Dragi svi. Nadam se da ste dobro. I da se ne date lošim vijestima. Čini se i Vama da nam se smiješi opet Silvestrovo pod ključem odnosno bolje biti doma? Idemo lagano prema toj putanji.
U Švedskoj je pao prvi ovojesenski snijeg. Pošteno je i zahladilo. Ide se čak i do minus 7 što je puno s obzirom da se godinama nije ovdje desila prava švedska zima od koje imate ispucanu kožu do krvi na rukama iako nosite rukavice. Šveđani su već okitili eksterijere i svoje domove, a jelkica se obično kiti na Svetu Luciju što je ovaj vikend. Osim toga, na taj dan se održavaju i svakakve priredbe i koncerti po crkvama jer Luciju Šveđani jako štuju, jer je ona nositeljica svjetla koje je ovdje itekako potrebno u ovim hladnim i tamnim mjesecima. Peku se pomalo i paprenjaci, keksi s cimetom… Božićni šoping je u punom zamahu, a događaju se, nažalost, i prve loše isporuke narudžbi s interneta.
Što se tiče korone, sve po starom. Iako su danas detektirali prvi slučaj omikrona i ovdje, žive mirno i bez panike. Zaraza nije ovdje jaka, a bolnice uglavnom prazne od bolesnih od Covida. Na razini preporuka ostaje sve. Nema nametnutih mjera i nema kontrola Covid putovnica nigdje osim na aerodromima. Svako mora brinuti o svojem zdravlju. Tako se očito pokazalo najbolje. Nego, evo vama malo švedskog ugođaja. Fotke su uglavnom snimljene u jutarnjim satima. Kada je oko desetke još uvijek mrak. A oko podneva – ima malo i dana. Uživajte.
Ovako ovdje izgleda DanicaMalo usputne ljubaviOkićenih uličicaPoznato trešnjino drvo….Malo luke…Malo prvoga snijegaMalo praznoga grada….ništa čudnoNorveška kućaTomtegatan ili Ulica Djeda Mraza- na lijevoZabavni park Liseberg
Švedska se okitila. Bez obriza na sve. I sjaji se sve oko nas. Kroz šetnju vraćam se u djetinjstvo i svoj kvart. Nije teško to danas. Mreže vrve slikama nekadašnjih Božića i jelki, kao nikad prije. Više to nisu slike koje govore kako je nekad bilo, već kako smo se osjećali. Kao da se svi masovno žele vratiti u mir, koji je postojao. U šetnji s malim kojeg oduševljavaju ogromne okićene jelke po trgovima i lampice na golim granama drveća, vrtim u mislima svoje djetinjstvo. Prolazim kroz ulice od kojih me svaka vraća na neki dio u godini.
Naš prvi stan u Đureku gdje je jedan kamin na drva grijao sve četri sobe u stanu, a bor s mahovinom u podnožju, stajao je na stoliću za kojim se pila kava. Sjećam se ukrasa, sjećam se glazbe s radija, sjećam se mirisa. Ugođaja. Velikog snijega zbog kojeg me baka morala pratiti do škole, jer nisam vidjela kamo idem. Prošla je zima, ubrzo se sve zazelenilo, kod obližnje Glazbene škole procvalo posađeno cvijeće, stigla je nova roba u robnu kuću, mirisi su se osjećali jače, prve peludne alergije. Nije trajalo dugo, radovali smo se završetku škole i planovima za ljeto. Ljetovanje sa starcima prohujalo je u dahu. Još je ostalo dosta vremena u dva mjeseca za varaždinski, legendarni varaždinski bazen na koji smo masovno odlazili svi iz kvarta. Rijeke mladih i dečurlije odlazile su na kupanje na veliki olimpski bazen. Ne pamtim dal’ se ikad nekom nešto dogodilo. Osim pokoja sraćka. Tjedan, dva, tri ludila i dobre muzike iz 80-ih koja se vrtjela s popularnog mariborskog tada jedinog internacionalnog radija u Jugi na razglas. I već su se kupovale knjige u knjižarama za novu školsku godinu. Također masovno. Za to se dobivao dan godišnjeg. Bili smo veći, pametniji, stariji kada smo naljepnice s imenima lijepili nove knjige. Počela je još jedna školska godina, kupovale su se nove stvari i već smo u školi radili nove božićne ukrase i spremali novu predstavu. I dok šetam sa svojim malim kroz jesensko lišće razmišljam kako moje djetinjstvo nema veze s njegovim. On ima tablet, crtić koji got i bilo kad poželi, igračku koja je sa slike dostupna u stan u roku od para dana, dok sam je svoje doslovno rezala iz kataloga (stranih) i lijepila u album.
