Šetajući centrom Goteborga na svakom većem ulazu obično gdje je kakav poslovni objekt ili kafić ostavljena je jelkica kako bi je vlasnici uskoro okitili. Osjeća se atmosfera blagdana,sve je više ljudi u druženju, puno se kupuje, puno se pije gloog.Turisti su zaposjeli Haagu i njene simpatične trgovine i restorane. A građani već naveliko stavljaju žaruljiice na svoje balkone.Pa onako kroz zavjesu uživam u ugođaju gledajući balkone.
Ono što sam zavoljela kroz boravak na sjeveru su patuljci.Iako su bili više nego čudni, dok sam tek stigla prije skoro deset godina,sad im s veselim. Jedan izlog antikvarijata posebno me privukao,no u trgovini ih nije bilo.Ondje su bile stare lutke,od kojih je jedna strankinja pobjegla van uz osmijeh, naravno.
Slijedila sam tako patuljke po gradu,ali nisam uspjela naći nijednog za ponijeti kući.Očito je to bila i namjera.Oni se smiješe samo kroz izloge dućana,s prozora kuća…
Uz glas odlične Barbre Straisand koja mi pjeva u ušima o sjećanjima, shvatila sam da je osjećaj blagdana uvijek isti. Uvijek je u nama onaj isti osjećaj zajedništva koji su nam usadili roditelji kao klincima.Tesko će mi sigurno pasti prvi Božić bez našeg dede, ali planiramo njemu u čast okititi najveću jelku ikad.Baš ću je kao i on duvući doma i kupiti dolje pred našom trgovinom u Švedskoj.
A sad priča o patuljcima koju sam našla. A koji mi ne daju mira.
Za vrijeme Božića u Švedskoj je običaj ostaviti zdjelu kaše ispred kuće ispod ulaznih stepenica kako bi je švedski patuljci pojeli na Badnjak. Ako je zdjela prazna sljedećeg jutra, sve će biti u redu još godinu dana.Ako ste prema patuljcima dobri,oni vas neće zezati,nego vas štititi.
Mnogi Šveđani kod kuće imaju vlastite figurice patuljaka koje imaju na posebnom mjestu u svojim domovima tijekom cijele godine. A drugi ih koriste kao ukrase kako bi ukrasili kuće za Badnjak. U nordijskim zemljama Europe postoje skandinavski gnomovi. U Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Norveškoj postoje male razlike među njima i nazivaju se drugačije u različitim regijama.
Jedno švedsko istraživanje pokazalo je kako je će najpopularniji poklon ovog Božića biti – unisex parfem. Bila je to i glavna tema jutrošnjeg programa švedske državne televizije, a koja me odmah ugodno prebacila već u blagdane. Darivanje za Božić tradicija je duga koliko i sama proslava ovog, po mnogima najljepšeg blagdana.U davnim vremenima poklanjale su se jabuke, mali domaći keksi, orasi ili nesto ručno izvezeno, a s početkom trgovine i industrije stvari su se počele bitno mijenjati.
Tvrtka HU koje je provela istraživanje ističe kako je industrija ljepote snažno doživjela procvat tijekom recesije, stoga je ovakav poklon najbolji i najtraženiji u Švedskoj, baš kao što je to bio crveni ruž u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Što znači da kada su velike kupnje stavljene na čekanje, potrošači ipak biraju priuštiti si male radosti u svakodnevnom životu. Nadalje, piše kako je fokus na pojedincu sve jači kako su granice rodno stereotipnog izražavanja u modi i kozmetici zamagljene, što unisex miris čini ovogodišnjim božićnim poklonom. Istraživanje se provodi već 37 godina. A predloženi pokloni moraju ispunjavati tri kriterija: moraju predstavljati vrijeme u kojem živimo, moraju biti novost ili nešto što je ponovno zadobilo interes, moraju imati veliku prodajnu vrijednost ili se prodavati u velikom broju.Evo ukoliko se želite ugledati na Šveđane,parfem vam je najbolji izbor.Koliko ja saznajem trenutno se jako vraćaju u modu oni iz osamdesetih koje smo rado nosili – Anais Anais,Tresor i drugi ako ih se sjećate. Bili su moćni i jaki, ali ih se i dan danas sjećam…Mislim da ih mirno mogu nositi svi koji vole unisex parfeme.
