Tako nekako idu riječi pjesme u kojoj je prvi put opjevan.
Tomte.
Možete vjerovati da se tako zove Djed Mraz?
Ako je Djed Mraz gotovo svagdje u svijetu stranac, u Švedskoj on je, bogme, definitivno domaći! Negdje sam to pročitala.
Zove se Tomte, odnosno Jultomten. On je zapravo spoj Djeda Mraza i nadprirodnih vilenjaka, gnomova i svih ostalih koji “žive” i u nordijskom folkloru. U Danskoj i Norveškoj on se zove Julnisse. Tomte je u starom vjerovanju bio seljak sa nadpirodnim sposobnostima koji se previše brinuo da mu zemlja bude plodna. Čak i nakon svoje smrti, hodao je uokolo kao gnom i brinuo. Nije se mogao smiriti. Tomt na švedskom znači zemljište. Zbog toga Šveđani gnome nazivaju Tomte, a Jultomte tako je postao njihov Djed Mraz. Tomtenissar su pomoćnici Jultomtea. Današnji Jultomte je spoj tradicionalnih priča mitova, stvarnih i suvremenih osoba te, naravno, reklame. Malo su ga zakomplicirali.
No, kako je išla ova priča? Prije njega, u nordijskim je zemljama darove djeci nosio – Julgubbe ili Božićni jarac.
Za svoj postanak i uspjeh švedski Tomte dužan je švedskom pjesniku Viktoru Rydbergu koji je napisao “Little Viggs Adventures on Christmas Eve” (“Avanture malog Vigge na Badnjak”) , a njegovu poznatu pjesmu “Tomte” koju je napisao 1881. godine, objavio je jedan švedski magazin. Kistom i bojom (s crvenom kapom i bijelom bradom) osmislila ga je Jenny Nyström. Njihov Tomte bio je poput eksplozije u vrijeme Adventa u prosincu. Tako je odmah on postao Jultomte, a u Danskoj Nisse – Julnisse. Izlozi su ga bili puni. Puni su ga i danas. Osim tog davno izmišljenog Tomtea, danas se mogu naći i brojne modernije varijacije gnomsko-patuljačkog Djeda Mraza. Ono što ga čini posebnim jest to da on luta gustim, hladnim i mračnim švedskim šumama punim zatrpanog snijega i dolazi u kuće riječima: – Ima li ovdje išta dobre djece? Noseći darove u torbi. Dok se “naš” Djed Mraz šulja kroz dimnjake i noću ostavlja darove pod jelkom. Jultomte djecu daruje na Badnju večer kada se Šveđani više gozbe od nas južnjaka, koji se gozbimo više na Božić. I na Božić otvaramo poklone.
Meni je Jultomte bio čudan u početku. Prvenstveno zbog svojeg imena. Santa je Santa. Nisam mogla nikako pojmiti ni te vilenjake i pomoćnike i dugačke brade i lica koja im se nikada ne vide ili ih gotovo ni nemaju. Baš kao gnomovi.
Vremenom sam shvatila da je njihov Jultomte zapravo plod sirove nordijske mašte i običaja koji su se sjedinili još u to davno doba.
Doba, koje je, jako daleko od danas, očito je također trebalo svojeg djeda koji daruje na kraju godine. Djeda koji je tajanstven, djeda kojeg se iščekuje, djeda kojeg (ne) vidimo samo u te dane, kojem se radujemo i koji je budan onda kada treba. Baš kao što djeci i treba. Pružiti veselje, dar i brižljivost.
I baš je lijepo što imaju samo svog Djeda Mraza.
Prenosim vam ovu divnu pjesmu koju sam vam spomenula. Pročitajte je ako imate vremena. I probajte je prepričati svojoj djeci navečer na svoj način. Vidjet ćete koliko je velika.
Tomten
napisao: Viktor Rydberg
Deep in the grip of the midwinter cold
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Deep in the winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.
Gray, he stands by the low barn door,
Gray by the drifted snow,
Gazing, as many winters he’s gazed,
Up at the moon’s chill glow,
Then at the forest where fir and pine
Circle the farm in a dusky line,
Mulling relentlessly
A riddle that has no key.
Rubs his hand through his beard and hair,
Shakes his head and his cap.
“No, that question is much too deep,
I cannot fathom that.”
Then making his mind up in a hurry,
He shrugs away the annoying worry;
Turns at his own command,
Turns to the task at hand.
Goes to the storehouse and toolshop doors,
Checking the locks of all,
While the cows dream on in the cold moon’s light,
Summer dreams in each stall.
And free of harness and whip and rein,
Even Old Pålle dreams again.
The manger he’s drowsing over
Brims with fragrant clover.
The tomte glances at sheep and lambs
Cuddled in quiet rest.
The chickens are next, where the rooster roosts
High above straw filled nests.
Burrowed in straw, hearty and hale,
Karo wakens and wags his tail
As if to say, “Old friend, “Partners we are to the end.”
At last the tomte tiptoes in
To see how the housefolk fare.
He knows full well the strong esteem
They feel for his faithful care.
He tiptoes into the children’s beds,
Silently peers at their tousled heads.
There is no mistaking his pleasure:
These are his greatest treasure.
Long generations has he watched
Father to son to son
Sleeping as babes. But where, he asks,
From where, from where have they come?
Families came, families went,
Blossomed and aged, a lifetime spent,
Then-Where? That riddle again
Unanswered in his brain!
Slowly he turns to the barnyard loft,
His fortress, his home and rest,
High in the mow, in the fragrant hay
Near to the swallow’s nest.
The nest is empty, but in the spring
When birds mid leaves and blossoms sing,
And come with her tiny mate.
Then will she talk of the journey tell.
Twittering to all who hear it,
But nary a hint for the question old
That stirs in the tomte’s spirit.
Now through cracks in the haymow wall
The moon lights tomte and hay and all,
Lights his beard through the chinks,
The tomte ponders and thinks.
Still is the forest and all the land,
Locked in this wintry year.
Only the distant waterfall
Whispers and sighs in his ear.
The tomte listens and, half in dream,
Thinks that he hears Time’s endless stream,
And wonders, where is it bound?
Where is its source to be found?
Deep in the grip of the midwinter cold,
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Late in this winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.