Gavle Julbock – uporni božićni običaj

Dok ga neki na engleskom zovu goat (koza), a na švedskom bock (jarac), ja ću koristiti naziv Julbock, odnosno, švedski božićni jarac. 

Izrada Julbocka od slame spada u najstarije običaje vezane uz božićna slavlja u nordijskim zemljama, a osim u Švedskoj postoji još i u Norveškoj i u Finskoj. Ovaj običaj vezan je uz staro-germanska slavlja pred kraj godine, kojima su ti narodi slavili zimski solsticij i dolazak duljih dana i kraćih noći. A kako se zadržao do danas, on je vezan uz adventske, odnosno, božićne dane.
Julbocka Šveđani smatraju pomagačem njihovom Djedu Mrazu u donošenju darova, a inače je on i simbol plodnosti. Može se ga u minijaturnom izdanju kupiti u dućanu i također je izrađen od slame.

Danas se divovski Julbock veže uz grad Gävle koji je smješten oko 200 kilometera sjeverno od Stockholma. Gigantskog Julbock-a osmislio je oglašivač Stieg Gävle. Htio je napraviti nešto posebno za Božić, pa mu se gigantska “koza” činila super idejom. Julbock u gradu Gavle težak je oko 3 tone i ima oko 13 metara!

Gävlebocken – slika sa https://www.instagram.com/gavlebocken/ ušao je i u Guinnesovu knjigu rekorda

Priča oko Gävlebockena (kako se zove gigantski Julbock u Gävle) zapravo je tragična. Dosad je uglavnom bio spaljen do Božića. Ne zna se zašto je došlo do tradicije spaljivanja Gävlebockena, no rijetko kad preživi do kraja blagdana. U zadnjih 50 godina bio je spaljen 35 puta! Kako bi zaštitili gigantsku postavu, Šveđani su postavljali kamere, zaštitare i zalijevali su ga protupožarnim sredstvima, no ništa nije pomoglo.

Julbock zapravo je simbol upornosti. Da li običaja samog po sebi, da li Božića koji bi trebao ljudima ulijevati nadu i ustrajnost ili samog nordijskog duha koji se trudi i trsi preživjeti u surovoj klimi i uvjetima, nećemo točno znati. No u njega je uložen golemi trud i Julbock svake godine zaživi ponovno.

Usprkos svemu.

Šopenhamen, Šopenhamen…

Coming home for Advent.
Šaljem vam malo slika i atmosfere s predblagdanskih aerodroma.  Oko nas  putnici, darovi, jelke, patuljci… Puni smo nade, iznenađenja, umora i osjećaja koji nam je poznat pred kraj godine.

Božićni pokloni i dekoracije sve posvuda

I dok šetamo prema gate-u gdje nas čeka naš hrvatski avion i uglavnom hrvatski putnici, već se osjećamo blizu domovini. Čujemo hrvatski jezik. Već iza ugla evo grupice naših.
I dok me moj radoznali trogodišnjak drži čvrsto za ručicu i na svakom uglu se čudi svemu i svačemo, odzvanja mi njegovo pitanje u glavi – Mama, jesmo sad u Šopenhamenu? (Danci Kopenhagen pišu i izgovaraju København, dok ga Šveđani izgovaraju Šopenhamn).
Našem najdražem transferu za doma.
U svakom smjeru.
Prema svakom od dva doma.
Uvijek Šopenhamen.

Skandinavske dekoracije drugačije su od naših
Današnji božićni duh
Good evening Zagreb

Kako je rođena zvijezda?

Gotovo sve švedske domove, tvrtke, trgovine, škole ovih su dana okićene – zvijezdom. Zvijezdu sam, priznajem, prvi puta vidjela u Švedskoj prije 4 i nešto godina i odmah mi je upala u oči kao pravi skandinavski znak Adventa, jer je bila u gotovo svakom prozoru. Već lani, koliko sam vidjela, zvijezda je krasila i mnoge hrvatske domove. Laku ju je naći u IKEA-i. Moda se brzo širi. No, je li zvijezda zapravo švedska? Ili je ondje samo najomiljenija?