Ovako su bili rangirali najpopularniji pokloni u posljednjih dvadeset godina:
2023: Igra za zabavu
2022: Pleteni odjevni predmet
2021: Ulaznica za događaj 2020 godina: Olujna kuhinja
2019: Mobilna kutija
2018: Reciklirani odjevni predmet
2017: Električni bicikl
2016: VR naočale
2015: Robot usisavač
2014: Narukvica za aktivnost
2013: Blender za svježi sok
2012: Slušalice
2011: Kutija za ručak
2010: Tablet
2009: Pribor za uredjivanje za noktiju
2008: Iskustvo
2007: GPS prijemnik
2006: Zvučna knjiga
2005: Set za poker
2004: Ravni TV.
Eto dragi moji, u Švedskoj je lijepo, hladno i sunčano. Sve je okićeno.
Kad šetam često vidim kroz prozore koji nemaju zavjese da neki već imaju postavljene jelkice doma, ali koje nisu okićene. Uzivaju u zelenilu i skorašnjim danima koji će nam, nadam se, donijeti mira,zdravlja i obiteljske sreće.Da, upravo je to ono što bi si svi jedni drugima mogli poželjeti.Uz parfem ili ne…
Zamaglilo je ovih dana u Švedskoj.Ljetni prizori plavog neba postali su dio prošlosti, prisjećamo ih se sve češće…No i magla i hladnoća i sve kraći dani dio su švedske prirode i načina života.Šveđani sve više uživaju u toplini svojeg doma,uz piće i dobru hranu, u društvu ili sami…Lampice u prozorima već su upaljene.
A mi im se posebno radujemo kada će za koji dan obasjati i švedske ulice,trgove,kućice raznih boja…Tada će sve zimsko, tmurno i mutno dobiti drugačiji zvuk,miris,osjećaj i ugođaj.Kad uskoro zamirišu gloog i cimet na svakom koraku….
Možda ste pročitali vijest o tome kako u Norveškoj dostavljaju pakete ljudima pravi mali roboti. Iako u Švedskoj još nismo zamijetili robotića na cesti, niti nam je došao pred vrata, već godinu dana paketi se podižu ovako:
Nakon što dobijete poruku o tome gdje vam je pošiljka, uputite se, obično to bude u najbliži trgovački centar, jednostavno prislonite kod sa svojeg telefona kojeg dobijete zajedno s porukom i vaš paketić dopemit će vam mašina u par sekundi.
Izgleda dosta futuristčki, tamno, mračno, ali evo, mojem sinu je silno zanimljivo, i obično bude najvažniji dio dana kada se “kod robota ide paket”.
Jednostavno, u tišini, u potpunoj diskreciji, onako kako to Skandinavci vole, pokupljuju se čak i paketi. I to u bilo koje doba dana.
Dolazi najljepši dio godine… Uskoro se javljam s puno dobrih drugih vijesti.
Mučio me Covid, pa post Covid neko vrijeme, nadam se mi opraštate što se dugo nisam javljala….Hvala na praćenju.
Kad se u Švedskoj zaželite pravog ugođaja turizma, muvinga, obale, kupanja, vožnje brodićem možete svratiti u Marstrand. Do malenog gradića na obali udaljenog oko 30 kilometara od Goteborga dijeli vas vožnja malo više od pola sata prvo autocestom, a potom lokalnom uz koju ćete vidjeti sve najljepše od ovog dijela Švedske. Zelene travnjake na kojima pasu konji, crvene drvene kuće, seoska gospodarstva, ogromne vile do kojih ne znate niti kako vlasnici dolaze… Plaže uz tamnu stjenovitu obalu, mnoštvo privatnih brodica kojima se Šveđani voze svakodnevno sada kada je ovako lijepo ljeto.
