Lani sam vam u ovo doba pisala o jednom od najpoznatijih švedskih simobola prvog Adventa – adventskoj zvijezdi. Koja krasi gotovo svaki švedski prozor. O tome kako je nastala, kako je postala komercijalni proizvod koji se raširio dalje ponajprije u sjevernu Europu, a potom i južnije. O tome kako njena svjetlost obasjava tminu sjevera , o tome kako ljudi ipak ne mogu bez svjetlosti.
Tako bi htjela pisati o nekoj normalnoj i dobroj blagdanskoj temi, dati vam neke dobre informacije o tome što ima novo. Ali, nažalost, sveposvuda je isto.
U Švedskoj se i dalje radi od doma, jedino škole su “normlano” otvorene. Ljudi drže distancu više nego ikad, pazi se u liftu, na ulazu u dućan. Ne toči se alkohol.
Švedski kralj, inače jako povučen, otvoreno je postavio pitanje zašto u Švedskoj ne postoji preporuka nošenja maski. Švedski princ i njegova supruga ovih dana su se zarazili, također. Zaraženo je dnevno oko 6 do 7 tisuća prijavljenih. Toliko o Švedskoj.
Tužno mi je s prozora gledati varaždinsku bolnicu čiji prozori dvaju najvećih zgrada gore upaljeni danonoćno. Tako nikad nije bilo.
Još je gore ići pripremati prvi Advent u ovakvoj situaciji. Neću pisati o tome kako s djecom. Naučili smo to. Neću pisati koliko je zeznuto ne ići k starcima, jer, naučili smo i to. Ono što ću pisati je to da su unutrag 10 dana u Varaždinu umrla dvojica prijatelja od mojih roditelja. Nisu trebali. Naravno nitko ne treba umrijeti, ali oni su bili zdravi i pri snazi. Umrli su od Covida.
Želim pisati i o tome da se određena skupina ljudi jednostavno ponaša kao da se ništa ne događa. Znate kako psiholozi to opisuju? Oni koji najviše laju kako se ne boje, oni su najviše posrani od sraha. No, to isto znamo. Ne znamo tko i zašto dopušta nekom ovakva ponašanja. Jer, u ovakvoj situaciji nismo bili nikada.
Ovdje, u Hrvatskoj, stanujem u prometnoj ulici. Čujem gotovo svaku noć automobile kako jure u 3 jutro u kojima trešti muzika. Gdje je party? Netko partyja? Nekome je party spasio život? Ma, sigurno da je. Psihički. Svi bi rado na party! I svi bi rado živjeli kao nekad, kao da nema ničeg i zatvorili oči i plesali do jutra. Samo, znate, određeni broj ljudi ima zdrav razum, ima djecu, ima roditelje, ima brigu za vlastito zdravlje koje je krhko.
Živim u prometnoj ulici i kroz dan dan vidim po desetak kola hitne pomoći koja voze “svemirci”, a moj me mali pita dal su unutra bubanci na jespijatorima. Na znam zašto je toliko teško izdržat neko vrijeme bez svojeg uobičajenog života? Zar si ne možete izmislit nešto novo? Recimo kupit si pivo ili nešto drugo u dućanu i popit doma uz skype i prijatelje na ekranu? Pustit si dobru muziku. Zašto ne želite miran život i stvari da budu kako treba oko vas, barem sada kada ništa nije mirno? Zašto se rovari i kopa? Mogu razumijeti nekako situaciju “onog gladnog s ceste koji ukrade negdje krafnu”. Ajde to bih razumijela. Ali ne mogu razumijeti da se partyja i to se javno daje na znanje kao da sa ništa ne događa! Nemojte svaljivati svoj osobni odgoj na druge. Svaka vlast i sistem donosi mjere koje i kakve može. Uostalom, sami ste ih birali. Ovo je zaista stvar osobnosti svakog pojedinca. I znate što? Dobro da smo stavljeni u ovu situaciju da sami naučimo da je zdravlje pitanje svakog od nas, ponaosob. I da vam ga nitko drugi neće poklanjati, niti zdravlje niti išta vezano uz zdravlje! Ne više. Vremena se mijenjaju. Razmišljam si bi li partyjali u ovoj situaciji oni koji su probali život u inozemstvu i koji znaju koliko je teško doći do liječnika, do pomoći na vrijeme, do antibiotika, do pomoći za svoje dijete s kojim čekate 17 sati na hitnoj?? Bi li sada partyjali da ste to iskusili???Ako vam nešto ne valja, široko vam polje!
Pa možda ste zato i ludi i morate partyjati do zore! Kome u inat partyjate? Ovaj puta se inatite samo sebi. I svojima doma. I svakom naivcu koji ode partyjati s vama.
Da baš sam odurna, ovako pred prvi Advent. Baš jesam.
Ali ne mogu da ne gledam u šatore pred bolnicom u kojima nemate ni pošteni WC, a imate Covid, i recimo k tome i mengu. Ili samo proljev.
Čitam tekst o tome kako se šatori pune na jednom od portala, a nakon toga i komentare u kojima su se svi od reda sprdali sa situacijom – “Jel su šatori grijani?”,” pa su šatori super… jer se u njima ovo ili ono…”
Na kojoj razini funkcionira svijest ovakvih? Jel moguće da ste tako jako po….. od straha? Ja, jesam. Priznam. Ili zapravo mrzite sustav kakav got bio pa vam je kriv za sve živo i neživo? Vjerujte, nije sustav ovoga puta kriv. Kriv je odgoj. I upravo takav odgoj doveo je do ovog što imamo.
Kurblajte i dalje aute i partyjajte! Vjerujte, predmet ste samo sprdnje.
Svima u bolnicama želim što manje boli i straha u onom što proživljavaju!
Svom medicinskom osoblju želim što manje muke i zdrav razum u teškim i umornim situacijama.
Svim prijateljima od mojih koji su bolesni doma i ne mogu na noge kao i mojima prijateljima, želim brzi oporavak.
Mojem djetetu da prestane ispitivati o jespijatorima i da se prebaci natrag na bageje. I bude i dalje zdrav.
Mojem mužu da se ne zarazi na putu za blagdane.
Sebi, da svaki dan i dalje izdržim sama s djetetom i dočekam blagdane.
Svima s bolesnom djecom želim najveću snagu koja postoji i u tijelu i u srcu!!
Svima dobroga srca, i onim zaraženim i zdravima, da budu još boljeg srca dok ozdrave! Da imaju snage složiti si Božić u kući možda po prvi put onako kako zbilja treba. Makar uz samo jabuke (kao znak zdravlja) i svijetlost svijeća koje znače vječnost i neopisiv mir.
Svijetlost se nikad ne gasi. “Predaje”se sa svijeće na svijeću. Prelijeva se sa zvijezde na zvijezdu. Baš kao s onih adventskih u prozorima Švedske.
Ljudi sa svjevera znaju moć svijetla. Znaju moć onoga što nemaju.
Pružite si upravo takav Advent!
Kurblaše ostavljam podrumima. Tamo i spadaju.