Stotinu puta sam čula kako sve jednom dođe na svoje. Stotinu puta sam se teško, ali ipak jesam, uvjerila u to.
Neki dan iz čiste slučajnosti napravila sam napokon svoju kuću. Kad me muž pitao što radim, rekla sam da se zove The house. Nije mi više pitao ništa.
Nije ona ništa posebno. Nije ona teška za izraditi. One je nešto što sam davno osmislila slučajno listajući svoje strane časopise o uređenju stana. Puno puta sam mislila kako da nisam postala novinarka, postala bih sigurno interijerist.
Ideja o kući nastala je davno još pri kraju moje trudnoće. U vremenu kad buduća mama nema pojma što ju sve čeka i misli kako će imati vremena za izraditi djetetu sve što poželi. Kada ima ideju kakva će mu soba biti. Kada misli da će se djetetu svidjeti i trebati ono što ona misli da mu sviđa ili mu treba.
Rezala sam tako sve što mi se dopalo u časopisu, slagajući tako kuću iz mašte, kuću koju bih poželjela složiti djetetu od kartona, papira….Koju bi poželjela sebi, nama. Kuću iz mašte, dom iz snova, dom koji govori, dom koji govori o nama ,o našem životu, našim običajima, našim stvarima. Stavile sam te izreske u vrećicu Victoria Secret. Ostali su tamo pet godina. Kao i par malih lutkica s kojima se moja nećakinja više nije igrala i šiljilo u obliku televizora. Nerijetko bih nalazila tu vrećicu tražeći robu po ormaru, nisam je bacila. Kopkala me ta nezavršena priča i budila pomalo živčan osjećaj. Moj neuspijeh. Moja dokazana nekreativnost. Moja neostvarena igračka za moje dijete. Moje neimanje vremena i mira, a bilo je toliko ideja. A bila je tako lijepo osmišljena. Čekajući jedan pandemijski dan, dan u kojem smo između ostalih zauvijek izgubili još jednu rock zvijezdu s ovih prostora i postalo nam je to pod normlano. Dan u kojem smo otupjeli još malo. Dan nakon mojeg rođendana. Čekala je ona jedno rano rano jutro, jutro kad me nitko ne bude trebao. Jutro kad ću biti dovoljno umorna da ju izradim i neću previše očekivati od sebe, jutro u kojem ću imati taman ljepila i taman selotejpa i jutro u kojem ću slučajno ugledati dva komada stiropora od poklona kojeg sam dobila sinoć.
Već su bili spremni da ih se baci pred vratima, dok ih nisam stavila jedan na drugi i ugledala kuću. Otišla sam u spavaću sobu, uzela vrrećicu V.S. i počela ljepiti jedno do drugog kako mi je palo na pamet. Mojeg sina uopće nija zanimala. On je odletio sa selotejpom glumiti majstora Matu. Nikad nisam mislila da će izgledati ovako. Niti sam mislila da ću je ikad više napraviti. I da će ipak biti na mojem ormaru, samo moja. Takva kakva je, napravljena u pola sata, slijejepljena naopako. svakako.
Nego, jako me privlače kuće. Svakakve. Očito se nešto događa s našim dušama, vele psihijatri, kad patimo na kuće. Dovodimo ih u svoj svijet, osmišljavamo ih, a one stoje na regalima.
Jednom ipak uspijemo. Ako nismo dovoljno daleko od svojih malih sitnih snova i želja. Ako nismo dovoljno slomljeni od svega, preumorni.
Ma ne. Upravo suprotno. Dovoljno slomljeni i umorni, i bez imalo snova pred sobom, a kamoli onih od nekad, i bez planova za dan, a kamoli za mjesec dana, napravit ćete svoju kuću.
Somehow, somewhere, once. You will.
Nije mi najmanja namjera uopće govoriti o tome što radim, i kako sklapam kuće od dijelova izrezanih iz časopisa o uređenju doma, već možda samo umiriti sve one koji misle da su slabi. Koji su u svemu ovome podosta od sebe ostavili – iza sebe. A mnogo je takvih danas. Previše.
Dižite se.
It’s time.