Inače, u Švedskoj je i dalje oko 20 stupnjeva svaki dan, sunce ugodno grije, možete se sunčati svaki dan – cijeli dan. Dan traje do iza 22 sata. A jutro počinje sa suncem već oko pola 4 ujutro. Navikla sam se i ne osjećam onaj umor oko 20 sati navečer kao u Hrvatskoj. Nema sparine, može se uživati u noćima koje nisu tople i na otvorenom. Sve to uz lijepi hladnjikav vjetar koji vam ipak daje na znanje da ste na sjeveru, ali uz kojeg se da izdržati cijeli dan na suncu.
No, vratimo se putu prema Marstrandu. Ne cesti se uz vas bit će mnoštvo automobila nakrcanih sa biciklima i ostalim rekvizitima koje sjevernjaci rado koriste na odmoru i u slobodno vrijeme. Gradić je to izuzetne i posebne ljepote u kojem se spaja opušten ugođaj praznika, nekog starijeg vremene Švedske, (nema nijedne moderne tehno građevine, najmoderniji je kiosk za kupovinu brodske karte), stare arhitekture, pitomosti kućića i otvorenih dvorišta, pa me često asocira na neke naše istarske gradiće. U Marstrandu možete ostaviti auto na velikom parkingu i potom brodićem čija vožnja traje oko 5 – 6 minuta stižete u sam centar gradića u kojem potpuno ostavljate sve obaveze za sobom. Ukrašen je starijim kućama raznih boja s drvenim ogradama, švedskim zastavicama, mnoštvom objekata za jelo i piće, malim simpatičnim trgovinama. Možete jeftino proći ako pojedete fish and chips za 145 kruna, kuglicu sladoleda za 45, neko piće ili kavu s mlijekom za 45 kruna. Možete kupiti neki suvenir, majicu, keramičku kućicu, švedski tradicionalni konjić ili slično. Prema staroj gradskoj utvrdi koja je na vrhu gradića, usput stoji i divna crkvica koja datira iz 11. stoljeća, a koju već na ulazu krase ogromne kamene ploče iz tog doba. Unutra je jednostavno ukrašena, kao i sve protestantske crkve, mir je i tišina, svira neka lagana glazbica, a u zadnjem dijelu crkve postoji i – kutak za dječju igru. Mala kućica u kojoj živi krpeni mišić, a prikazana su sva dobra dijela koja on radi. Tako su djeca u crkvi mirna, a istovremenu uče ono najvažnije – solidarnost, pomoć drugome i važnost dobrote.
Iz tog ugodnog ugođaja, izašla sam na trg na kojem je svirao jazz band, onako glasno, uz trube i bubnjeve, a mnoštvo turista, među kojima sam zamijetila brojne Norvežane i Australijance, uživalo je u pravom ljetnom okruženju i zabavi na travnjaku onako američkog tipa. Malo dalje, krenuli smo prema glavnoj plaži na kojoj nije bilo gužve, ali je bilo mnoštvo nasmijanih lica i vesele djece. Uz hotel, koji je ujedno i lječilište, osjeća se miris slanog mora,a prema šumi su smješteni teniski tereni. Mnogi koji su smješteni u spomenutim hotelu izlaze van u ogrtačima i piju šampanjac uz bazen. Mislim da je noćenje oko 400 eura u tom hotelu. Dobije se dojam kao da ste ušli na scenografiju nekog filma o slavnom detektivu Poirotu.
Prošetali smo uz plažu, uzeli par kamenčića za uspomenu, probali more koje nije hladno, već ugodno. Čini se da je i puno čišće nego na plažama u Goteborgu.
Na samoj plaži stoji i začudna kuća, koja me podsjetila na neke filmove, također. Dovoljno je da se pitaš ima li živih unutra odnosno živi li netko ovdje. Ali najviše pitanja koje sam vrtjela u glavi bilo je u vezi zime i kako Marstrand zapravo izgleda dok je zima. Ovako ljeti, ima poseban šarm, a zimi mora da je mističan. Odnosno, moram ga posjetiti.
