Song on NY’s Eve 2020.



Neki dan sam, prije nego nas je, nadam se, zadnji put sresao potres u ovoj godini, na trenutak došla sebi i shvatila kako ove godine nisam napisala pjesmu djetetu.

Ili jesam? Mislim da jednu. Moram je naći u mobu. Da, ovo je godina koja nam je odmah po početku na tacni umjesto šampanjca i torte donijela samo strah i brigu. Odurni tunel iz kojeg ne vidimo izlaz ni na njenom samom kraju. Naročito mi u Hrvatskoj. I dok su u Švedskoj prve vijesti ovih dana o odronu zemlje u Norveškoj i o tome kako stariji podnose cijepivo protiv COVID-a i naravno o tome kako je 4.5 milijuna građana u Švedskoj gledalo Paju Patka za Badnjak, Hrvatska ne može predahnuti ni na Staru godinu. Ne, ne. Neće ići tako lako. Nikad nije, pa neće ni sada.
Kad se osvrnem unatrag, vidim da sam ovu godinu provela toliko aktivno u brizi uglavnom i najviše s mojim 4-godišnjakom, da nisam imala vremena ni za pjesmu. Ni za sebi pustiti pjesmu, pa mi je, eto, to postao mali luksuz na Badnjak. Nije bilo vremena za staloženost, opuštenost i trenutak u kojem se jednostavno rodi nešto iz srca. Shvatit ćemo kako smo živjeli tek kad sve to prođe… Možda u tom cijelom kaosu čak nisam ni primijećivala stvari koje smo prolazili svi kao obitelj, a koje su bile izuzetno naporne svima.
Posebno našim najmlađima. Tek ovih dana, kad smo ga uselili kompletno u njegovu sobu shvatila sam koliko je velik, ozbiljan , pametniji, realniji… od mene. Koliko se počeo brinuti za mene i za obitelj za koju shvaća da ju ima. Da je prokleta bolest vani, ali da će proći. S čime se sve morao nositi tako malen. Osim što smo naučili graditi prave kuće i dvorce, autopraonice, gradlišta s bregovima od riže, znamo i našu Ježevu kućicu, brdo engleskoga i nešto švedskoga, puno pjesmica od The Cars, znamo i voziti bicikl, znamo pratiti dugometražne crtiće, znamo spojiti nekoliko produžnih kablova i uključiti tablet da se puni. Pitati mamu dal je dobro i reći “Mama sretan sam” . Pitati mamu dal je sretna. Puno emocija priživjeli smo ovu godinu. Tešku, neočekivanu, s puno zapreka.
Da, naučili smo lekciju! Pročitali smo 2000 puta. Lekciju straha, lekciju uspješnog fukncioniranja i držanja konci u rukama da ne polude djeca doma, oni na nastavi od doma, oni koji su cijelu godinu odradili doma i povremeno čuli na sastanima tko je umro ( da u Švedskoj se to tako i događalo). Naučili smo da možemo. Da možemo bez brdo stvari. I što nam točno treba. Da volimo svoje obitelji više nego smo mislili. Da pokažemo suosjećanje onima koje ni ne poznamo. Da možemo popiti više nego što smo ikad i takvi obaviti i odraditi dan bez greške i privesti ga kraju. Imate li osjećaj da ste neke prijatelje izgubili, a oni za koje ste mislili da ste samo prijatelji izdaleka, postali su vam jako važni? To se mnogima dogodilo. Mnogi su obnovili stara prijateljstva, a ona za koja su mislili da su stalna i stabilna jednostavno su nestala. Zanimljiva je ta posljedica ove pandemije. Neka prijateljstva izgleda opstaju samo u idealnim uvjetima. Baš kao i neke veze.

Jeste li shvatili da su nam mrtvi nažalost počeli biti brojevi? Da smo ih gledali u kontekstu statistike i razmišljali je li na našoj strani ili ne? Brojevi koji su u proljeće dizali strah u nebesa, da bi na kraju godine nažalost oguglali. I to se dogodilo. Jesmo li odustali od sebe? Jesmo li joj se dali do kraja pitala sam se ovih dana? Jeste li svjesni da smo cijelu godnu proveli uz brojeve općenito? O saznanjima o odurnoj bolesti i o tome kako ju izbijeći. U mislima kako će sve biti ako netko ode iz naše obitelji, kako će biti djeca? Koliko nam je got bila odurna i puna smrti i straha, ne mogu da ne mislim da je sve to djelovalo na nas i stvorilo nešto novo. Ne mogu drugo misliti i ući u Novu godinu. Tim više što smo mislili da sve što smo preživjeli nećemo nikad. A dogodilo se, onako, preko noći, uz prazne ulice i nikad lijepše i čišće nebo. I ne, neću okriviti nas. Niti se majka priroda ljuti, kao što mnogi govore. Ne, ne mislim da ona ima išta s time. Možda ima nešto treće. Nebitno je više. Dogodilo se. Vidimo li izlaz?

Nema ljepšeg prizora nego gledat jelku odozdola. Zna to i moj sin. Druga perspektiva…To je ono što nas drži.

Zato dragi svi. Popijte sve što možete i imate sutra. Oni koji imate krov nad glavom i koji ste uspjeli ne završiti na mašini ove godine i kojima su svi u obitelji dobro. Ali, ako ste i gubili ikako ove godine, stanite ponosnije nego ikad.Jer, ostali ste stajati na nogama.I to je bilo jedino važno ove godine. Jedino i jest važno. S tim mislima ispratite ovaj “ološ iz stana” kao gospoda točno u ponoć. Mada, nisu zvijezde nit’ godine krive. Ali, moramo podvući crtu nekako jel’ tako?Makar onu kalendarsku, jer, previše je svega za jedan mozak, za jedno tijelo, za jednu obitelj.
Zato, najdraže moje, dok trčiš ispod upaljenih zvijezdica po hodniku, love me misli na tren o tome kud nam je nestala ova teška godina i što nam je sve uzela i kako bi bilo da je bila normalna?

“..Nije bitna brzina. Bitno je putovanje…” kaže neki junak iz crtića u njegovoj sobi.
Nek nam je svima Sretnija Nova 2021.
Očekivana s tonama nade, kao nikad nijedna prije.

Božić nikad drugačiji… nikad smisleniji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)