Pipi Duga Čarapa

Pipi Duga Čarapa

Danas ujutro Luka i ja smo pogledali ujutro Pipi Dugu Čarapu, njegovu prvu. Baš onu, staru seriju na švedskoj televiziji. Čak sam pomislila – Gle’ kak se smirio – i to jedino uz onu koja je sto put divlja od njega! Ma ne. Šalim se. Bila je epizoda o Božiću. Kitila su djeca bor i drveća po selu. Lijepo je bila prikazana dječja božićna fešta ovdje na sjeveru.  Onak, mračna zima, , snijeg, lampice, pokloni vise s drveća… Bio mu je to nešto novo. Govorio je – Deda Mjaz je stavio pokjone mama..!

Pipi me vratila unatrag

Nego, oprala su me skroz druga sjećanja. Čarapu sam često gledala kao trudnica u jutarnjim satima ovdje u Švedskoj rješavajući mučnine tako da si skrenem pažnju . Također, bila je zima, bilo je mračno, bile su upaljene lampice kroz dan u svim kućama oko mene pa i u i u našoj i čekala sam onih 10 ujutro da se pojavi dan da odem u šetnju na zrak. To me razdoblje uvelike obilježilo za kasnije. Iako mi je muž dolazio s posla što je ranije mogao, ja sam na svoj način i sama prolazila borbu s preseljenjem, novom klimom i užasnom prehladom koja je trajala 4 tjedna. Tako je to prvu zimu  u subpolarnoj klimi.
Vodila sam bitku ne samo s hladnoćom, nego i s otvaranjem i zatvaranjem prozora u kući gdje ih ima i onih jako starinskih, zaključavanjem vrata, alarmima, uključivanjem kućanskih aparata, grijanjem koje nikako da zagrije kao u Hrvatskoj i klopom koja mi nikako nije pasala jer, ovdje uglavnom, prevladava slatkast okus hrane, a kod nas slani. Pokušavala sam se hraniti kao u Hrvatskoj pretpostavljajući da je to za moje stanje najbolje i bilo je. Tako da sam uglavno jela svinjetinu i krumpir koji su me podsjećali na okuse od doma. Od kiselih krastavaca sam redovno dobivala upalu grla jer su ovdje frižideri led ledeni. Dugo je trebalo da shvatim od čega me zapravo grlo malo peče – a malo ne i kako da riješim frižider sebi u korist. S obzirom da su svi oko mene u kući bili “Šveđani” što pravi, a što priučeni, i hodali su bez rukava po kući dok je vani bilo oko minus 9.

Ribu iz sjevernih mora nisam se usudila jesti jer je i ovdje trudnice baš i ne jedu. Sobove nismo kuhali, a ostalu inozemnu restoransku hranu također nisam puno konzumirala jer nikad ne znas koji je začin unutra i u kojoj mjeri.

Zalazak Sunca s mojeg balkona nešto je što mi je najviše nedostajalo

Ganjali su me osjećaji da nisam u svojoj kulturi i kako ću odgojiti dijete u stranoj. Pitala sam se često zašto sam uzela djetetu pravo na sva divna dječja igrališta iz moga djetinjstva ne shvaćajući da će on jednom izabrati svoje igralište bez mene. Da, teško je biti trudnica u stranoj zemlji, a kasnije i još teže biti mama. Ja sam još uvijek tada na preglede odlazila u Hrvatsku i ondje sam i rodila. i Razumijem sve mame koje su tako učinile. Zato, jer  buduća majka gleda da rodi u poznatoj srediti okružena poznatim ljudima. To je skroz normalno. Iako su tu sestre koje pregledavaju trudnice super kao i one koje kasnije pregledavaju bebice. I o tome ću vam pisati. Ugodno opušteni su u tom sustavu, a to je ono što preplašenoj (budućoj) majci najviše treba.

