Slike potpuno suprotne, ipak, svi osjećamo isto.
Sputani smo, predugo. Nude nam se raznovrsne informacije iz dan u dan. Zatežu pa otpuštaju, čini se, sve više bez reda ili prekasno. Polako nejednaka mjerila postaju sve uočljivija, ovdje u mojoj Hrvatskoj. Zaredali su sprovodi poznatih u Zagrebu na kojima su se tisuće ljudi gurale jedni kraj drugih.
Reklo bi se – šetaju nas iz ulice u ulicu. Bacaju po zidovima. Mijenjaju se pravila iz dana u dan. Kako za koga. Dok jedni muku muče čak i sa izlaskom u dućan, neki od posljedica bolesti sve su slabiji, neki se pak bahate i inate, dok neke pandemija uopće ne dira, odnosno za neke zakoni ne vrijede. Sva je ta nejednakost iz dana u dan sve veća, jednostavno ljude još više potjerala u strah, u nevjericu ili pak u neku drugu krajnost u kojoj preživljavaju na svoj način.
U Švedskoj, kao da su na početku. Kao da tek počinju svoju borbu, a onu liberalnu, koja je mnogima u svijetu bila uzor lani u doba teškog zaključavanja i koja je na neki način pružala nadu da netko ipak neće napustiti način života, napuštaju i povlače se pred, kako pišu mediji, trećim valom. Pod cijenu svega. PCR testove uveli su svima nakon petog dana izolacije od povratka u domovinu. Nekad liberalni, danas zatvoreniji nego ikad. Danas u protuepidemijskim demonstracijama u Stockholmu stotine ljudi. Cijepljenje uglavnom sporo kao i svagdje.
U Hrvatskoj, na sunčanijem i proljetnom jugu, ljudi su izišli na prvo proljetno sunce. Otvorile su se terase kafića, nakon gotovo tri mjeseca. Ljudska narav ima potrebu za druženjem. Za načinom života na koji je navikla. Za sresti nekog od poznanika, možda prijatelja. Makar iz daleka popričati.
Neki sam dan i ja izašla nakon godinu dana na hamburger s mužem. Čekajući ga da obavi parking, vidjela sam bivšu kolegicu iz novinarstva kako lijepo uređena šeta ulicom nakon posla. Ušla je u crkvu.
Nekako smo se svi promijenjeni. Ali tako sam se osjetila živom što sam vidjela nekog koga dugo nisam. Makar samo iz daleka. Makar samo preko ceste. Makar samo da znam da se žene još uvijek lijepo oblače. I nose štikle. I da svi nekako jesmo.
U Švedskoj je hladno i sivo. Poneki sunčani dan traje još uvijek kratko.
Moja je sestra srela ovih dana povratnicu iz Velike Britanije koja je tamo provela gotov čitav radni vijek. Izgubila je Brexit-om sve. To je sve što joj je uspijela reći u kratkom susretu te dodala kako joj je troje prijatelja umrlo u ovoj pandemiji. Ne svi od Covida.
Ja sam razgovarala s prijateljima koji su prebljeli Covid. Kažu kako imaju grde posljedice i kako nisu više isti ljudi.
Prekratko traju susreti. Makar i izdaleka. Makar i preko ceste. Uspijemo si reći ono najvažnije. Uglavnom ništa lijepog.
Prekratko traju susreti. Baš kao i sve naše opuštene misli. Misli nikad, ma nikad prije tako hrabrih ljudi.