Crvena zvijezda i zelenilo znak su Prve adventske nedjelje

Kako je zvijezda zapravo rođena?
Nije u Švedskoj.
Davne 1800. godine u u njemačkoj pokrajini Saskoj postojao je internat u kojem su učitelji došli na ideju da djeca od papira izrade zvijezde i tako okite školu za Advent. U gradu Herrnutu, u jednoj trgovini, odmah su uvidjeli potencijal zvijezde kao proizvoda dječje mašte vezanog uz Božić i ubrzo je zvijezda zasjajila. U početku uz malo kerozina ili uljne lampice. Kasnije su one zamijenjene sa žaruljom. Zvijezda je nazvana Moravian Star i prodavala se po mnogim trgovinama raznih profila.

Tomte je švedski Djed Mraz. Zapravo je gnom…
Žaruljice tjeraju mrak i noću i danju


Zvijezda je kroz godine malo mijenjala svoje oblike, pa je danas trodimenzionalna i može popuniti gotovo sve prostore – od ulaznih vrata, prozora, biti spuštena sa lustera, sa stropa… Šveđani ih obično stavljaju iznad prozora, a kako nemaju zavjese, one se lijepo ističu. Obično po sebi imaju sitne rupice u obliku raznih ornamenata kroz koje izbija svjetlost. Godine 1930. Nijemci su počeli izvoziti zvijezde i tako su one stigle i u Švedsku. Nakon Prvog svjetskog rata zvijezde su se jako dobro prodavale, a 1941. Erling Persson, koji je kasnije osnovao mega brand H&M, uvidio je potencijal zvijezde od papira i počeo ih je proizvoditi za švedsko tržište zajedno sa Bjornom Wennbergom. Njihove zvijezde bile su jeftinije i postale su zaštitni znak švedskog Adventa i zime općenito. Posebno crvene zvijezde koje se i danas stavljaju u prozore prve nedjelje Adventa. Bile su toliko popularne da su ih snobovi nazivali proleterskim. Tako je 1950-ih godina entuzijazam za crvenom zvijezdom splasnuo, a od svih tih promišljanja sa raznih strana počele su se proizvoditi zvijezde drugih boja i od drugih materijala (ima i metalnih) te su postale malo skuplje. Šveđani ih ostavljaju u prozorima i kroz siječanj.

Osim zvijezda ima i drugih dekoracija
Šveđani polako počinju ukrašvati svoje domove i balkone


Od ostalih ukrasa, Šveđani u svakoj sobi imaju puno svijeća kroz zimu.
Također, u Švedskoj su jako popularni i svijećnjaci “candleholders” u piramidnoj konstrukciji, koje smo često znali viđati u austrijskim prozorima. Gotovo milijun takvih svijećnjaka i oko 300 tisuća zvijezda svih vrsta bilo je prodano za božićno vrijeme 1991. godine.
Slijedeći put upoznajte švedsku božićnu kozu. Stari poganski običaj…

Počelo blagdansko ukrašavanje

 

I u Švedskoj ovih dana počinje blagdansko ukrašavanje trgovačkih centara, izloga malih dućana, ulica, gradskih trgova… Baš je jako ekstravagantno. Veeelike mašne sve posvuda! Najraskošnije se ukrašavaju veliki hoteli i poznati dućani. Manje trgovine koriste u ukrasima puno drva, zelenila, onako, više, eko fora. Tu i tamo je koja vještica na metli.(?!!?) Nju moram posebno proučiti još.

Iako do početka 20. stoljeća u Švedskoj nije bilo osobitog interesa za Adventom, stvari su se brzo mijenjale pod utjecajem ekonomije koju je Advent “vukao” za sobom, pa su već 1920. godine zabilježene rekordne posjećenosti u ckrvama na Prvu adventsku nedjelju, piše u knjizi “Swedish traditions”.
Šveđani će tradicionalno ukrasiti svoje domove upravo toga dana, na Prvi Advent. Teško da će se u ovoj priči ikada složiti teoretičari tradicionalisti i ekonomisti, no jedno je sigurno – da ipak sve te lampice po ulicama bude božićni duh. On je u nama i tu je.


Šveđani imaju drugačije običaje u prosincu od onih na koje smo navikli mi u centralnoj Europi. Prvenstveno, tu je dan Svete Lucije koji je ondje gotovo kao veliki blagdan i slavi se na svakom koraku. Kod nas se, tako, primjerice obilježava Sveti Nikola.
Pisat ću vam o svemu tome, kao i o gastronomskim slasticama u te dane te o posebno jakom i slatkom piću – glogu, kao i o sjevernjačkom Djedu Mrazu – Tomteu.