Možeš sve što poželiš, kaže pjesma You can do Magic od starog benda America koje me privukla i koju volim slušati doma, pa sam sjela u obližnji kafić i popila rose kako bi je poslušala do kraja. Nisam je htjela pustiti sad kad me ovako lijepo ispratila iz divnog dana. I koja me kao nekim trikom ispunila do kraja onom energijom koja mi je bila potrebna.
Sjedim u hladu na dječjem igralištu dok se L. igra. Igra se s djecom koja ne govore hrvatski, ali su odmah u minuti prihvatili igru na engleskom i govore koliko tko zna. Razumiju se. Uglavnom se ili kuha s pjeskom i listovima grmlja, ili se voze avioni po toboganu na sve moguće načine. I dok neki doslovnu dube na glavama s nogama u zraku ili vise s drveća, ja hvatam onaj dio klupe kojeg pokriva malo posađeno stabalce u blizini. I pomislim kako sam jedina mama ovdje koja se previše brine i teško mi je gledat one koji vise drveća da ne bi netko pao. I onda kad me hvata panika do kraja, pomislim, ma dolje je mekan pod, ne brini. U pravu su roditelji koji se smiju i ne brinu toliko.
Gledam u cvjećaru na drugom kraju trga koja je bila među prvim otvorenim trgovinama ovdje na Hovasu kad smo kupovali stan. Ja sam nekad davno tamo kupila ukrase za Uskrs. Sada unutra ulazi neka druga mlada mama s kolicima i kupuje pletenu košaru punu posađenih suncokreta. U glavi mi se javi pjesma iz Lukinog prvog razreda u kojoj je njemu najsmiješnija rečenica i koju je naučio čitati – Suncokrete luda glavo!….I pomislim kako je život čudan i lijep. Stvara nove uspomene, bude one stare, i odjednom shvatimo kako smo svi na svojim stazama koje su krojene za nas iz nekih posebnih razloga. Kako zapravo brzo prolazi i leti i kako nam se sve jednom vrati htjeli mi ili ne, i kako neke odluke moraju sjesti na svoje mjesto.Misli mi prekine žena koja kiše gore na terasi jednog stana. Toliko je sve tiho da se i to čuje ovdje u kvartu. Inače, Šveđani jako dugo spavaju, pa je oko 10, 11 sati normalno vidjeti ih kako doručkuju na svojim terasama u gaćicama ili piđamama.
Često pomislim na tatu koji ipak nije dočekao da ikad vidi gdje smo u Švedskoj i kako je zapravo otišao naglo. Pokušavam naći neki smisao u tome svemu, a onda opet odlutam u neke druge misli, one trenutne, sadašnje, koje mi ne daju do dođem do bilo kakvog zaključka u vezi toga. Tako će valjda biti zauvijek. Ljudi odu, a o razlozima, dođe i taj trenutak, nemamo više kad vremena brinuti.
Kakvo je vrijeme u Švedskoj? Toplo, pretoplo za Skandinaviju, mnogi će primijetiti. No ja odgovorno tvrdim da je super, jer se normalno spava u piđami s pokrivačem, bez ikakvih rashladnih uređaja. Ujutro je lijepih 16 do 18 stupnjeva, a popodne zna zagrijati do 25. Evo za drugi tjedan su najavili oko 30-tke što je jako jako toplo za sjever Europe. No ljeta su ovdje definitivno ugodna i sve se može raditi bez ikakvih upozorenja za zdravlje i slično, a kamoli za izlaske van ili radove na otvorenom. Evo, jučer smo posjetili jednu od obližnjih plaža. Ima kupača, mnogo, more je i dalje tamno i puno trava i nije hladno. Oni te plićake ovdje ne čiste kao mi na Mediteranu zbog kupača, već prirodi puštaju prirodu, pa se sjevernjaci u more bacaju s molova. Pa što bude bude. Zbog trava se ne ulazi posupno. I dok su se oko mene događale scene iz filmove po knjigama Jane Austen – trava, konji, stijene i more te djevojke u haljinama i šeširima koje parkiraju svoje biciklie i uzimaju velike košare spremne za plažu, ja sam na sebi imala majicu s kapuljačom na glavi zbog jakog vjetra i čekala da Španjolac u obližnjem kamperu ispeče malom pommes od 70 kruna, što je oko 6 eura. I opet mi se jave misli, kako mi južnjaci nikako ne možemo na te hladne vjetrove čak niti na plaži…Ali možda ipak jednog dana i ja krenem hrabro na vjetar bez kape.