Sjećam se i prvog Božića ovdje. Uz pećenku gledali smo tradicionalno Donald Duck crtić u 15 sati popodne. Strašno mi je falio moj dom i prava fešta za Badnjak. S vremenom shvatiš da sve možeš povezati jer život i na taj način pruža divnu šansu svima.
Jutra su mi jako ostala upečatljiva jer sam tada najviše razmišljala o svemu. Onako mračna i tiha. Znala sam slušat obližnju šumu i kako vjetar prijeteće sjevernjački zavija. Da je 7 ujutro znala sam po tome što je susjed uredno upalio farove na autu točno tada pa malo osvijetlio naš prozor. Sve u tišini.
Danas, kad se mali smijao Pipi baš mi je sve proletjelo kroz glavu i baš mi je  bilo dobro pri srcu . Učinilo se kao da su svi moji osjećaji od prije imali svoj smisao i svrhu – da se danas upravo tako osjećam uz svojeg nasmijanog Luku dok gleda kako Pipi hrani konja.
Bez obzira na to koje on dječje igralište sebi odabrao…

Selidbe

U Švedskoj se ljudi puno sele. Gotovo svakih nekoliko godina. Prvo iz razloga jer mogu i imaju tu mogućnost, drugo zato jer, kako moj muž kaže ne vežu se emotivno za nekretninu, a treće jer se često mijenja način života, posla i broj djece….

Slika govori tisuću riječi

Selidba sama po sebi predstavlja veliku zafrkanciju, no možda će vas zanimati zašto su ovdje selidbe pravi projekti. Selila sam dosad iz švedske kuće u stan pa opet u stan.

Način je uglavnom isti.

Stilisti za poželjeti

Najprije nađete nekretninu koju bi kupili. Vrlo lako, sve je na internetu. Potom tražite od banke novu financijsku konstrukciju ovisno o tome idete li u veću ili manju nekretninu. Zatim javljate agenciji za prodaju stanova da prodajete stan, a ona će vam organizirati tvrku koja će prije same prodaje stilizirati vaš stan prema posljednjim interijerskim dostignućima. Pa će vam agencija organizirati dane, najčešće vikende – otvorenih vrata kada će vam moći u određeno doba doći razgledati nekretninu zainteresirani. U svo to vrijeme vi i dalje morate živjeti u tom stanu i “ostaviti” ga gotovo tjednima stililiziranim kako bi dočekao kupce nakon što ga ekipa stilista sredi. Naravno sve to uredno i lijepo plaćate. Kada se javi kupac dogovarate cijenu i datum oko iseljenja odnosno useljenja. Naravno morate usuglasiti i vrijeme i datum kada ćete moći useliti u novu nekretninu i isprazniti staru. To je najteži dio za odradit kao i onaj dio u kojem svoj namještaj, ukoliko ne odgovara stilistima, morate nekamo skloniti. Ako nemate ovdje rodbinu ili prijatelja za uskočit u pomoć – da vam prihvati stari trosjed ili komodu na mjesec dana, onda morate unajmit skladište u koje odvozite taj namještaj dok ne uselite u svoju novu nekretninu. Skladište također plaćate kao i samu selidbu kamionima. Ono što je perfektno je to da su novi stanovi potpuno sređeni i birate iz kataloga što želite u njemu i kako. Dobit ćete i mašnicu na vratima i poklone dobrodoslice. Za vašu bivšu nekretninu (kuću) odgovorni ste za kvarove i popravke koji nisu bili prijavljeni kao postojeći još kod prodaje – 10 godina. Eto dragi moji.

Pa sad ako vam se selidbe u Hrvatskoj čine kompliciranim, evo nešto za, ako ništa, drugo onda barem za usporedit. O cijenama nekretnina ne bih jer se one ne mogu usporediti, ali kada se sve zbroji omjeru su tu negdje.

Gradi se posvuda

Jug Švedske je veliko gradilište. Bageri su sve posvuda, grade se prelijepi kvartovi. Arhitektonska ostvarenja pravo su čudo i čini mi se da dok naši u Hrvatskoj sve više idu za ravnim krovovima kako kod zgrada tako i kod kuća, ovdje se vraćaju se onim starinskim. Zgrade niču iz samog stijenja i kamenja. Boje u arhitekturi su uglavnom tamne – crna, siva, zelenkasta, smeđa. Ima nešto bež, a tu i tamo razigraju se nekim “kričavcima” samo kao detaljima. Kuća ima modernih, ali uglavnom prevladavaju stare drvene kuće koje su dozidane. Ima ih u raznim bojama,

Arhitektura vraćena starom dizajnu i prirodi

Sve što se može ostaviti prirodi njoj je ostavljeno. Koriste se prirodni materijali, kamene ogradice koje su rukom napravljene i spojene običnim žicama, sadi se raznoliko bilje oko zgrada. Građevinci rade mnogo i puno je stranaca. Viđamo u kvartu i naše zagrebačke dečke koji grade tu do nas. O samoj izgradnji u nekom drugom postu. Dotad razgledajte slike i uživajte.