Ah. Nikad ga nisam mogla shvatiti do kraja. Skriva se po snijegu, lunja naokolo. ..Ali smije se sa svih strana, ne možeš mu pobjeći.
Proučavam i njega.
I našla sam puno toga zanimljivog.
Nadam se da vas lovi blagdansko ozračje.
A svi koji ste daleko od doma, kamo ćete za blagdane? Doma pod jelku. To vam je najbolje.
Nema veze kamo i kuda, glavno da vam lampice svijetle…

Život na relaciji

Život na relaciji između dva mjesta danas je jako popularan. Većina misli kako je lijep i lagan. Lijep i jest. Ukoliko je dobro organiziran. Lagan nimalo. No, i uz dobru organizaciju, život na dvije relacije bile one blizu ili daleko, zahtijeva stalno prešaltavanje psihe i svega ostalog. A mnogima je upravo to i lakše nego – zauvijek otići.

E, to se zove trenutak istine

Stalne promjene i skokove u raspoloženju, načinu života, drugoj sredini i običajima, teško je ponekad kontrolirati i biti miran i hladan. No jedno je sigurno. Kad takav život probate, teško je postati setlle down. Odnosno, ostati na jednom mjestu. Jer zapravo shvatite da u ovom trenutku možda nigdje do kraja ne pripadate? Vjerojatno. Kad sam tek bila u začecima života u dvije zemlje često sam znala reći mužu kako se najbolje osjećam na aerodromu. Jer tamo si nekako na putu. Tamo tek ideš prema nečem, tamo si u vakuumu, tamo si nigdje i nigdje ne pripadaš. Tamo nema presinga, nema odluka, nema nostalgije.

Često znam pomisliti kako se zapravo najbolje osjećam na aerodromu

Mnogi Hrvati danas tako žive. Neki dolaze u domovinu češće, neki rijeđe, neki uopće ne. Neki su uspješno organizirali posao na dvije lokacije, dakle život, što isto tako nije lako i treba dobro poznavanje poreznih i drugih zakona dviju zemalja kako bi mogli sebi omogućiti normalan život radeći tako.

Pahuljice i debele jakne – skandinavska dobrodošlica

Svaki puta doći u Švedsku meni je neopisiv osjećaj slobode, ali i strašan osjećaj čudnog gubitka, nepoznatog do trenutka kada sam ga prvi put doživjela. Ali, taj osjećaj, sad mi je već bolje poznat i nekako bliži.  Prodor hladnog zraka na aerodromu itekako vam daje do znanja da ste daleko od domovine i topline na koju smo navikli. Mrak i svijetla automobila govore o tome da se jednako živi svagdje i sve se odvija normalno iako je nedjelja i bili smo 5 sati u zraku. A skandinavski mrak već je nešto na što smo se naviki od sredine listopada.
Doći u Švedsku uvijek je neponovljiv osjećaj nove šanse i novog izazova, osjećaj da smo kao mala obitelj svi zajedno. Osjećaj radosti da ću opet ići s Lukom “na kućicu” i u nove šetnje uz vlažno crno stijenje koje će uskoro postati ledeno.

Jingle all the way

Da ću vidjeti svoje stvari u svojem švedskom ormaru,  svoju kozmetiku i svoje švedske ručnike, svoje debele veste koje ne nosim u Hrvatskoj i debele zimske čarape i čizme. Svoj švedski život. Veselim se mekanoj vodi i lijepoj kosi koja lijepo stoji bez obzira počešljali je ili ne. Veselim se miru i tišini. I vinu navečer. Vjetru u ponoć i ledenim kišama. Mirisu omekšivača, tihoj veš mašini, tihoj bravi i tihom prometu. Ne veselim se jedino pametnoj kući i ventilaciji. S njom sam još u svađi.
Kad napuštam Hrvatsku uvijek je isto.
I zauvijek je isto.

Nije toliko teško zatvoriti vrata i sve pogasiti koliko je teško proći ispod table “odlasci” na aerodromu. I dok se svi koji vas prate vesele jer su vas dofurali do točke B, i okreću se i idu natrag, vama se malo svijet ruši, ali ipak idete nekako s leptirićem u trbuhu.