I tako ih samo gledala. Djedu Mrazu se ne veseli kao ja. Ali se veseli Božiću. I drago mi je zbog toga. Tom posebnom ugođaju u godini koji nas sve okuplja. Svaki put na sve načine. Naši mališani naučit će zapravo puno više, jer su rođeni s našim iskustvom, i s pandemijom ili ne, njima je svijet otvoren na način na koji nama nije bio. Stvari gledaju na drugačiji način, brže zaključuju, brže razmišljaju , brže traže i zahtijevaju, ne srame se….Nadam se da će imati barem ovakva sjećanja….Ili barem približno takva. Koja se bude uz radost svjetlosti koju donosi kraj godine. Negdje sam pročitala lijepu rečenicu neki dan. Glasila je ovako nekako. – “Baš kao odrastemo do kraja, i počnemo Božić pripremati našoj djeci, shvaćamo da je sva čarolija Božića zapravo čista majčina ljubavi prema djeci….” Da. Tako nekako.
Vraćam se mislima natrag, u šetalište okupano svjetlima. Svjetlima velegrada koje prkosi pandemiji i svime što nam donosi, makar je i Švedsku uhvatio opet i nanovo strah od svega što je oko nas i donosi neke mjere. Prije dvije godine mislili smo da ćemo se riješiti svega na neki normalniji, lakši način. Čini se sve više da – nećemo. Nažalost. Ali djeci trebamo čuvati duh Božića bez obzira na sve. To je ono što ostaje. Što vrijedi. Na što smo ponosni i što ne smijemo nikada dati da se zaboravi. Iščekivanje, slatko iščekivanje…. Iz dana u dan. I čisto, čisto veselje u te dane godišta…. Bez obzira što je oko nas. Trdimo se. Jer vrijedi.
Izvrtjela sam jednu godinu u minuti. Očito mi je trebalo. Mali povratak u prošlost, za bolju budućnost.
Malo švedskih večeri uz more. Znate da se Šveđani zimi liječe sa puno lampi…. Vidi se, zar ne?
Još ljetos sam pisala o tome kako je ovo godina vraćanja. Kamo? Valjda svatko u neko svoje utočište. Mira. U vremena obojena u boje koje u nama bude dobre osjećaje i misli. Koje pamtimo i kojima smo se vraćali ponekad usput, ali nismo ih bili svijesni do kraja. Ja sam se igrom slučaja u ljetnim mjesecima vratila u mjesto ljetovanja iz djetinjstva. Hvala Bogu na neostvarenim, nespretnim i nerealiziranim rezervacijama. Već tada dobila sam ideju o nečem. Ne znam ima li ova sva situacija oko nas veze s time, vjerojatno da. Ali da sam naginjala oduvijek nekim starim vremenima, jesam. Nije mi teško u selima, malim mjestima, kaže moj muž. Ja bih rekla – mjestima koja imaju priču. Priču koja se rodi u meni, a ne koju kreiraju arhitekti i urbanisti prema nekim drugim pravilima….
