Trčala su djeca točno kao prije stotinu godina jučer u kasnoposlijepodne za pravom pravcatom konjskom zapregom koja se spustila iz obližnjih sela u Nya Hovås u Göteborgu. Ondje su naime organizirali prikaz starinskog Adventa i božićnih običaja ovoga kraja.
Na glavnom trgu preko noći nikle su advetske kućice prepune slastica, božićnih figurica, mirisa glooga. Djeca su u redu čekala na Djeda Mraza kako bi rekli sve svoje želje, a baka Mraz dočekala ih je sve velikom zvonom u rukama. Mogla se igrati starinska tomobola, popiti glögg bez alkohola i pojesti brdo paprenih kolačića za koji ste morali baciti papirić točno u kutiju. Tko nije pogodio kutiju, dobio je gumeni bombon. Započela je prodaja božićnih jelki. Sve to skupa pratili su pjevači božićnih pjesama, njih šest zvučalo je predivno. U sat, dva prije mraka, iz obližnjeg sela spustila su se kola s konjima, prava starinska božićna zaprega, prigodno okićena koju su vodila dvojica znalaca obućenih u starinske seljane. Sve zaineteresirane provozali su po jedan krug po kvartu. Bilo je mnogo sjena po ulicama, jabuka u košarama… I imao se dojam pravog starog Božića. Za one koji su htjeli trku, predstavio se obližnji nogometni klub koji je postavio i umjetnu travu za dječji nogomet, a mogao se igrati i dječji hokej.
Iako je bilo hladno i mračno, zamijetili smo, duh Božića svakako je tu.
Upravo je hladnoća potaknula sjevernjačke narode da povedu sa nekim od božićnih glavnih običaja koje danas svi koristimo i uživamo u njima. Tako su, prema tradiciji, Vikinzi u to najhladnije i najmračnije doba godine odlučili posjeći ogroman broj drvca i zapaliti ih. Tako su napravili veliku vatru koja ih je grijala cijeli mjesec. Upravo ta vatra ovdje se kasnije počela povezivati s adventom, svijećama, svijetlom, kićenjem jelke i toplinom koju mnogi čekaju i vesele joj se.
Za koji dan dolazi i vrhunac radovanja svjetlu – Sveta Lucija koja je ovdje istinska nositelja svjetlosti.
Jeste li i kada rekli istinu o Djedu Mrazu svojoj djeci? Kada ste Vi prestali vjerovati u Djeda Mraza? Zašto imamo potrebu vjerovati u stvari koje ne postoje i prenosimo ih svojoj djeci? Meni su moji jako rano rekli kako on ne postoji, no ja sam i dalje vjerovala da postoji. Da, jaka je to priča i teško se je otarasiti.
Zašto? Jer volimo vjerovati u bajke? Zato jer je “istina” koja je lijepa, ljepša od one stvarne. Zato jer je jako, jako magično imati Djeda Mraza koji dolazi iz daleka i daruje svu djecu na svijetu baš onime što žele.
Priča o Djedu Mrazu postoji gotovo svagdje u svijetu. Svaka zemlja ima svojeg Djeda Mraza i njegovu priču. I sva djeca vjeruju. Mnogi roditelji zagovaraju zadržavanje tog vjerovanja što je duže moguće. Dok djeca sama ne shvate – obično kažu. Nekima se, ipak, od malih nogu govori kako Djeda Mraz ne postoji i da roditelji nose darove svojoj djeci. Oni su vjerojatno budući menageri i uvijek će biti na “tlu”.
Mislim da danas mnogo djece nije na čistu s time da li stvarno Djed Mraz postoji ili ne i to dosta dugo vremena. Jer u kuću Djeda Mraza stvarno se može doći i posjetiti ga na njegovom brdu u Finskoj. Do tamo je dan i pol “jahanja” pošto su transferi do Finske jako spori, a često se i teško maknuti na vrijeme od mjesta gdje Djed Marz obitava, no on tamo stvarno obitava u neko doba. I konfuzija je tu.
Priča o Djedu Mrazu zapravo je naše vjerovanje u nagradu, u lijep kraj, u to da se ostvaruje ono što želimo na jedan magični način. Da netko negdje zna naše želje i ostvaruje ih. I dok pričamo za stolom što će Djed Mraz kome donijeti, priznajte, imate ga pred očima. Djed Mraz je živ. U našoj mašti, ništa ga nije obrisalo. I zato će uvijek biti živ. Prenosi se s generacije na generaciju kao bakin stolnjak.
Priča o njemu iz djetnjstva u nama živi. Sve slike otkada smo se prvi put sreli s kostimiranim čovjekom i mislili “je li unutra netko od naših, ili ne”, su žive. Magija najlakše živi u psihi koja želi vjerovati u lijepe stvari.
Upravo zato nismo sposobni svom djetetu rasplinuti tu bajku. Bježimo od odgovora, čak i onda kada vidimo i sami da sve znaju i sve razumiju, i da su stvari sve jasnije, no još se uvijek pomalo nadaju. Nadaju se dokazu da ipak postoji. I da postoji neka šema s kojom djeli darove. Da, zakomplicirale su stvari sa svim tim filmovima, reklamama, dostupnim informacijama… Sve je danas nekako moguće i nemoguće. A priču o Djedu Mrazu teško je izbrisati i nije to pokušao nikada nitko, kad malo bolje pogledamo. I dalje su ga pune reklame i puni mediji.
Mnogi stručnjaci savjetuju kako je najbolje djetetu ispričati priču o Djedu Mrazu i kako je i zašto nastao i zašto svi vjerujemo u njega. Dakle – bajka na bajku. Tako je možda najbolje.
