Hm.. Kayak for one? Nope.
Asocirala me jedna slika nedavno u švedskim medijima na scenu iz poznatog filma “Holiday” u kojoj se Cameron Diaz pita kako bi izgledao njen solo odmor na Bora Bori. Čini mi se da je Bora bila u pitanju. Film obožavam inače i pogledala sam ga stotinu puta. Prvenstveno zbog kolibe Kate Winslet. Toliko je u njemu toga rečeno u jednoj nadasve običnoj ljubavnoj/ljubavničkoj priči za jedne obične božićne blagdane.
Dakle, nasred predivne livade u proljeće, tik do šume, sjedi čovjek sam na običnoj drvenoj stoloci, za drvenim stolom sa kockastim stolnjakom gledajući prema šumi, a iz kuće iza leđa stiže mu hrana u košari, užetom, nešto poput žičare. Košarica se spušta, on se diže sa stolice, vadi tanjur sa šniclom i krumpirom spremljenim na fini švedski način, zdjelicu punu velikih borovnica i malu posudicu sa šlagom. Sve izgleda prefino, prefriško. Jede. Sam. Čuje se samo vjetar.
Sve mi je više žao Šveđana. Baš koliko sam bila ogorčena njihovim ponašanjem u pandemiji, odnosno ponašanjem njihovog sustava ili Vlade, koga li već, jer svi krive jedni druge te nepodonošljvom lakoćom postojanja koju često viđam ovdje, a zauzvrat dobijem “kako mi s juga ne možemo to shvatiti jer smo prošli rat i slične nedaće”, toliko mi se sada plače zbog tih ljudi. Čini se da su Šveđani sami shvatili ozbiljnost situacije, veliki broj njih se boji i povukao se u izolaciju, radi se od doma sve do jeseni, očekuje ih recesija baš kao i druge zemlje, a opet i opet ostali su nekako sami. Jer, okreću im se leđa, avioni ne voze uopće, nitko ih nigdje ni ne spominje, iz začaranog kruga nema lako van. Šveđani su sami i inače. U njih su uprte oči javnosti tijekom povijesti zbog izoliranosti. Oni su uvijek sami. U svojim odlukama, u načinu života, u hladnoći, u obitelji, u odnosima s djecom, u sreći kojoj se ne vesele koliko bi trebali, a koliko se veselimo mi.
Restoran za jednog izmislio je jedan bračni par kojem su htjeli na ručak doći njihovi roditelji u jeku pandemije. Tada su ih posjeli u vrt na deke i, kako priča kaže, donijeli im klopu te su tako na daljinu jeli zajedno. Inače se bave, koliko sam razumijela, ugostiteljstvom. Dinner for one posjetili su novinari iz Wine and Food-a, BBC-a te iz mnogih drugih medijskih kuća. Slike tog zanimljivog pop-up restorana smještenog u Warmlandu, 130 km od Stockholma, obišle su svijet. Slike Šveđanina koji je ipak došao sam van nešto pojesti.
Biste li vi izašli sami za ovaj stol i pojeli nešto? Vjerojatno bi. Da probate kako je to. Oni hrabriji. Ili idete van zbog društva? Zbog atmosfere? Zbog toga da se ispričate s nekim, da se vidite s nekim, da budete viđeni. Jer sve je to normalno i ljudski. Postoji jedna legenda koje se ovdje često prepričava. Glasi ovako:
Finac je lovio sebi ribu za večeru. Uhvatio je lijepu veliku ribu. U tom trenu je nešto šušnulo pored grmlja. Ostavio je ribu i izgubio večeru te otišao potjerati onoga koji mu je narušio mir.
Vole biti sami. I koliko got bili s nekim, oni jesu uvijek sami. U sjevernjačkom društvu nema srama zbog “biti sam”. Čak naprotiv.
Jednom prije mnogo godina bila sam sama na moru. I izašla sam sama na večeru. Bilo mi je prvi put i izvela sam se u poznati dvorac restoran na otoku na kojem sam ljetovala. Kako bi barem sebi mogla reći kako sam negdje izašla. Osjećala sam pretjerano gostoprimstvo. Čak do neugodnosti. Došao je i “klavir majstor” i zasvirao je nešto za klavirom. Unatoč super salati i domaćem sladoledu htjela sam da sve to što prije završi i da odem. Nije bilo nikog unutra gdje sam sjedila sama, a vani je nekolicina gostiju pila vino i koktele. Još je bilo dosta rano i vruće. A vjerojatno je bilo rano i meni za izlazak na solo večeru u kojoj se nisam znala opustiti i uživati. Ili jednostavno nisam za to. Vremena se mijenjaju, običaji također. Ne znam kako bi se sada osjećala za onim stolom pred šumom. Trebalo bi puno prkosa u meni zbog korone da to izvedem ili dovoljno nakupljene hladnoće i izoliranosti da uživam u tome.
Baš kao što Diaz nije vidjela sebe samu u kajaku za dvoje pa se u inat odvela u kolibu do koje se ne može ni autom, i gdje je toplo i skučeno, a gdje je samoću ostavila napokon iza sebe (makar samo u bajci), tako se nadam da svi mi, pa i ti šutljivi Šveđani, ipak negdje duboko unutra vrištimo za nekom kolibom. Makar ona bila šuma, ili stol za jednog, a gdje će u ovoj groznoj situaciji možda naći mir, možda poručiti svijetu – još smo živi i želimo sniclu. A možda i društvo. Čini mi se kao da se tom usamljenom slikom jako doziva u pomoć, na društvo, na stare normalne dane i na sve što se dogodilo, a što nam je uskraćeno. Nadamo se, ne izgubljeno. Nek se samo pojavi stol i za dvoje. Makar, pa samo za blagdane.