Jednoga dana, bez kape.
I ovdje se odjeća da su godišnji domori, djeca su s roditeljima non stop, u trgovinama nema gužvi, a zgodne Šveđanke nose kratke hlačice i debele veste i natikače. Uz mokru kosu, naravno.
Sve Vas pozdravljam uz slike koje podsjećaju na proljeće, godišnje doba koje se na Mediteranu izgubilo….Evo, imam prilike uživati u bilju, rascvjetanom grmlju, švedskim bobicama i cvijeću svih vrsta… Na sjeveru Europe usred srpnja, tko bi rekao. Prije devet godina u srpnju je ovdje bila debela jesen i nosili bi jesenske jakne. I kapuljače.
Švedski sladoled manje je kremastiji i manje slađi od onih na kakve smo navikli
Netko je jednom rekao, a možda i nije, da samo jednom u životu imamo priliku sjesti na stolac na kojem smo sjedili kao klinci. Osjetit ćemo možda isti miris,istu energiju, doći će sjećanja, možda i onaj stari osjećaj bezbrižnosti… Obećala sam Vam putovanje. Otišla sam u Červar Porat gdje je vrijeme stalo. Kako u pravom smislu riječi, tako i za mene. Odsjela sam u Rovinju u lijepo uređenom novom apartmanu, a koji izvana izgleda kao da će se urušiti, gdje me bude crkvena zvona, a fešta galebova sve je glasnija svaku noć. Turiste više i ne čujem. Od sveg tog mondenog svijeta, ali koji u ovom drevnom mjestu, istovremeno budi ono nešto staro i iskonski u nama, otišla sam ulicama svojeg djetinjstva. Nisam još imala hrabrosti otići na plažu gdje smo obiteljski ljetovali prije 35 godina. Niti u dućan gdje je tata kupovao sendviče od mortadele pa smo mislili da smo bogati Talijani i gdje sam naučila loviti ljepljive školjkice. Ali jesam ondje gdje sam vozila autiće u luna parku s deset godina, već tada znajući da ću biti car auta jednog dana.
Nakon što smo izgradili još jedno gradilište na gradskoj plaži i ostavili naš otisak za sjećanje, mali i ja prošetali smo do starog lunaparka gdje su ga pripremali za otvorenje tu večer. Pomislila sam – deda mora da je s nama večeras….. Kupila sam šest žetona za 19 sati, još je bio dan, i tako samo prvi otvorili sezonu večernjeg lova na trke na autodromu u Červaru kod stare obitelji voditelja Lunaparka koja me više nego išta podsjetila na moje djetinjstvo i na to da je tata upravo tamo svaku večer ostavio veliki dio plaće. Ludovali smo uz zvuke osamdesetih iz zvučnika koji više trešte i zavijaju nego što se išta čuje, ali ja sam čula bolje nego ikad. Osjećala mirise tih starih pomalo dotrajalih autića s ogromnim energijom, stiskajući volan i ispravljajući ga u rukama mojeg sina koji je divljao ganjajući tatu u drugim autu. Stiskala sam gas dok je auto letio, bogami, brže nego dok sam bila mala. Ili su se moja osjetila nesto promijenila… U daljini kroz jureči auto ulovila sam sliku mora s jedrilicama, klince na koturaljkama u tirkiznim majicama. Na tren bila sam tamo klinka.Puna života, smijeha i neopterećena. I deda je bio s nama. Ponosan sigurno što putujemo našim cestama, cestama uspomena. Još jednom, još jedno ljeto je počelo. Ove godine nam bez dede,bez poruka i slika poslanim njemu, ali s velikim uspomenama. Mi se trudimo da nam bude lijepo. Červar Porat, koliko čitam, postat će simbol arhitekture iz 80-ih te kulturno dobro i ja mu to od srca i želim. Jer, osim arhitekture, on svima onima koji su tada bili ondje i uživali, skupljajući uspomene vremena koje je daleko iza nas, a koje živi u nama kao čista i sami čista pozitiva, znači i dobro u našim srcima.
