Sve je veći mrak ovdje na sjeveru. Počele su one noći kada se budim i dugo ne mogu shvatiti koliko bi moglo biti sati. I dugo sam budna čekajući neko svjetlo. Baš tako je bilo kad sam prvu godinu stigla na sjever i bilo mi je to strašno. Da dugo nema naznaka svjetla. Ne, nema zore do negde oko 9 sati. No, lampice su svagdje.
Divan je običaj kako s dolaskom zime bude ih sve više, pa krajem godine zapravo bliješte svi prozori, unatoč tami, unatoč tvrdoglavnom mraku, unatoč tome što se spava, lampice su tu usprkos svemu.
Prošetala sam Göteborgom u petak navečer. Haga miriše lagano na glögg, kupuju se slatkiši, kolači, gumeni Djeda Mrazovi… Još uvijek nema jelkica pred ulazima, ali za koji dan hoće.
Sjaji sve. Sjajim i ja?
Nakon 8 godina ponovno sam zaživjela kao novinar i nešto objavila u novinama. Veliko svjetlo za mene u godini koja je nije bila nimalo svjetla. U kojoj smo se opet selili, doživjeli i živjeli strašnu bolest u obitelji, ali u kojoj smo opstali. Išli pjevajući svako jutro u švedsku školu pored našeg potoka i po stijenama, pronašli snagu za veselje svaki dan. Dobili podršku i ruku razumijevanja od onih gdje smo se najmanje nadali. Otišli na more usprkos svemu. Godina je to u kojoj sam samu sebe iznenadila i pronašla snagu za održati se iznad, ovaj put jako duboke i nemirne, vode. I ne samo sebe, nego i svoje dijete. Iako sam oduvijek vjerovala, sada znam da je pravo veselje u onim nevidjlivim trenucima koje možda ne prepoznate odmah, ali su itekako opipljivi. Da ništa u životu ne možete planirati, i da se sve može urušiti u jednom danu, jednom satu. Kako je živjeti na taj način kada je svaki dan plan za sebe, a od jučer ništa ne vrijedi i kako u svemu ostati priseban. Da nesretne okolnosti ne vode nužno u nesreću, nego upravo iz vas izvlače najbolje. Da vas jedan grad vodi potpuno drugom. Da vas odlazak može vratiti na mjesto gdje ste bili. Da se iza dječjih suza već za par minuta krije zapravo divna priredba, a koje se ono prepalo.
Uči to dijete nekoliko božićnih pjesmica na engleskom i švedskom trenutno, jer ima priredbu u školi za Sv. Luciju. Djeca će u zoru dozvati svjetonošu, pred školom sa velikim svijećama. Početak božićnog vremena ovdje na sjeveru posvećeno je onom čemu se najviše raduju – a to je svjetlo.
Uz te divne dječje zborske pjesme idemo po mraku u školu. I dok jednu pjevamo mi, djeca koja idu iza nas isto po stijeni i uz potok, veselo nam se pridruže s drugim.
IDragi svi, svagdje je mrak i samo tama oko vas,. Osvrnite se. Jer možda upravo vi sjajite iznutra. Dozvolite si svoj sjaj.
Uvijek smo sposobni za nove početke. Nositeljica sam ponosno svojeg svjetla ove godine. I držim ga čvrsto u rukama za vas kojima vam treba osvjetliti put.
