Ovih dana mobitel me podsjetio kako smo živjeli točno prije godinu dana.
Bilo je to vrijeme kad više nismo iz daleko gledali pošast, već je ona stigla k nama. Na naglo. U jednom danu. Još naglije formiran je Stožer civilne zaštite da bi se u nekoliko dana našli u svi u Hrvatskoj u karanteni. Ovdje smo bili moj sin i ja. On u fazi totalne ovisnosti o igralištima, a ja u fazi iznenadnih buđenja noću s lupavicama srca. Koje su trajale. Koje su me upozoravale da me neopisivo strah, da taj strah žestoko potiskujem, da se suočavamo s nečime što će promijeniti način života svima, nešto što će nas još više razdvajati i ovako obitelj koja je svagdje i nigdje, nešto od čega možemo umrijeti baš svi (u tim danim Italija je u svijet slala potresne slike pandemije i njenih učinaka – umiralo je nasumice i mlado i staro). Bili su to dani kad smo u posljednju kupovinu otišli sa strahom i totalno praznim mozgom. Kad je dio judi s parkinga šoping centra doslovno letio prema ljekarni, a drugi dio u dućan. Ostale trgovine mogli su mirno zatvoriti jer ih nitko nije ni primijećivao.
Redovi i košare na kasama izgledali su kao da svatko ima maloprodajni dućan nečeg – posebice alkohola, brašna. Bili su to dani kad nas je do kraja psihički rastrgao potres u Zagrebu, kada su šakom i kapom spašavana novorođena djeca u inkubatorima iz razrušenih rodilišta. Dani bjesomučnog share-anja skakvih ohrabrujućih skečeva i snimki koje su ljudi snimali nebi li jedni drugima pružili malo nade, smijeha. Evo moj dijete dan danas zna napamet video s Hitlerom koji na zagorskom poziva sve u svoje gorice na chardonay…
Bili su to dani posljednjeg snijega toga proljeća koji kao da nas je htio na neki način i nekako pozdraviti. Snijeg, koji je klincima bio zabranjen. Snijega koji zapao i još se brze otopio.
Tako smo dva i pol tjedna bili zatvoreni u stanu, moj mali i ja. Ne znam kako smo preživejli, ali jesmo. Bili su to dani kada je najgore bilo omogućiti tati da dođe autom do nas iz Švedske. Osigurati mjesto za izolaciju, podnositi prijeteće poglede susjeda jer smo bili u autu iz Švedske. A ondje su svi bili liberalni. Zanimljivo je kako smo se samo nekoliko mjeseci kasnije ugledali kao zemlja upravo na njih.
Bili su to dani kad sam kuhala ginger u svakom jelu vjerujući u njegove čudesne moći u borbi s virusima i tako se navikla na njega. Dani kada sam dijete naviknula na masku, bez koje zna da dan danas ne ide nikamo. Bili su to dani kad smo čekali Uskrs uz bol ne radujući se uopće uskrsnom duručku, a prvu šetnju odradili smo upravo u tim danima i nabrali malo propupalih grana kako bi proljeće unijeli u stan i okitili je jajima od papira.
Bili su to dani koji su nas promijenili zauvijek. Koje su doživjela naša djeca. Dani u kojima su se bojali i oni koji su govorili kako se ne boje. Kada su uredi postali kuće i domovi. Kada se pilo sve što imalo doma. I kada nismo znali da ćemo godinu dana nakon još uvijek zbrajati mrtve i oboljele i to će nam biti normalna vijest.
Godina poslije nije donijela ništa novo. Jemo li mislili da hoće? Ako ništa drugo, nadali smo se. Ono što se nismo nadali je cijepivo za manje od godinu dana. Budi tračak nade u vama? Ili baš ne? Jednostavno vam je dosta već odavno svega, ali ne možemo iz toga van. I s tom prokletom frustracijom moramo živjeti kao da je nema. Da, svima nam je tako. Umorni smo, i koliko got pričali, čitali ili pisali, uglavnom smo svi ostavljeni svatko sam sa svojim mislima.
Jučer sam posjetila prijatejicu na njenom dvorištu koja se cijepila jer je onkološki pacijent. Donijela sam sa sobom pivu iz Švedske. OSjećala sam se kao da sam otišla u San Francisco. Ma, još i bolje. Odlično sam se osjećala sa svojim pićem koje sam donijela sa sobom ( to nekad nisam mogla razumijeti kod Šveđana), ali evo, htjela sam u tom divnom trenutku uživati u svojoj omiljenoj pivi od ananasa. Razgovarale smo dugo i opušteno. Ona je tog jutra bila kod frizera i izgledala je super. Rekla je da počinje živjeti normalno, jer više ne može ovako. Nadam se da ćemo svi ovako brzo. Hoćemo li sve ovo zbilja ostaviti iza sebe? Zaključile smo da nećemo. I da će to zauvijek biti dio nas. Htjele ili ne. Sjurile smo se ko lude tinejdžerice u razgvore o našim morima, o dugotrajnim opuštanjima uz domaću rakiju…Nekad, jednom, u podrumu njene kuće na moru. O neobaveznim tračanjima na plaži, gledajući kako prolaze jahte, kako se djeca igraju i kako nam je život lijep na godišnjem. I kako je jedino što nas je brinulo bio povratak na posao ili najavljena bura slijedećeg dana.
Trebalo nam je to. Baš to. Naš stari dobar život koji nas drži.