Dragi svi, jedva čekam neko svoje novo putovanje s kojeg ću vam moći pisati o nečem novom, lijepom, iznenađujućem, trendovskom na svoj klasični način. Još malo.
Još uvijek prekapam po tatinim starim stvarima, koje je htio da sačuvam, da ih spremim i da, sada mi je jasno, do kraja shvatim njihovu vrijednost. Prvenstveno, koliko su značile njemu, a još važnije koliko su ostale u nama, njegovoj djeci i koliko nama danas znače. Među tim stvarima je dvijestotinjak ploča klasične glazbe, koje je tata vjerno kupovao još u doba stare Juge, nabavljao izvana od rođaka, i jednostavno ih slušao i uživao u njima baš kao da je on jedan od izvođača.
Mogu slobodno reći da sam kao klinka, a kad tata nije dežurao, živjela s repertoarom Mozarta, Schurbeta, svim pločama Ive Pogorelića koje je snimao po svijetu, dirigentom Karajanom, kompozitorima poput Handela, Hydena…svi su mi bili bliski, znala bi ih prepoznati, i kao kompozitore i kao glazbeno razdoblje. Znale smo ih sestra i ja i pjevati ponešto. U već zrelim glazbenih godinama tata je sve do smrti pjevao u Chorusu Angelicusu poznatom varaždinskom pjevačkom zboru kojeg vodi veliki skladatelj i dirigent Andjelko Igrec koji je neumorno u svoj zbor i dva puta doveo i najprestižniju hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji klasične glazbe. Tata je uz njih i postao jedan od onih izvođača koje je nekad slušao u velikim klasičnim ostvarenjima. Nisam puno odlazila na tatine koncerte, ali sam uvijek poslala poruku – Sretno. Kad je bilo njihovo najplodnije razdoblje živjela sam u Švedskoj, a potom se bavila malim djetetom dan i noć, a sad me, evo, dočekao i prvi razred. Nekako s naglom tatinom smrću sve se stišalo. I oko mene i oko nas u obitelji. Zavladala je neka čudna tišina, svatko misli svoje, pokušavamo naći mir bez neke energije. A najglasnije od svega u meni je tatina glazba, tatina ostavština. Iako je do zadnjeg dana, kao što sam već i napisala, bio na svojem radnom mjestu – liječnika neurologa i uživao pomagati ljudima, i svima koji su trebali pomoć, njegova prva i zadnja ljubav bila je glazba. I upravo ta glazba mene najviše sada sjeća na njega i najviše veže uz njega. A ne stetoskop i bijela kuta,po čemu su ga svi znali.
Tako sam onih dvijestotinjak ploča uzela k sebi u stan. Očistila ih, jer su imale miris po podrumu u kojem je tata imao predivno uređenu svoju slušaonicu, vježbaonicu pjevanja i izložbeni prostor iz lova kojim se bavio. Iako je ploče često slušao na svojoj liniji, podrum je ipak podrum. No sjećanja su ipak sjećanja, jaka su i čvrsta kao kamen mramor i javljaju se u naletima. Baš kao što njegove slušalice mirišu po njegovom jeftinom Axe dezodoransu, a koje sada obožava moj sin, tako ja slušam njegove ploče i njegovog Mahlera koji je jednako jak i romantičan baš kao što je bio tata. Dramatičan, silovit,moderan,jednostavan i kompliciran.