Postoji Svetac koji također nosi darove i koji je zaista postojao, a to je Sveti Nikola. Njemu se možda ne posvećujemo više dovoljno, osim što kupimo čokoladnu figuricu kako bismo ju stavili u čizmu. Možda je upravo priča o ovom stvarnom čovjeku koji je zaštitnik mornara prava priča za ove dane. Uz njega se veže i krampus. Njega se moj sin posebno boji i zaista vjeruje da hoda okolo. Jer, Sveti Nikola je dokazano živio, učili su u školi, pa je onda i krampus živ, ne? To je priča koja uči djecu da budu poslušna, ali i da je dobro uvijek jače od zla, jer na kraju i Krampus stavi samo šibu u čizmu. Za upozorenje. I ne odnosi djecu.
Pričajte priče ovih blagdana svojoj djeci. One stvaraju dojam i sjećanje. Neka budu jake, neka imaju snažne poruke, izaberite i one malo strašne. Zima je, slobodno dajte mašti na volju. A na kraju dajte svjetlu da ozare sobu i da se zlo raspline. I oko vas i oko dječjih srdašca. I neka vjeruju dokle žele. Ja sam ostavila to njemu na volju. Jer koliko got zna da se sve naruči internetom, toliko i dalje vjeruje. Čak je izmislio i to kako od Amazona darovi dođu k Mrazu i odatle dolaze k nama. Neki dan mi je to rekao.
Ne pušta bajku samo tako.
I dok mi u Hrvatskoj vjerujemo u onoga u Finskoj koji se zna pojaviti i u Dnevniku kojeg posnimaju kad kreće na put,u Švedskoj djeca imaju Jultomtea. Po tradiciji on je nastao od Tomtea koji je zapravo bio čuvar polja. Nije nikad spavao, bio je previše brižan i hodao čitave noći po poljima. Ja bi rekla da je bio neurotičan i imao nesanicu. Dolazio je u kuće provjeravati kako djeca spavaju i ponovno se vraćao u svoj štagalj i tamo bio sa životinjama, sav u brizi. Uz Jultomtea, Djeda Mraza, nekad davno išao je i čovjek odjeven u kozu koja je asocirala na nešto slično krampusu. I danas ponegdje u Finskoj postoji običaj da julbocken (čovjek koza) djeci dijeli darove. No u većini slučajeva julbockeni su danas ipak svedeni na ukrase.
Sve je veći mrak ovdje na sjeveru. Počele su one noći kada se budim i dugo ne mogu shvatiti koliko bi moglo biti sati. I dugo sam budna čekajući neko svjetlo. Baš tako je bilo kad sam prvu godinu stigla na sjever i bilo mi je to strašno. Da dugo nema naznaka svjetla. Ne, nema zore do negde oko 9 sati. No, lampice su svagdje.
Divan je običaj kako s dolaskom zime bude ih sve više, pa krajem godine zapravo bliješte svi prozori, unatoč tami, unatoč tvrdoglavnom mraku, unatoč tome što se spava, lampice su tu usprkos svemu.
Prošetala sam Göteborgom u petak navečer. Haga miriše lagano na glögg, kupuju se slatkiši, kolači, gumeni Djeda Mrazovi… Još uvijek nema jelkica pred ulazima, ali za koji dan hoće.
Sjaji sve. Sjajim i ja?
Nakon 8 godina ponovno sam zaživjela kao novinar i nešto objavila u novinama. Veliko svjetlo za mene u godini koja je nije bila nimalo svjetla. U kojoj smo se opet selili, doživjeli i živjeli strašnu bolest u obitelji, ali u kojoj smo opstali. Išli pjevajući svako jutro u švedsku školu pored našeg potoka i po stijenama, pronašli snagu za veselje svaki dan. Dobili podršku i ruku razumijevanja od onih gdje smo se najmanje nadali. Otišli na more usprkos svemu. Godina je to u kojoj sam samu sebe iznenadila i pronašla snagu za održati se iznad, ovaj put jako duboke i nemirne, vode. I ne samo sebe, nego i svoje dijete. Iako sam oduvijek vjerovala, sada znam da je pravo veselje u onim nevidjlivim trenucima koje možda ne prepoznate odmah, ali su itekako opipljivi. Da ništa u životu ne možete planirati, i da se sve može urušiti u jednom danu, jednom satu. Kako je živjeti na taj način kada je svaki dan plan za sebe, a od jučer ništa ne vrijedi i kako u svemu ostati priseban. Da nesretne okolnosti ne vode nužno u nesreću, nego upravo iz vas izvlače najbolje. Da vas jedan grad vodi potpuno drugom. Da vas odlazak može vratiti na mjesto gdje ste bili. Da se iza dječjih suza već za par minuta krije zapravo divna priredba, a koje se ono prepalo.
Uči to dijete nekoliko božićnih pjesmica na engleskom i švedskom trenutno, jer ima priredbu u školi za Sv. Luciju. Djeca će u zoru dozvati svjetonošu, pred školom sa velikim svijećama. Početak božićnog vremena ovdje na sjeveru posvećeno je onom čemu se najviše raduju – a to je svjetlo.
Uz te divne dječje zborske pjesme idemo po mraku u školu. I dok jednu pjevamo mi, djeca koja idu iza nas isto po stijeni i uz potok, veselo nam se pridruže s drugim.
IDragi svi, svagdje je mrak i samo tama oko vas,. Osvrnite se. Jer možda upravo vi sjajite iznutra. Dozvolite si svoj sjaj.
Uvijek smo sposobni za nove početke. Nositeljica sam ponosno svojeg svjetla ove godine. I držim ga čvrsto u rukama za vas kojima vam treba osvjetliti put.