Bavim se kutijicama u koje ću staviti nešto najbližima. Bavim se šivanjem čestitki. Pravim pravcatim koncem i iglom. Kolaju mi glavom neke stare priče moje bake na koju često mislim ovih dana. Vidim sebe kao malu kako ju promatram dok “našivava” stolnjak. Nisam nikad mislila da ću se sjećati tih dana i tih trenutaka. Prsti su mi izbodeni, ali svaka rupica kroz koju prođe konac obasjava tim trenutkom neku svoju svjetlost. U početku se konstrukcija ruši na sve strane, ali s vremenom postaje čvrsta kao kuća. Ima nešto u tim starim zanatima. Kad sve dobro primi konac, ono nekim čudom stoji. Osjećam svjetlost starine, tihih večeri, večeri koje su naši stari provodili uz svijeće i tišinu čekajući blagdane. Baš tim mirom odišu ti mali proizvodi.
Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje “zato” i svoju svrhu
No, nije to ta baka. Ona kod koje sam jednom vidjela sašivenu kutiju je ona druga, koju sam rijeđe posjećivala. Što je ona nosila tada, ne sjećam se. Sjećam se situacije, stola i kutijice koju sam ugledala. Bila mi je pojam sela. Pojam siromaštva. Pojam nekog tko nema ništa, a htio je nekom dati nešto lijepo, što je sam izradio od nečeg lijepog što mu je došlo poštom. Mislim da su se u njih stavljali keksi. Pretpostavljam. Čestitke su nekad bile nešto što se čuvalo. Čuvalo do drugog Božića. Najupečatljivije su bile one koje su svirale, koje su došle iz egzotičnih zemalja naših iseljenika. Koje smo posebno čuvali. A mi klinci nismo imali pojma od koga su. Koliko su koštale te čestitke s malim radijem u sebi? Često sam pomislila. Tannenbaum.
Sad slušam muziku iz svoje srednje škole, u kojoj su Depeche Mode, The Mission, The Sisters of Mercy bili oni koji su nam donijeli neke vrijednosti kojima smo vjerovali. Sada su oni dio mojih večeri.
Ne gledam Dnevnike, već više mjeseci. Nažalost, dragi moje kolege novinari. Ali, ne mogu.
Čitam knjige. Evo, skoro svaki tjedan kupim si neki horor od jedne novije poznate britanske autorice i jedva čekam neke njene najavljene ekranizacije. Uživam u pričama, daleko od ovih, makar bile one i horori, trileri ili drame. Sve je dobar bijeg od ovog što se nudi u večernjim satima. Što nam se općenito nudi.
Da nisam jednina potvrdila mi je jučer vijest s jednog portala da je ove godine, odnosno lanjske, nisam sigurna, prodan rekordan broj knjiga u knjižarama i da se ljudi masovno liječe knjigama. I da se knjižare otvaraju masovno, jer posao cvijeta. Evo nečeg dobrog. Ako ništa drugo, dok nas drugi pripremaju na živote s potvrdama o zdravstvenom statusu (koje su izuzetno pravno ozbiljna stvar, jer što je slijedeće – potvrda o liječenom HPV-u? Ili prvom seksu možda(?))- ja se liječim knjigama. Jer jedino tako lako usnem, jedino tako lako ispričam nešto djetetu prije spavanja. I bacim se u svoje knjige i stranice mira.
I kutijice koje će ovaj Božić, nadam se, mojima donijeti povratak, makar u priče iz davnina.
O kojima možda, ili zasigurno, znaju više od mene.
Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje zato i svoju svrhu.
Marine u zimskom Hovasu mirne su baš kao i Šveđani. Kod njih nema Covid putovnica…
Dolaskom u Švedsku svi putnici mogu se slobodno i besplatno, ukoliko žele, testirati PCR testom kojeg obavljaju sami iza postavljenih zelenih pultova
Kišni dani zarobili su ovih dana južnu Švedsku. Tako izgledaju uglavnom zime ovdje u južnoj Švedskoj. Već godinama nije bilo većeg snijega i pravih snježnih radosti. Čak su i stupnjevi debelo iznad nule – oko 8 stupnjeva, što je pravo čudo za ovo doba godine. Mrak pada sve ranije pa se i psihički teže nositi sa danima. No s onim s čime se nije teže nositi ovdje u odnosu na ostatak Europe je definitivno – novo normalno, ako se ta izmišljotina uopće može primijeniti na ovu zemlju koja nije ni uvela neke velike mjere, niti prisilne izolacije, niti obavezno nošenje maski, niti on-line nastavu najmlađima.
