Haga, jedan od najstarijih i najljepših kvartova u Göteborgu, živi svoj božićni san.
U ulici koja zrači iskonskom švedskom starinom, starim obrtima, antikvarima, trgovinama za vještičarenje, starim drvenim kućicama koje su danas nečiji stanovi, kockasto popločenim ulicama, ovih dana vrhunac je bozićnog duha.
Ne, Šveđani ne prodaju kuhano vino, oni ne jedu germ knedle ni fritule. Ne ore se božićne pjesme odasvud. Ovdje se čuje žamor veselih ljudi i još veselije djece. Na božićnim štandovima često su starine za svakoga po nešto, od tanjura do starih postera, za koje licitirate. Najveća gužva je na štandu za najpoznatiju švedsku hrenovku ili Korv kojeg ima u svim bojama i dimenzijama. Jedu se hot dogovi sa sjevernjačkim kobasicama. Kao od šale prodaju se friško pečeni ušećereni bademi. Širi se miris nečeg sličnog kao palačinka, mislim da je recept došao iz Danske. Miris vanilije jednostavno tjera vas da nešto pojedete. Kupuju se starinske lizaljke i imate osjećaj da ste u nekom starom filmu. Malo dalje stoje Djed Božićnjak i Baka Mraz i čekaju na fotkanje. I dok se moj sin fotkao, mene je Baka Mraz povukla da se fotkamo nas dvije skupa. Jedna topla gesta od sjevernjaka, moram priznati, baš me oduševila.
Djeca najradije jedu ušećerene jabuke kojima je teško odoljeti. I dok odrasli piju pivo ili gloog uz neobavezni razgovor svatko sa svakim, djeca se igraju do mile volje, valjaju se po podu u svojim zimskim kombinezonima i šarenim kapicama. I dok sam ispijala svoj ovogodišnji Haga gloog u malom kafiću koji ima veliki stakleni izlog, pa sam iz topline mogla pratiti situaciju vani, ušetalo se brdo Kineskinja unutra koje su izgledale kao švedski sjevernjački narod Samiji. Tako su i bile obućene. Pojele su brdo hrane za svojim rezerviranim stolom, u vremenu u kojem sam ja dovršila gloog. Probila sam se do trgovine s modlama za kolače i sretna što sam napokon kupila svoju modlu za gingerbredmena kojeg ću raditi velikog kao što je to radila Pipi Duga Čarapa.
Probila sam se kasnije do kraja ulice gdje me dočekao štand sa svim slasticama što božićnim, što tipično švedskim, ali tamo je bio red od 50 ljudi i nisam imala vremena više čekati, a padao je i mrak. Tako da sam svoju božićnu šetnju završila uživajući u pjesmi koja je dopirala do mene. Pjevao je mali zbor koji je na jednom od trgova nastupao s nogu, a capella, pjevajući Santa Lucia. Da, ovdje je to velika pjesma i praznik za Šveđane, koji “Lusijom”, kako je oni izgovaraju, tjeraju mrak i dozivaju snagu svjetla.
U mislila sam bila sa svim lošim od ove godine (teško je ne misliti na to) i pokušavala u sebi snažno prozvati svijetlo za sve nas. Za snagu, za nadu, za bolje sutra za sve.
I na kraju, priča o kupovini bora ovdje na sjeveru. Kupili smo zadnji bor dolje u kvartu gdje su se prodavali. Prebrzo su se rasprodali u ove dane, no ostao je jedan zadnji. Prodavač je bio toliko ljubazan da nas je pokušao odgovoriti od kupnje kazavši da će boru brzo spasti iglice jer je dosta suh, no ipak smo ga uzeli za 200 kruna, što je super cijena, i donijeli doma. Bor se super drži, iglice ne padaju i mi smo sretni. Sretan je i bor što je i on ipak nečija božićna jelka ove godine. Ipak odabran.
Budite i vi sretni ovaj Božić, iako ste umorni od ove godine, baš kao što je naš bor umoran od sjevernjačkog vjetra. A koji je ipak našao svoj topli dom za Božić.