Danas nam pada kiša, ali nije hladno. Navečer nas očekuje sunce. Još uvijek kratki rukavi.

Hej då.

Švedsko bablje ljeto

Baš mi nekako paše što sam odmakla ranije na sjever . Lakši je zrak ovdje za disati ljeti. Toplo je i sunčano svaki dan već tjedan dana. No, moram priznati, 30-tku u podne nisam očekivala. Trenutno se sunčam bolje nego na Mediteranu.

Mnogi me pitaju kakva su ovdje ljeta i ima li ponoćnog Sunca i kako je zimi. Pa evo, ljeta su sve toplija i sve sunčanija. Sunce dosta rano izlazi. Već oko 5 ujutro otprilike je kao kod nas u 10 prijepodne. Sada, u kolovozu zalazi oko 22. sata. Da, teško je maloj djeci zaspati, ali evo, koliko sam uočila ovdje su djeca nekako naučena ići u krevet “na sat” pa im nije problem zaspati. Nama odraslima malo se oči probude nakon 20 sati. Ja postanem biti budnija nego što sam u Varaždinu. To je ono što primjećujem. Ali oko 23 sata normalno se može zaspati i prespavati noć.

30.2

Oko rujna, počinje se situacija stabilizirati i već u 10. mjesecu dani budu sve mračniji i svjetla je sve manje. Prosinac i siječanj meni su, iskreno, najteži jer su zaista mračni čak i ovdje na jugu Švedske. Dan sviće tek oko 10 ujutro i to onaj poludan, kao kod nas recimo oblačna zora i tako traje do oko 15 sati. No, ima i sunčanih, lijepih zimskih dana pa imamo i plavo nebo i pune šetnice. Ovdje je većina stanovnika zaposlena. Ne znam koliko je teško raditi po takvom mraku, ali uviđam da je i ovdje više ljudi na kavicama dok je dan sunčaniji. Početkom jeseni počinju jaki vjetrovi i kiše koje znaju trajati i tjednima. Ali svi se nekako naviknu.

Jagode

Zato uživam sa svojim trogodišnjim ljepatonom u jagodama na šetnici u kvartu Hovås. Pikamo zajedno iz iste čašice. Jagode su svježe, hladne i malo peckaju za jezik. I skupe. Ali, nismo mogli odoljeti potpunom ljetnom ugođaju i zajedničkom veselju…

Final approach-again

-Prepare for take off-.

Umorni jutarnji glas pilota razbio je lagani žamor u avionu. Uvijek mislim kako, iako je umoran i rano je ujutro, dat će sve od sebe kao i uvijek dosad, da sretno sletimo u naš Copenhagen gdje imamo transfer. Baš se radujem ovaj put. U Švedskoj je još uvijek kolovoz i toplo je i moći ćemo se i posunčati za vikend koji je najavljen kao sunćan. Moj trogodišnjak i ja sjedimo i gledamo van. Tek kad se dignemo i avion uhvati svoj ritam i brzinu te prođemo oblake, znam da smo napustili našu Hrvatsku. Izgubi se i posljednja zelena ravnica, brdašce i riječica iz avionskog prozorčića i letimo prema sjeveru. Sjeveru koji me pozvao k sebi prije 4 i nešto godina.

Bok svima! Svima koji ste me čitali i rado me se sjećate iz mojih kolumni. Zbog vas sam se i vratila za ekran. Zatim svima koji ste hrabro iselili i koji bi rado iselili. Svima koji ste se još hrabrije vratili natrag kao i onima koji ste u penziji pa razmijenjujete gastarbajterska životna iskustva negdje pod palmama. Vama, a i ostalima rado ću ispričati svoju priču i dijeliti s vama iskustva koje stičem kao mama u novoj sredini i novoj kulturi.

Ljetno nedjeljno jutro

Pisat ću vam o svojim iseljeničkim iskustvima u Švedskoj u kojoj sam unatrag 4 godine, manje-više. Kaže moja prijateljica, “ako te već nešto moralo snać´ bolje da je Švedska, nego nešto drugo”. Nikad nisam ni sanjala o tome da će me život odnijeti na sjever Europe. Dalek i hladan. Zimi mračan i gotovo uvijek neovisno o godišnjem dobu – vjetrovit. Ponekad stvarno mističan. Ljeti obasjan (pre)jakom sunčevom svjetlosti koju je jednostavno nemoguće izbjeći, do gotovo ponoći . Uvijek je nekako nisko, i bliješti, to skandinavsko sunce. Zato je ovdje i dosta teško ponekad biti sudionikom u prometu.