Sve je to ostalo na preporuci, a distanca se ovdje živi sama od sebe – oduvijek.
Dakle, novo normalno ili švedsko uobičajeno.
Švedska bilježi tjednu incidenciju zaraze četiri put manju od trenutne Hrvatske incidencije, a tjedno umre deset puta manje ljudi nego u Hrvatskoj. Čujem da se u Hrvatskoj govori o tzv. prisilnim cijepljenjima, prijetnjama s otkazima necijepljenima, uvođenjem COVID putovnica za sve i svašta, pa se drugi dan naprasno odustaje od toga jer se nema zakonskog uporišta ili nema tko provesti preglede isprava…. U ovom svijetu – nezamislivo. Iznosim naime i namjerno samo šture podatke, jer sam lagano umorna od čitanja i misli o tome. Vjerujem da i vi svi skupa. I da će doći dan kad ćemo opet biti svi na istoj putanji. Jer, kako got bilo, i jesmo na istoj putanji. I vrtimo se u krug. Ovdje u Švedskoj upravo su to htjeli izbjeći, kako se got kome činila njihova strategija. Stoga sam odlučila biti promatrač i samo promatrati što se i kako i gdje upravo događa.
Na švedskom aerodromu test moraju pokazati samo oni koji nisu građani ili državljani Švedske. Ostali prilikom izlaska iz aviona skidaju maske i slobodnu je mogu baciti. Jer ondje se ne moraju nositi maske. Hodajući aerodromom imate punktove na kojima se možete sami testirati, dakel štapić za nos, grlo, plus pljuvačka , a nakon određenog broja sati sa skinutim codom i aplikacijom doći će vam rezultat PCR testa. Nema ljudi u skafanderima. Samo u žutim prslucima kako bi bili uočljivi, ako im se želite obratiti zbog ikakvih pitanja. Test izvodite sami iza paravana. Nakon dolaska eventualno pozitivnog nalaza, po prepooruci ostajete doma do nestanka simptoma bolesti.
Što će tiče predblaganskog rasploženja ono je prisutno samo u mojem telefonu i u brdu reklama koje dobijem svaki dan. Sve su nekako prazne. Čak i one “velike” reklame koje rade Disney i slični koje bi trebale natjerati suzu i oka ili vas uvesti u odlično raspoloženje. Mene su ostavile hladnom.
Preslušala sam novu ABBU koja je ovdje velika vijest i svi su jako ponosni na njih. Mislim da su, obzirom na godine, i godine ne bivanja na sceni, dali sve od sebe. Možda ne toliko u glazbi kao ranije, koliko u teksovima, koji se u prvi mah čine jednostavnim i bukvalnim, no otkrivaju sve ono o čemu su razmišljala sve ove godine ova dva glazbeno-bračna para. Dosta je iz njih progovorila i pandemija, osjeća se na trenutke i to dosta, zato je ovo zasigurno i album koji je obilježio jedno razdoblje. Razdoblje Švedske u pandemiji koja je baš kao i ostatak svijeta ostala zatečena sa svim što nas je snašlo gotovo preko noći, povrijeđena od prvobitnog šoka, ali koja je ustala, makar umorna i u godinama i ostavila trag iza sebe.
Još uvijek čekam prave božićne ukrase, ali nikako da dođu.
Samo da se pohvalim da imam tikve i ove godine i da ih palim kad stignem.
Prave, strašne. Bilo ih je teško nabaviti ovdje u maglovitoj Hrvatskoj, gdje je trenutno najzagađeniji zrak, kako kažu mediji. Pandemija ovdje nikako ne jenjava, ne znam ima li veze s maglom ili zagađenjem. Ali sa zamagljivanjem očiju, nečijih, možda, ima, ili je svakako bilo u vezi.