Drago mi je da sam sačuvala te ploče i da su sada dio moje obitelji. One i dalje žive, makar s mirisom podruma. Bude dane kada sam upoznavala svu tu glazbu, i samo znala sam da vrijedi. Danas znam da su one puno više od toga. Vrlo lako otvaraju svjetove, sjećanja, trenutke, prostore. Prostore koje smo nekad dijelili zajedno ,svi, obiteljski. A danas su čvrsta spona između nas, što živih, što pokojnih. Makar danas ti mukli prostori više ne postoje, oni su zapravo postali neraskidiv dio nas.
Evo, htjela sam Vam samo reći ponešto o sjećanjima na one kojih više nema i stvarima koje su ostale nakon njih. Kako nas zapravo čudne i nenadane stvari počnu vezati trajno na one kojih više nema. Nadam se da razumiju svi koji su prošli…Želim Vam lijepe proljetne dane, i planirajte si bilo kakvo, ali neka bude – sretno ljeto.
Dragi svi, nisam se dugo javljala imala sam jako teško i turbulentno razdobolje koje mi nije dalo vremena za pisanje. A koje je na kraju kulminiralo i smrću mojeg oca.
Zato ću ove retke, koje je on uvijek volio čitati i rado komentirati, posvetiti njemu.
Tata, autom sam jučer otišla u tvoje rodno selo u Međimurju. Ravnice u tom kraju, djeluju pusto i hladno. To proljetno jutro, ponegdje maglovito i vjetrovito, samo je pojačavalo prazninu i tugu dok sam bila u borbi sa mislima kako si zadnje trenutke pri svjesti proveo na cesti, uz nepoznate ljude koji su ti pomagali do hitne. Hvala im. Tvoj pogreb koji je sutra postao je stvaran i realan. Bila je to cesta kojom smo se često vozili kod bake, tvoje mame, a kojom si ti često i nakon posla odlazio k rodbini. Bila je to cesta koja je vodila i na groblje u kojem si sam sebi uredio i grobno mjesto.
Tata, posjetila sam Farof na kojem si odrastao. Miran je i spokojan, baš kao što želim da budeš i ti. Tamo je vrijeme stalo i sjenica te čeka. Sigurno ćeš ju posjetiti kao što si rekao da budeš kad umreš.
Otišao si naglo. Otišao si, mnogi kažu, i prerano jer si unatoč godinama bio u viskoj snazi i mentalnoj sposobnosti. Do zadnjeg dana radio si honorarno u privatnoj bolnici i davao sve što si znao i pomagao bolesnima. Bio si uzor ustrajnosti u svim segmentima života.
Tata, u dane kad si odlazio i bio u jedinici intenzivnog liječenja, u koju si kroz godine rada ušao bezbroj puta kao liječnik i pomagao drugima, ne mogu opisati tugu koju sam osjećala. Nevjericu do zadnje minute. Pitala sam se često zašto si odlučio otići sada, dok su svi oko mene govorili “da mi ništa ne odlučujemo”. Ja nekako mislim da svatko za sebe ipak nešto malo odluči. Pozvao te onaj kojeg si volio iznad svega i u kojeg si nas naučio da vjerujemo i “koji će uvijek sve posložiti kako treba”, kako si znao reći. Valjda je tako trebalo biti.