I taj je osjećaj isti u svakom smjeru. Baš kao što je isti osjećaj doći natrag u Hrvatsku. Već u avionu prema jugu dobijete malo vina, malo sira i pršuta, puno smijeha i opuštene atmosfere. Toga, dragi moji, na sjeveru – nema. Doći u Hrvatsku je – osjetiti mir, nostalgiju, djetinjstvo i obitelj.
No, kad vas vaši ipak isprate, a taj se avion digne i kad krenete tom raketnom silinom u zrak, kao da vam ona potjera snagu u srce i mozak. I pomislite, i shvatite, da je život samo pustolovina. Svakom na njegov način. I da od rastanaka i novih početaka treba samo učiti. Ostati miran, ostati svoj.
Makar putujući i živjeti na relaciji, jer ste tako odlučili. Ili će jednom djeca odlučiti umjesto vas. Jer uvijek tako nekako bude.
Stoga, svima koji me pitaju što ću, umjesto da me pitaju kako sam – mirno kažem : odluke prepuštam vremenu i mudrosti.

Podsjeća li vas ovo malo na Mordor? Mene muž plaši da je to nuklearka par km od nas. Nema straha. It’s just swedish winter wonderland

Take your shoes off, please!

 

Putujete li u Švedsku, makar i rodbini, nemojte se nikada dovesti u situaciju da vam netko kaže rečenicu s naslova.
Sjećate se američkih serija i filmova naročito onih iz 80-ih i 90-ih u kojima su glavni junaci uvijek na krevet sjedali i ležali na poplun u cipelama? I kako smo mislili da je to fora i cool? I osjećali smo se čudnima i zastarjelima zato jer smo se mi više-manje izuvali odmah kako smo ušli?

Nisam se toga sjetila sve dok nisam osjetila neugodnost kad smo kod naših prijatelja iz Istre došli na poslijepodnevne plačanke, a meni je to bila prva posjeta nekom u Švedskoj. Imala sam lijepe kožne čizme na sebi i lijepo ušetala sve do pola stana, dok nisam čula malo hrvatsko-švedskog negodovanja i smijuljenja oko mene. Nisam znala o čemu se radi dok mi budući muž nije rekao da sam se morala izuti odmah kod vrata. Iskreno, baš mi je bilo neugodno. Uočila sam ja kako se on odmah izuva, ali sam mislila kako su mi čizmice čiste i suge pa ne moram. Vratila sam se do vrata i izula se. Sve je bilo o.k.
Šveđani imaju naviku izuvanja jer mmnogo borave na otvorenom. Vani je mokro i vlažno i ljeti i zimi, vani je bljuzga, puno su s djecom na pješčanicima i igralištima, trči se po šumama i nosi se doma zbilja svega i svačega. Puno su i po javnom prijevozu gdje ima raznih prljavština i bakterija. Tako, osim opreme za jogging, u haubama često imaju i par nekih papučica – zlu ne trebalo. Oni jednostavno ne podnose tuđe prljave cipele po svojem stanu, a neda im se pozivat često službu za čišćenje doma, jer im se neda često čistiti. 
Također, postoji i mali ormarić za cipele za goste koji se zove skohylla na kojem gosti ostavljaju svoje cipele kod vrata. A, ako vam se ne nose papuče sa sobom, a domaćin vam ne ponudi papučice za goste, bolje obucite dvoje čarape kako vam nebi bilo zima dok ste bosi.
Također, kada sam Luku vodila na sistematske preglede u Barnvardscentral (nešto slično kao Dom zdravlja za djecu, samo što su djeca koja dolaze na sistematski na drugom katu i odijeljenja dvoma vratima od one koja su bubana) uvijek smo se morali izuvati na prvim vratima i staviti jednokratne papučice ili biti bosi, a tek onda ući u čekaonicu. Isto je i kod zubara. 
Kako su razne firme i organizacije ovdje u Goteborghu smještene u ostakljenim zgradama, unutra često vidite zaposlenike. Nerijetko su i tamo ostavljene cipele kod vrata, a zaposlenici uredno rade ili bosi ili u papučama.

Nedavno su u zgradi do nas u stanu u prizemlju imali tulum. Pred ulazom – oko 20 pari cipela u otvorenom ormariću. A vani, na terasi u suterenu, Šveđani stoje u čarapama i piju pivo i puše. Meni još uvijek smiješno za vidjet toliku ekipu bosu na hrpi, ali ima svoju svrhu. 

 Običaj postao svojevrsnim zakonom. I poštuju ga svi.

Sv. Martin je davno došel vu Švedsku. Ali ne z vinom!