Čini se gotovo ista zima kao lani. Lani, kad smo se svi nadali onim plavim kamionima iz reklama punih prozirnih bočica u kartonskim kutijama koji su trebale vratiti sav onaj super život na koji smo navikli. Kako se bliži kraj godine tako mi čini da se sve više gledam u svoj hrvatski špigl i vidim isti izraz svojeg lica. Što se promijenilo? Uglavnom ništa.
U Švedskoj korona već dugo nije vijest broj jedan, osim ako nije u pitanju cjepljenje djece i informiranje u vezi toga. Više se bave problemima, recimo, milenijske generacije koja je počela raditi upravo u pandemiji i to od doma, pa tako već godinu- dvije ne razumiju i ne znaju kako izgleda doći na posao i otići s njega doma. Ne znaju, pišu mediji, kako napisati mail u kojem javljaju da su bolesni, ali da će biti dostupni, onoliko koliko se može biti dostupan s obziom da su dostupni samo preko maila i što to uopće znači. I tako…
Isto tako čitam kako je i wellness izgubio svoju čar. Ne znam dal’ su neke serije imale utjecaj na otvaranje očiju po tom pitanju, ili su neki shvatili da mogu i sami izdepilirati noge. Ili se trebao dogoditi golemi strah od bolesti da shvatimo da vitaminske napitke možemo i sami sebi doma spremiti? Odnosno, kako je postizanje vlastitog unutarnjeg mira dobilo novu definiciju, rangiranje. Ma stvarno? Jel’ se stvarno treba dogoditi ovako nešto da shvatimo da je unutarnji mir nešto na čemu sami radimo, a ne (samo) teta maserka? Ne znam zašto, ali tužna sam od shvaćanja da od neumjerenosti zapadamo u potpuno drugu krajnost, tako lako. Ili je i to neka furka sada? Dokad?
Žao mi je što se u nekim zemljama, neću reći u HR, napravilo nekoliko krivih koraka u tako važnoj stvari kao što je riješavanje broja oboljelih. Prvo se ljudi nisu mogli cijepiti svi, odnosno ne po redu. Trebalo je za rješavanje toga nekoliko loših naslova u novinama – o tome kako se jurilo preko reda na navodne ostanjke u bočicama. Onda, kad je ipak sve krenulo po redu, bilo je ponuđeno samo jedno cijepivo kojem se nažalost spremala loša reklama, a na ona druga se moralo čekati. Kada je straha i frustracije bilo previše, tada je počelo cijepljenje. Ljudi, laici, su prepuni straha dovedeni u situaciju da odluku donesu sami, ali u posljedicama tih odluka za njih sankcije donose drugi…. Neću dalje. Žalosno. Ne znam dal’ je ikako popravljivo. Daj, Boze.
Opet kažem, nadali smo se boljem kraju godine. Kraju koji je trebao biti novi početak. Teško da će biti. Teško se sada ugledati u zemlje koje su otišle dalje, koje nisu frustrirale od početka, koje su možda imale više takta, malo više takta i mira.
Još mi je teže u svemu ovome, jer su mi dvije prijateljice jako bolesne.
Danas, na Sve Svete, kad pokušavamo iz magle izroniti van na malo sunca, jedino što mi tjera osmjeh na lice je san od sinoć. Jedna mala svijetla brineta glavica dojurila je do mene, od nikud, a ja sam joj u letu uspjela dati poljubac. I odjurio je dalje. Ne sjećam se dalje sna. Ali definitivno sam se probudila i krenula u još jedan dan u pet ujutro. Pokušavajući se ne osvrnuti na sve oko mene.
Osim na njega.
Malog, bezbrižnog i mojeg.
Iznad zlih, uvijek bdije onaj dobar – u ovom slučaju zvijezda Danica
