U potrazi za ljetnim stvarima u ormaru opet sam naletjela na nju. Moju prvu i zadnju – Miki Maus majicu koju mi je tata donio iz Mainza 1986. godine. Ista je kao i tada. A danas je i totalno moderna. Tako da sam odlučila opkuhati je, jer je od lijepog kvalitetnog pamuka, i nositi. A kako je inače već neko vrijeme služila kao odjeća za plažu, eto sad ću je svim srcem obući jedan dan za grad.
Vratila me ta majica, na kojoj se Miki i Mini veselo voze u Monte Carlo, u dane djetinjstva. Puna je roza i tirkizne boje. S tog puta tata je donio darova kao nikad prije i nikad poslije. Iako sam se najviše nadala Miki Maus majici, dobila sam i dugoočekivanu Barbiku koja je nosila haljinu sa crvenim srcima baš kakvu je imala moja susjeda, Walkman i svaštarije za školu. A bio je tu i suvenirski keks kolač iz spomenitog grada čiji okus pamtim i dan danas. Šećer i cimet.
Bilo je to ljetno doba. U ljetno doba nekako su djeca najviše djeca. Starci bi radili do dva, a do onda – svijet je bio naš s ključićem oko vrata. Sjetila sam se kako smo ljeta provodili u stanu na 4. katu u varaždinskom Đureku. Kako smo punili kadu i kupali se u ledenoj vodi za vrijeme vrućina, kako smo nazivali telefonske brojeve iz imenika glumeći da smo agencija za nagrade. Trebalo se pogoditi koja je najveća ulica u Varaždinu. Što je bila najbolja fora, svatko tko se javio na telefon prihvatio je zajebanciju i nastavio se s djecom igrati. Izmišljali smo vlastite kreativne igre u neživčanom svijetu. Svijetu koji je prihvaćao dječju maštu, makar ona i bila u tom trenutku možda za nekog malo i prezajebantska. Znali smo i probuditi ljude i tako to. Penzići su uvijek bili doma i uvijek bili za… Naravno, izmišljali smo goleme nagrade koje su si naši sugovornici mogli podići na pošti i svi smo se skupa veselili tome. I sve to s fiksnim telefonima. Zamislite takvo nešto danas? Kad smo već kod komunikacija, sjećam se dok smo s naših ljetovanja u Červar Poratu uvijek zvali baku s telefonske govornice i čekali na red kako bi ju pitali je li sve u redu, jer je sama i stara u stanu koji je pazila. Uostalom, bila je i ona na svojem odmoru i došla malo u veliki Varaždin grad te kavu spijala sa svojom susjedom Marijom s prvog ulaza, također udovicom, pa su zajedno tražile poruke mrtvih u preokrenutim šalicama kave, odnosno u zocu. To su bile prave 80-te dragi moji. I svi oni koji su tada živjeli, znaju to.
Vratio me moj Miki u moje djetinjstvo. Evo, neki dan ispratili smo suprug i ja našeg malog s posljednjeg vrtićkog dana. Imali su klinci feštu – priredbu, klopu, pjevale su se legendarne dječje pjesmice, bilo je veselja i tuge, ovacija, plakale su i bake i vrtićke tete, kao što to uvijek bude. Jer, nove generacije odlaze u škole. Sačuvala sam mu svoje nedirnute olovke iz 80-ih također kupljene u inozemstvu, u davnoj zemlji obilja za nas – Austriji, u koju se išlo po Milka čokoladu i pernice jer, eto, u staroj Jugi ih nije bilo onako lijepih i posebnih. Sačuvala sam sve to i svojeg Mikija u želji da se jednog dana vrati. Da preživi vremena i desetljeća, da priča neku svoju priču.
Hoće li ju netko razumijeti? Možda hoće.
Zato Vam i ovo pišem. Ako ništa drugo, bar će s mojim malim u prvim školskim danima biti moje olovke. Koje pričaju priču nekog drugog vremena. Sretnijeg? Drugačijeg zasigurno. Ma nek’ mu olovke koje su bile toliko lijepe, da ih nikad nisam trošila, kažu koliko ga volim.
Idem oprati Mikija, pa možda Vam se i uslikam u njemu.
Hvala tata da poklonima koji se ne zaboravljaju. Na vremenu kojeg si imao da sve to kupiš i staviš u stari kožnati smeđi kofer.I da te nisu ocarinili, jer, eto, ipak ste bili zbor koji pjeva zlo ne misli i nosi doma djeci barbike… U dobrim starim 80-ima.
Miki ide u Monte Carlo. Nadam se da Vi na neko mirnije mjesto gdje se čovjek može susresti sa svojim mislima, djetinjstvom, drugim lijepim stvarima i hrabrim planovima za budućnost.