I ne na “naš” način.

I dok se kod nas Martinje veže obavezno uz vino, mošt, kobasice i vinovu lozu, u Skandinaviji se Sv. Martin veže samo uz – guske.
Kako kaže legenda, Martin se skrio među guske kako bi izbjegao želju naroda – da ga proglase biskupom. Guske su ga izdale gakanjem, pa je on, ipak, na svoju žalost, postao biskupom.
Običaj vezan uz Martinje najprije se javio u Francuskoj i to na dan njegova sprovoda 11. studenoga, a potom su ga Nijemci tijekom renesanse donijelli u Skandinaviju.
Najprije Danci, a s njima i ostala populacija današnje švedske regije Skåne (čiji su zaštitni znak guske) prvi su prihvatili “jesensko slavlje”.

Šveđani na taj dan uobličili običaj spravljanja pečene guske. Prvi dokazi o tome sežu u 15. stoljeće. Običaj je počeo najprije u dvorcima, a guske su se pekle na posebnim ražnjevima. Pučanstvo je u to doba svoje guske peklo u pekarnama koristeći toplinu koja je ostala nakon pečenja kruha.
Seljaci su guske prije pečenja posolili, a uz njih su poslužili ono što je bilo u špajzi.

Neki su guske i i kuhali.
Spominje se i varijanta da se nasoljena guska kuhala u svojoj masti. Servirali su jelo sa umakom od guruščice.
Seljaci su tek sredinom 19. stljoeća u spomenutoj  švedskoj regiji počeli peći gusku na ražnju.
Na Martinje peče se i poseban “piramidni kolač”.

Dakle, Skandinavci na Martinje papaju gusku, ne piju, bar ne vezano uz običaj, ali zato griju dušu i tijelo srčući gustu crno crvenu juhicu (više je umak nego juha) od guskinih iznutrica i  – krvi.

Black soup. začinjena je đinđerom, cimetom i klinčićem, pa se gušća krv toliko i ne osjeti.

Tatin dan u Švedskoj

Danas je u Švedskoj tatin dan.

Poznato je da je ravnopravnost među spolovima u Švedskoj jako važna. Švedski tate znaju svoje obaveze i svoja prava. Za one koji nisu znali, Tatin dan je jednako star kao i Majčin dan. “Uvezen” je iz Amerike, a ondje se obilježavao još od 1910. godine u počast gospođi Dodd čiji je otac kao mlad ostao udovac sa sedmero djece.

U Švedskoj je Tatin dan uveden 1931. godine kao i u ostalim nordijskim zemljama. Dogovoreno je kako će druga nedjelja u studenoma biti Tatin dan, kako ne bi bio preblizu Majčinom danu koji se obilježava u svibnju. Najpopularniji poklon koji se kupuje za tatin dan je – kravata, a djeca toga jutra obično tatama donose doručak i kavu u krevet.

Kravate su skupe, ali zato čestitke nisu, pa su trgovine prepune čestitki za Tatin dan. Iako se svake godine proda sve više čestitki za očev dan, on još uvijek dosad nije postigao popularnost Majčinog dana. Dvije trećine Šveđana obilježi Tatin dan, a od 2014. godine ta se brojka povećava, što znači da se tradicionalna obitelj počela sve više poštivati i u liberalnoj Švedskoj.

Tate imaju sve veću ulogu u roditeljstvu

Puno se govori o očevima u roditeljstvu ovih dana i njihovoj ulozi u obitelji. Daje im se sve više šanse da se što bolje zbliže sa svojom djecom  kako bi postigli  ugled kao što bi trebali.

Kad sam bila trudnica i novopečena mama u Švedskoj, priznajem, na ulicama sam u šetnji viđala puno više očeva s kolicima nego majki. Vjerojatno je bila takva godina. Hranili su po rivi, nanašali su i prematali  svoje bebe spretno i dobro. Jedino su njihova dječica bila nešto starija nego moje. Od 6 mjeseci na više, pa sam zaključila kako su ipak mame bile s nima prvih šest mjeseci. No, ne mora biti to i pravilo.  Osjećala sam se kao da sam u nekom novom modernom svijetu, jer su muški izuzetno ljubazni prema mamama s kolicima. Pomažu s kolicima pri ulasku u dućan, u lift, otvaraju vrata…

No, statistike ipak ne pokazuju da je sve tako ravnopravno. Iako Švedska Vlada daje svakom od roditelja 240 dana porodiljnog dopusta koje oni mogu koristiti kako i kada žele do djetetove 11 godine (!!!), još uvijek relativno mali postotak parova u Švedskoj te dane jednako i ravnopravno podijeli.  Tate u Švedskoj moraju po zakonu biti 90 dana sa svakim djetetom na porodiljnom dopustu.