Tata, drago mi je da si me u snu nježnim glasovom pozvao: Megi…
Nakon što sam svima rekla kako se ne mogu oprostiti s tobom dok si na respiratoru i da te želim pamtiti živog i nasmijanog. Pozvao si me i ovaj puta učinio snažnom, snažnijom nego što sam mislila da jesan. I oprostili smo se tog jutra nakon tog sna. Onako kao što smo uvijek pričali. Ti i ja. Sigurna sam da si me čuo, barem nešto. Baš kao dok si bio doma. Ja na garnituri, a ti na svojem dvosjedu. Tata, hvala za svaku podršku, za svaku riječ utjehe koja je magično djelovala na mene i uvijek me spremila nekako na pravu cestu, jer sam ti vjerovala. I danas te čujem kako govoriš dok o nečem razmišljam. Hvala ti na usađenoj ljubavi prema glazbi. Hvala ti za svaki put kad si došao, a ja sam kao djevojčica nastupala sa zborom Druge osnovne škole, zborom koji je skupljao nagrade po cijeloj Jugoslaviji. Uvijek si bio u gledalištu i mahnuo mi da znam da si tu. Hvala za sve savjete oko mojeg odlaska u Švedsku, oko obitelji, oko Luke koji te neizmjetno voli i kojeg si ti naučio čitati. S tobom je bio opušteniji…
Tata, moje misli sada me vode u djetinjstvo kada smo slušali svake nedjelje ploče Zagrebačkih liječnika pjevača u kojima si pjevao i vozio se na probe jednom tjedno svaki četvrtak. I kroz to smo učili o ustrajnosti. S kojima si putovao i donosio divne darove. Hvala ti što si volio mojeg Nenada baš kao što otac voli sina i davao mu snage da izdržimo život u dvije zemlje i dva sistema. Za svaku dobru veselicu na dvorištu uz roštilj i vino, za sve rođendane koje si otpjevao onako zdušno. Za sva drva koja si vjerno kupovao svaku jesen i kamin koji si ložio svako zimsko jutro. Za Božiće u kojima smo najprije čitali Evanđelje o Isusovom rođenju, a potom bi nešto pojeli i otvorili poklone. Ti si se uvijek oko ponoći iskrao i otišao na polnočku, onako miran i sam, makar i umoran, ali da se pomoliš za cijelu obitelj. Nas bi ostavio da budemo za stolom i družimo se. Kako bi još netko bio za stolom dok bi se vratio i kako bi rekao da je misa bila lijepa. To si bio ti.
Dan prije kobnog udara gledao si na televiziji emisiju o glazbi i dirignetima koji su govrili o poznatim dijelima među ostalima i Mozartovom Requiemu. Mama kaže da si se vratio još navečer dolje u dnevnu sobu kako bi pogledao reprizu sam. Jesi li slutio što će biti drugo jutro? Jesli li znao da slabiš? Jesli li mi zato dao još ljeti upute oko tvojeg pokopa ako se dogodi?
Sve sam napravila kako treba, tata. Tvoje rodno Međimurje te prigrlilo, opet. Baš kao što si ti njega grlio cijeli život. Tata, glazba me nekako najviše veže uz tebe. Zato Mahlerova peta svira i svira. I sad shvaćam zašto si u njemu pronalazo mir, čitao knjige o njemu i uživao u glazbi.
I Luka je pitao:- Čuje li deda glazbu sada? Ima li kuću? Jel se može obrijati?
Sve može, moj Luka. Djed je u vjećnom svijetlu. I pazi na sve nas.
Deda, počivaj nam u miru, pa dok se svi negdje gore opet ne zagrlimo i na svijet pogledamo iz nekog drugog kuta. Onog kojeg onaj svijet gore, nadam se, pruža. Onako, nesputano sa iskustvom, baš kao da smo jedan život jednom negdje proživjeli i dobro se upoznali. Kao stari dobri prijatelji koji se ponovno sretnu nakon dugog vremena, a imaju osjećaj da su cijeli život proveli skupa.
Prošlo je i nekoliko godina u kojima nismo u južnoj Švedskoj doživjeli ciču zimu u ovo doba. A ni minus 12 u automobila u garaži ujutro. Evo je. I dobro da je tu. Hladan je zrak, pecka za kožu, ali nebo je čisto, sunce pozdravlja u jutarnjim satima, pa onda nakon par sati odzdravlja. Ali ga ipak vidimo.
Grad je pust, radijatori su topliji nego u vrijeme blagdana, a more se dobrano zaledilo, kao i ulice koje su posipane malim crnim kamenčićima da se lakše krećemo. Iako su prizori kao iz apokaliptičnog filma, Švedska itekako živi. Svoj pravi zimski život. Unutar 4 zida neko vrijeme, a kad dođe vrijeme za izlazak, nitko ovdje ne oklijeva. Izlaze svi koji moraju – i trče , hodaju, voze bicikle…Jer na to su navikli. I to je znak da je sve u redu. Zime oko nule i debelo iznad nje, nisu bile pokazatelj pravog skandinavskog vremena.
