Dragi svi, nadam se da ste se dobro ili barem u dopuštenim okvirima dobro zabavili za blagdane i zaboravili na sve barem u trenucima vatrometne ponoći i prizivanja sreće i svih dobrih duhova i stvorenja koja se mogu prizvati. Ako uopće još postoje u mašti onih najmaštovitijih, neću reći naivnih.
I kako to uvijek biva, vratili smo se u surovu svakodnevicu. Jer, majke mi, ovo je i više nego surovo sve skupa. Da ne gubim vrijeme i talambasam o brojevima doza, kao ni o čašama šampanjca, tu su negdje, bolje da se osvrnem na to kako su nam srca sve više prazna. Ili ipak nisu? Što reći nakon dvije godine ubitačne pandemije osim da smo svi dobrano pukli i da smo prazni? Baš kao i aerodromi. A to znači da su i srca pomalo prazna, jer, koliko čujem džepovi su sve puniji. Štednja u Europi raste megalomanski, jer ljudi ne troše. No možda sa štednjom poraste i sreća u srcu. Tko zna. Ili smo se svi malo pogubili. Da. Teško je živjeti une normalnom. Ma to je samo zato da shvatimo da nije u šoldima sve. Ok, saznali smo. Sad bi bilo vrijeme i da živimo natrag svoj život. Sa šoldima ili bez.
Do onda, “uživajte” u fotkama koje je snimo moj suprug. Na još jednom putu do Švedske. Ovaj put uz dva presjedanja i poluprazne avione.
Ne rade ni trgovine kao nekad…A i lounge barovi su postali mjesta duhovaNi hladna Švedska ni pola metra snijega nisu ipak otjerali virus. Buja on opet gdje hoće. Taman misliš zaspao je…Ma da.
Neki dan započela je jedna emisija riječima nekako ovako – 6. je siječanj. Gasimo lampice. Čarolija nestaje….
Voditeljica je htjela naglasiti kako dolazi depresivni siječanj, no meni je učvrstila svijest o tome kako mi se ove godine teško odvojiti od moje božićne jelke. Ne samo zato što smo u pandemiji pa svaka lijepa stvar, običaj, nečija gesta ili bilo što drugo ima sto puta veće značenje, ni zato jer smo psihički istrošeni i radujemo se previše svemu čarobnom i ne samo zato što sam po prvi put okitila bor kako hoću, nego …. Ima nešto u tom prirodnom, zapravo, umirućem biću kojeg stavljamo u domove, a koje svoju smrt čeka sjajeći okićen i uveseljavajući sve oko sebe. Ja svoju jelkicu zalijevam u stalku, ako išta znači, no svjesna sam itekako da njoj zapravo nije dobro. Ali običaj je običaj, a ja sam prokleto tradicionalna i ne odustajem od nekih principa koju su duboko ukorijenjeni u meni još u onim malim, čarobnim danima kada je sva ta čarolija tako prijamljiva. Ima nešto u miru tog zelenila koji postaje član obitelji, dobija svoje mjesto, čiji miris povremeno kao da otpusti u sobu pa zamiriši baš kao prvi Božić kojeg se sjećamo, a doživjeli smo ga uz mirisnu jelku. Zanimljivo, ali sve božićne jelkice su lijepe. Nema one koja nije. One ne mogu biti prekićene, one ne mogu biti kičaste, one ne mogu biti starinske niti moderne. One su simboli koje ne diramo nekim trendovskim kriterijima. Kao čuvari, veliki čuvari koji čuvaju ono što je ispod – od jaslica do kućica, božićnih sela, patuljaka, svijeća svega onoga što imate, u što vjerujete. One su mjesta naših darova drugima. Oduvijek sam rado ležala pod jelkom. Moje dijete kad vidi slike naših okićenih jelkica od prijašnjih godina točno zna koji je poklon dobio ispod koje. Dakle, jelkice se pamte. One komuniciraju, one su tu da ostanu u našim mislima, iako se zapravo gube. O da. Žaruljice…. Ti mali svjetleći momenti koji su toliko bitni, koji svaku atmosferu čine sjajnom i sjajnijom, koje svaku kuću pretvaraju u dvorac, zbog kojih se osjećamo mirno, mirnije…. U sobi s lampicama nema loših stvari. Bilo bi jako gnjusno da ih ima. A ako ih i ima, neka vam lampice osvijetle pravi put u životu. One sjaje u ritmu naših srca, jeste primijetili? Koncentriramo se na one brze kad smo ljuti, a na mirne kad smo ok. Baš kao što postoji pjesma o Svetoj noći za koju svi znamo odmalena i ne znamo kad smo je prvi put čuli, tako postoji pjesma o božićnoj jelkici. O njoj je napisana i tužna priča od poznatog bajkopisca i snimljeni su božićni filmovi. One su spremne da uljepšaju stanove i kuće, ponesu u zrak čaroliju koju čekamo cijelu godinu, da djeci donesu neopisivu radost, a odraslima onda uz dječji osmijeh i mir. Tužno mi je čuti kad netko kaže da neće imati božićnu jelku za Božič. Uvijek nekako pomislim da nije nešto u redu u toj kući i da nema radosti. Jelka uvijek nosi radost. Nadam se da imate svoje fotke za siećanje. Jelkice su posebni gosti u našim domovima. Činile su nas radosnima u večerima kad bismo ostali sami, sami sa svojim mislima, brigama i nadama. A žaruljice su sjajile i uporno sjajile skrećući nam tako misli sa svega realnog u čarobne svjetove sreće.
Još nekoliko sati prije ponoći Varaždinci su lupali vatromete gdje su stigli. Još lani, pa tako i ove, Silvestarske noći, uglavnom se slavilo kod kuće, ili na otvorenom (oni hrabriji ipak su i, koliko čujem, ugodno napunili varaždinske kafiće), pa su se naoružali novogodišnjim rekvizitima kako bi imali potpun ugođaj u ovoj svečanoj noći, od koje se uvijek očekuje mnogo. Nama na višim katovima zgrada opet je bio pravi ugođaj. Naročito onaj u ponoć.
Dok su se naši prijatelji iz Švedske čudili kako se kod nas cijelu noć stalno nešto događa odnosno puca, oni su lagano krenuli u noć uz piće ili dva, čekajući da se ispeče večera.
Vatrometi su svagdje običaj u ovoj noći, no u Goteborgu su bili slabo vidljivi jer je bila magla.
Nadamo se da ćemo sve ipak vidjeti jasnije ove godine. I da će nam uskoro izgledati sve kao nekad. Opušteno i potpuno normalno.
Ili da ipak pitam – hoće li stvarno?
Silvestrovo se u Švedskoj obično slavi uz riblje menije i fina pića, a u Hrvatskoj….… odnosno u Varaždinu nikad bučnije nije biloU ponoć je veselje treslo na sve straneVaraždinci stuli Staroj godini isprašili tur kak’ se šika