Zanimljivo je kako su švedska djeca u anketama izjavila kako bi htjela da sa tate ipak više igraju s njima i  da im se više posvećuju. Tate se najradije s djecom igraju slagajući lego kockice, igrajući se u parku ili ih vode na igraonice te na bazen. 

19 posto djevojčica i 15 posto dječaka između 10 i 18 godina izjavilo je da bi se htjelo više igrati s tatom ili provoditi više vremena s tatom.

25 posto očeva u Švedskoj bude doma na bolovanju u mjesecu kada su djeca u Švedskoj najbolesnija (obično veljača).

44 posto očeva u Švedskoj ima dvoje djece ili više. 

Svaki deseti otac u Švedskoj napustit će svoju obitelj prije nego djeca napune 17 godina, a sva treći otići će prije nego djeca proslave prvi rođendan.

80 posto djece u Švedskoj izgovori prije “mama”, nego “tata”.

18 posto djece rastavljenih roditelja seli se svaki tjedan jednom roditelju u njegov dom. Sada je ta brojka zasigurno puno veća.

Podaci iz knjige Martina Melina: Coola Pappor (2011. godine).

Hladnoća i otuđenost

Osim na hladnu klimu, još je teže naviknuti se na hladnoću ljudi.
Nikad neću zaboraviti jednu od mojih prvih posjeta trgovini na Eriksbergu gdje smo živjeli. Onako, južnjački i dobronamjerno požurila sam sa stavljanjem stvari na traku za kasu. Čovjek koji je stajao ispred mene imao je između 50 i 60 godina. Krupan, sjed i s teškim izrazom lica okrenuo se i ošinuo me pogledom kao da sam napravila težak prijestup. Stajao je tako okrenut prema meni tri, četiri sekunde i gledao me čudnim pogledom. Nisam dotakla njegove namirnice koje je i sam uredno odijelio.  Narušila sam očito njegov privatni prostor koji je on sam sebi stvorio u trgovini. Ili sam narušila i njegov mir? Ili jednostavno ne podnosi blizinu ljudi koji stoje u redu? IIli mi na faci piše da sam strankinja? Sva su mi ta pitanja protutnjila kroz glavu u tih 5 sekundi. Ne, nije mi dovoljno da me netko ružno pogleda.  Javio se onaj nagon za bijegom, kada mislite da ćete pretrpjeti neki oblik nasilja. Pokupila sam svoje tri namirnice i stala u drugi red za drugu kasu.
To je bio moj prvi susret sa skandinavskom hladnoćom.

Istovremeno, imali smo susjeda koji me nikad nije upoznao i nije znao ni tko sam, ni što sam, ni čija sam žena, ni zašto sam odjednom ovdje, ali me uredno pozdravljao svaki dan ili svaki drugi, kad bih kao trudnica strankinja išla u šetnju po kvartu.
Također, nikad neću zaboraviti moj posjet hitnoj s mojim tromjesečnim sinom. Kako je bila gužva unutra, izašla sam van s njime u naručju na još uvijek topao večernji jesenski zrak da mu dam bočicu prije nego dođemo na red za pregled. Uredno odjeven Skandinavac približio se te upitao trebam li ikakvu pomoć. Zahvalila sam i odbila. Vidjela sam ga s djecom kasnije unutra.
Dvije strane iste medalje. I tako iz dana u dan.

Šveđani biciklima jure na posao…

Bilo je hladnih susreta, bilo je susreta kojih se i dan danas prisjećam. Nepoznatih u prolazu koji su rekli nešto lijepo mojem djetetu u kolicima, teta na kasama koje nikad ne odzdravljaju, niti išta govore, makar vam kartica ne prolazi po peti put, ili je pao čitav sistem u dućanu.

Kao mama s kolicima uvijek sam imala prednost u liftovima, otvarali su mi vrata od ulaza u zgradu, dućana, lijepo pozdravljali.

