesnici u Varaždinu, kad smo mesar i ja pričali o gastarbajterima, govorio kako je dugo radio u Švedskoj i bio oženjen sa ženom iz Austrije. Ona je “tamo gore totalno prolupala i oslobodila se” kaže on, pa je dovodila u njihov stan i u brak stalno muškace. Naravno da nije mogao dugo to podnijeti, proveo je nekako radni vijek u Švedskoj, razvevši se i zapravo, čekajući svoj povratak na svoje.
-U Švedskoj je samo Šveđankama dobro – našalio se danas, onako, iskreno i zaključio priču. Istovremeno, vlada jaka zatvorenost i prevelika otvorenost za neke druge stvari. Srećom, pa moj muž ipak ima korijene iz stare dobre konzervativne, koliko je to mogla biti, Juge. No, u početku se i on meni, a i svima mojima, činio jako hladan i nepristupačan. Iako je činio sve na svijetu da me osvoji na pravi način i pruži mi sve što trebam. I dan danas to čini. Više radi, nego što priča. (Sretan ti Valentinesday, my heart, nek’ nas štiti i dalje). No sa svakim ljetom i toplinom koje ono donosi, i on je sve topliji…
Kad sam prvi puta došla u posjet jednom hrvatskom paru u Švedskoj , njegove je supruga zavodila, zapravo, – sve nas. Sjedila je na način da su joj vidjele gaćice, tako dugo dok joj njen muž nije bubalno i glasno skrenuo pozrnost na to. A ona je tada poskočila sa sofe i rekla “Idemo peć’ palačinke! I dok sam pokušavala shvatiti koliko zapravo nisam liberalna i da je moj liberalni svijet ostao negdje u toploj Hrvatskoj, dogodio se zapravo moj prvi susret sa Šveđankom, odnosno sa nekim tko je postao Šveđanka, a nije iz Švedske. Osim toga, stalno je pričala o svim bivšima mojega budućeg muža. Tjerajući me valjda doma, i od njega, ne znam. Nevažno više. Nisam se ipak dala isprovocirati i kao stara dobra Hrvatica s talijanskim korijenima, proradio je ipak mir u meni pa sam rekla neka stave na tv RTL Hrvatska da čujem vijesti.
Na tu pojavu oslobađanja naših žena na sjeveru davno mi je skrenula pozornost jedna baka koja je putovala u Goteborgh s avionom čuvati unuke i sjedivši kraj mene ispričala mi kako su Hrvatice jako dobre žene i kako ću to shvatiti tek “gore”. – Nemoj se nikada promijeniti- rekla je. I dok sam tada to smatrala nekim usputnim savjetom kojeg je možda dobro samo upamtiti, jer me u tim trenucima zapravo lovio strah od svega drugoga i bolio me đon za feminizam, već prvi susret sa novim doseljeničkim društvom u Švedskoj podučio me da je imala pravo i da nikada neću zaboraviti što mi je rekla u avionu.
Ne znam koliko se lako spajaju ljudi ovdje, osim na poslu. Ali znam da portali i mreže za pronalaženje nekog bujaju i zarađuju ogroman novac. Ima jako puno miješanih veza i brakova. Ima uspješnih veza i brakova u kojima se međusobno poštvanje osjeti na kilometre i to mi se sviđa. Ali isto tako previše je veza u kojima je svatko sebi najvažniji. Upravo su to razlozi (pre)lakih razvoda, brojnih partnera i partnerica s kojima se prolazi kroz život i brojne djece koja se sele svaki tjedan jednom roditelju. Što mi je još uvijek teško gledat i jako strano.
Drugačiji su to brakovi i veze, ponajprije jer ih ne veže zajednička imovina, kao ona naša. Ni tradicija poštivanja braka. Ni institucije majke i oca, kakve postoje u našoj kulturi. Imovina je uglavnom već prije potpisivanja bilo kakvog papira o zajedničkom životu riješena. Ovdje i nevjenčani potpisuju papire (doslovno papire bez odvjetnika i bilježnika) o zajedničkom životu tzv. sambo o skrbništvu nad djecom i o podjeli imovine. Lako se sastanu, lako se rastanu. Dakle, otvoreni su po pitanju pronalaženja novog partnera i kamo misle s njime otići. Dok se u našoj kulturi o tome šuti. Dugo. A sposobni su i svi zajedno slaviti kasnije blagdane.
I dok mnoge teorije govore o tome kako je u Skandinaviji ženska emancipacija počela još u doba Vikinga kada su žene bile doma te se brinule same o sebi po surovoj klimi i bez bliskih rođaka, mislim da je ona današnja emancipacija ipak pretjerala u nekom čudnom smjeru. Kao da se teško snalaže u tome žele li brak, ili žele doba Vikinga, a to je sve poprimilo obilježja trenda koji zapravo ima sve više negativnosti nego pozitive. Koliko znam, plaće još uvijek nisu izjednačene do kraja za isti posao. Vrijeme će pokazati.
Koliko je tradicionalni brak gore prihvaćen ne znam. Ja ga se trudim održati usprkos svemu i čestim putovanjima. I dok neke moje frendice muku muče s pronalaskom pravoga, ja bi im poručila da nije tako teško naći pravoga ukoliko same sebi priznamo što zapravo želimo, a tada pružiti priliku njemu da dokaže da je on pravi.
A život u tuđini inače jako povezuje ljude. I tjera ih da zajedno čvrsto kroče kroz život, jer su zapravo sami u svojoj maloj obitelji. Izuzetno zna biti teško. A to, ili se izdrži, ili ih sve to skupa jednostavno rasturi. Baš kao što je rasturilo onaj naš par s početka priče. A imali su sve. Na prvi pogled.
S mislima o Švedskoj kao zemlji iz bajke, sa slikama snijega i dugoga mraka i lijepih šarenih kućića uz ledenu jezersku vodu i susjeda koji ugodno, tiho i s poštovanjem pozdravljaju ujutro kad vas vide neispavane od dječjeg plača (a koje nosim u sebi još od moje prve švedske zime), ostavljam vas na ovaj dan da štitite i volite svoje najmilije. Jer oni su sve što imate.
