Mjesec: veljača 2026.

Kaže se da su visibabe najhrabrije cvijeće, jer one procvatu još kad proljeće “nije sigurno”. One se pojave u neko svoje čudno doba. Uvijek u isto, bez obzira na sve. Njima treba samo dan, dva proljetnog sunca, malo topline i onog mirisa koji se javi s proljetnim vjetrom. Čudne su oni likovi, baš kao i vodenjaci čije je vrijeme upravo sada.

Visibabe smo u Varaždinu susreli u šetnji baš na istom mjestu kao i uvijek. Pojave se u nekim svojim grupama, nekad većim, nekam samo u paru, kao stari susjedi koji se nisu vidjeli godinu dana, pa, eto ih opet zajedno. Ne traju dugo. Baš kao što nijedna lijepa i dobra stvar u pravilu ne traje dugo, ali ostaje u lijepom sijećanju. A kad se ponovi opet, joj se jako radujemo. Već drugi dan od naše šetnje, visibabe je pokrio debeli, mokri, pravi snijeg i to u debelim centimetrima. Baš kao u vicu, baš da se raspline nada o proljeću i nada o tome kako je zimi ipak kraj. Što je bilo s prvim visibabama, ne znamo. Ali one su svoje rekle. Proljeće će ipak doći.

Tako da povratak u Švedsku nije bio pretežak. Snijeg je ondje na sjeveru ove zime non – stop. Pada gotovo svaki drugi dan. No, nekako se živi. Ono što zimu čini jako hladnom ovdje na jugu Švedske je – vjetar. Tako je neki dan šetnja starim dijelom Goteborga poznatim kao Haga zahtjevala uz kapu i kapuljaču na glavi, a činilo se da niti to nije dovoljno, jer su oči bile pune suza od hladnoće. No šetnja uz stare švedske drvene kuće, kao iz ulice po kojoj je trčala Pipi Duga Čarapa, srce uvijek nekako ugrije.

U starim trgovinama koje rado posjećuju turisti u prodaji su još uvijek debele kape i šalovi te prave zimske jakne.

Još malo se trebamo strpjeti. Do onog pravog sunca. Kada će i ostali vjesnici proljeća uljepšati travnjake. I one južne i one sjeverne.

Zanimljivo je koliko ogoljele švedske šume zimi izgledaju prozračno i osunčano, kada kroz njih probije prvo veljačko sunce koje se ipak uvelike razlikuje od prosinačkog i siječanjskog. Budi nadu u bar neko proljeće, kojeg ovdje nema kao na jugu. Ne, ni blizu.

Da, dani su se produljili, ranije je dan, kasnije je noć, ali hladnoća još ne popušta. Minusi grizu za svih strana, noći su posebno hladne i vjetrovite. Pa dok lovite kroz šetnju malo zubatoga sunca razmišljate o tome koliko zapravo niste genetski posloženi za ovakve zimske uvjete. Na njih treba posebna dugogodišnja prilagodba. Zapravo, prilagodba od rođenja. Često me šetnje šumom bacaju u razmišljanje u davnu povijest, odnosno sama odlutam u njih jer me neobično privlače ti trenuci mira i još veći nestvarni mir, pa priželjkujem uz sebe pokoji fenjer. Ako padne mrak – pokoju kolibu spasa u daljini za prolaznike dobronamjernike. Zamišljam kako su se djeca nekad igrala po ovim šumarcima koji su danas dio grada i kako su bili svakodnevno dio te prirode koja ih je oblikovala. Gledam u daljini drvene kuće koje su napuštene i zamišljam kako je živjeti bilo u njima. A od takvih misli prenu me klinci koji se spuštaju po guzici niz brdo sve do ceste. I pomislim, ipak još ima starine u nama. Želje za igrama u šumi žive i živjet će. Želja za slobodom, za spuštanje niz brijeg samo u ski odijelu. Hvala švedsko sunce na obasjanom danu. Hvala na dubokim tragovima u snijegu po kojima se danas rijetko gdje može hodati. Rekli bi mnogi dok se spremaju za još jedan ponedjeljak. I novi povratak u stvarnost.