Građevinski radnici znali su me pažljivo upozoriti da će uskoro bučiti i ako treba, ukoliko dijete u kolicima spava, da se pomaknem dalje s rive gdje smo se sunčali Luka i ja. Evo ovo je moguće samo u Švedskoj. Šveđani inače vole tišinu, naročito kad se spava i ondje se stvarno spava kao u grobu. Ne čuje se ništa. Makar bageri vani tutnjali od zore i helikopteri letjeli cijelu noć, naspavat ćete se kraljevski.
Načitala sam se knjiga i nagledala serija u kojima je opisana hladnoća skandinavskih obitelji koje se ne posjećuju, u kojima se braća godinama ne vide i ne čuju, u kojima roditelji umiru sami bez da imaju potrebu obavijestiti svoju djecu o tome da im je loše. O tome kako djeca ne govore o tome dal im je jelo toplo ili hladno ili im što treba.
Razmišljala sam kako u svemu tome najveću ulogu igra količina sunca i topline koja ne dopire do tih ljudi i njihove zemlje, tijela i srca. Kako je količina raznovrsnih kultura ona zbog kojih su prestali spontano govoriti i biti bliski kako s nepoznatima tako i doma jedni s drugima. Naslušala sam se ljudi koji su iselili iz Skandinavije i tek negdje drugdje shvatili kako je normalno reći nekom da ti je drag ili da ga voliš.
Osjetila sam tu hladnoću tisuću puta. Ali i uljudnost posebne vrste kakvu na jugu nikada nisam.
Skandinavci su jako okrenuti sebi i štite svoju individualnost. Od malena su naučeni da se okrenu samo svojim potrebama. Nisam to dosad još shvatila i ne bih mogla tako živjeti. Barem ne u tolikoj mjeri. Za mene je individualizam posve nešto drugo i fukncionira na nekoj drugoj razini.

Vrlo su šutljivi. Često sam u šetnji nedjeljom popodne znala viđati cijele obitelji kako u kafiću uz rivu piju kavu ili sok. Nitko od njih nije pričao s ikim. Svatko je gledao ili u svoj mobitel ili se jednostavno sunčao i šutio.  Ovdje jednostavno ne postoji kako se to kaže easy talk, čavrljanja. Ali kad smo već kod govorancije, jako mi se sviđa to što jrecimo nema trača i što se ljudi ne upliću drugima u život. Jer, trač je opet posljedica prevelike okrenutosti prema drugima u onom lošem smislu. Njih ne zanima što je novo kod nekog. Ono što ih zanima mogu sve saznati sami. Sustav ih (očito) ne frustrira, nemaju egzistencionalnih problema, djeca su im zbrinuta po institucijama. Nema briga na koje smo mi navikli, ali nema ni topline na koju smo navikli. Postoji odličan dokumentarac “Swedish theory of love” koji govori upravo o tome, ali i tome da su i sami Skandinavci pretjerali u svojoj individualnosti i otuđenosti. Je li sam sustav omogućio toj hladnoći da postane tako jaka? Mogu samo nagađati. Inače, taj film će pogledati u školi za švedski jezik svi stranci na jednom od satova kako bi se što bolje upoznali s kuturom u koju su stigli.

…iako je ovih dana 0 stupnjeva ujutro u Goteborghu, ipak čuvaju svoje srce i zdravlje

Naišla sam na zanimljivu teoriju u kojoj se kao razlog skandinavskoj hladnoći spominje – rijetko naseljen kraj. I mislim da ima smisla.
Primjerice u EU rasprostranjenost ljudi iznosi 117 osoba na 2 kilometra. U Finskoj živi 18 ljudi na dva kilometra, kao i u Norveškoj. U Švedskoj 24 osobe žive na dva kilometra. U Kini je raspostranjenost na dva kilometra – 140 ljudi.
Ovo sigurno utječe na usamljenost i nepristupačnost tih ljudi s kojima nema spontanog razgovora u busu, brodu, u dućanu.
U zemlji u kojoj obavijest o tome što se događa u zgradi (da li će netko imati tulum u petak ili je primjerice požar u blizini i vani je otrovan dim), dobiješ putem SMS-a, jednostavno ni nemaš potrebe za otvaranjem usta i nekakvim razgovorom ili pitanjima. Nekako se očekuje od tebe da si sve shvatio, bilo ti išta čudno ili ne. Kompjutori sve rade za ljude i to sve više i više. Konstatno razgovaraš zapravo samo s računalom.
I to je super autoput za otuđenost.