Ozbiljno, nema tih roleta koje uspiju zaustaviti tu prodirajuću svjetlost, ali, evo, ovo ljeto počela sam zamijećivati da su počeli stavljati i ugradjivati rolete i tende, čega nije bilo prije gotovo četiri godina kada sam stigla. Mislili su, valjda, skandinavci izbjeći te cake , ali su ih nekoliko zadnjih paklenih ljeta, kada je bilo gotovo preko 30 stupnjeva, a bogme bijesnili su i požari, uspjelo nagovoriti na suprotno.

Malo chillanja

Nisam tipična iseljenica koja je zbog posla ili loših životnih uvjeta iselila. Iselila sam zbog ljubavi. Ljubav se pojavila u nepregladnoj snazi davanja svih svoji čari, ali i traženjima. Promjena nije bila ništa manje šokantna i ništa manje nije bolna kao i svaka druga velika životna promjena. Ostavila sam gotovo preko noći svoju obitelj i prijatelje, svoj stan, svoj posao i svoj auto star nekoliko mjeseci . Ali dobila predivno djetešce i supruga, i njegovo dvoje “bonus barn” kako se ovdje kaže za djecu iz partnerove bivše veze. Pisat ću vam o tome zašto je sve na struju, zašto su kućanski uređaji kao svemirski brodovi, kako se sortira smeće, zašto se ne čuje buka u stanovima, zašto je sve tako tiho, koliko je dobro ili loše raditi sve elektronskim putem, ali i o tome da se ovdje ljudi ipak nasmiju kad se pozdravite.

Dakle, kada po prvi put doselite u drugu zemlju obuzmu vas osjećaji koje nikada ranije niste osjetili. I to je neizbježno koliko got se dobro snašli ili imate poznanike. Javlja se osjećaj straha od novog te ono najgore – osjećaj da ste negdje stranac. Mnogi će reći kako je selidba tog tipa među najtežim događajima u životu. U prvim mjesecima mješat će se osjećaji i to traje stalno. Uz konfuziju u glavi da je sve ono što ste ostavili bilo super, a sve što je došlo da je neizvjesno – žive svi iseljenici. Prve mjesece trudnoće provela sam upoznavajući kvart u kojem smo tada živjeli o kojem ću vam pisati u slijedećim postovima, kao i o trudnoći i majčinstvu u stranoj sredini. O razdvojenosti i osjećaju nepripanodsti koje je u stranoj zemlji bilo popraćeno stalnim osjećajem straha.

Vratimo se našem slijetanju. Već pri dolasku na danski aerodrom osjećate skandinavski svijet koji je tih i uglađen. Hodajući po tamnom parketu kojim je aerodrom popločen imate osjećaj da ste došli na spa odmor u luksuzni hotel, a ne na transfer. Ovaj put idemo autom do Göteborga. Udaljenost negdje oko tri i pol sata. Na granici predate putovnice i dobijete alko puhalicu. Što je i u redu. Iznenadile su me obrađene ravnice, kukuruz uz cestu, krave i ovce koje pasu. Mislim, ipak se ne kaže bez veze da će postati žitnicom svijeta. Samo je premalo bilo mjesta za stajanje. No dobro, mi smo krivi što smo naučili naše turiste da moraju svako malo stat´ i pojest.

I popit.

🙂

Tunel pod vodom u Danskoj
Poznati most koji povezuje Dansku i Švedsku traje kraće nego smo mislili

Proveli smo nedjeljeno jutro u šetnji i skakutanju po tamnom stijenju uz mirno plavo-sivo more, grmovima divljih ruža, nepreglednim količinama vrijeska te kolonoma švedskih obitelji koji hrle od jutarnjih sati prema plaži, kako bi ove zadnje ljetne dane uhvatili još malo sunca. I bućnuli se. Makar je ´nutra 18. Ili manje.

Baka nam nabrala malo bilja

Priroda ostaje u prirodi

Razgledajte slike….pišem vam skoro opet.

Već sutra.

Hej då (čitajte: Hej do)!