I vikend u Švedskoj u travnju može bit sunčan, lijep, ugodnih temperatura i pun ljudi na otvorenom.
Morate samo biti strpljivi i dobro isplanirati dan. Otići na kavu, obavit kupovinu negdje gdje inače ne idete i razmišljati kako i ovdje dođe sunce i može biti baš kao što je i doma. Ukoliko ste negdje s juga, a doselili ste na sjever, zasigurno vam fale ovakvi dani.
Meni fale. Osim što mi fali društvo, život od nekad u kojem smo mogli koliko-toliko kamo i kada smo htjeli (mislim na one s malom djecom), sada se topao i sunčan dan čini kao dar s neba. Je li nam to dovoljno da nas učini sretnim? Nisam sigurna više. Mislim da se strah i nelagoda uvukla u nas za dugo unaprijed. I badava pričaju stručnjaci po televiziji kako ćemo živjeti uskoro i puno bolje nego nekad, odnosno da će ljudi htjeti sve nadoknaditi i živjeti bolje i više ispunjenije nego prije, mislim da tome ipak neće biti tako. Jer, kako čujem u nekim zemljama, ljudima se brani otići na godišnji, a ukoliko nisu cijepljeni skida im se s plaće. Ne, ne žive samo ljudi na zemlji. Živi i politika, nažalost, koja bi trebala osmisliti ljudima sretan i ispunjen život! Jesmo li bili naivni? Dakle, osim plesa s virusom, opet ćemo se morati suočiti s time da živimo i s politikom, dragi moji. Možda i više nego ikad prije. Ja bi to tako rekla. Ali, još se uvijek veselimo suncu i u toplome danu vidimo odmah više smisla. Baš kao što se i naša baka Ana iz bolničke sobe s prozora veselila raspupalom drveću. I malim psićima u obližnjem dvorištu te osmijehu medicinskog tehničara kad se suočila s teškom bolesti. U danima kad brinemo, teško je naći utjehu. U bilo čemu i bilo kako. No, imajte na umu, da oni pravi heroji, oni koji zaista trpe, to nekako uspiju.
Bravo za njih. Posvećujem im ovaj blog. Nek’ je još više lijepih i sunčanih dana. Baš za inat svemu oko nas.
