Nije prošlo ni šest mjeseci od Božića, a moj sin još uvijek pamti dedinu bajalicu koja završava :…i jedino, jedino zdravu Novu godinu!” kojom je svima čestitao Božić preko mobitela.
Bajao je on tako malen sve po svuda u te dane, čak i sam sebi dok smo šetali usamljeni praznim gradom tražeći Djeda Mraza u njegovoj postavljenoj kućici,a u kojoj su nas zatekle samo knjige i okićeni bor. I lažni pokloni.
Ove godine za Uskrs ništa drugačijih bajalica.Uglavnom iste i umorne od još umornijih prijatelja.
Ne, nisam ga osjetila. Skoro gotovo ništa praznično. A uz to, bilo je i previše tužnih vijesti ovdje u mojoj domovini.Od papinog Križnog puta u kojem su djeca nosila križ asocirajući na trenutačnu situaciju u svojim životima koji je parao srca dijem svijeta, do one u Hrvatskoj u kojoj je majka (kako navode mediji) pretukla svoju dvogodišnju djevojčicu nasmrt.
Od posljedica ozljeda glave dijete je preminulo u bolnici na intenzivnoj njezi na sam Uskrs, a na Uskrsni ponedjeljak doniralo je hrabro organe i “otišla na neko mirnije i sigurnije mjesto”. Od ovog.Tiješila se javnost toga dana rečenicom iz medijskih naslova.
Javile su se misli koje više ni sama nisam mogla pratiti. Uskrsni ponedjeljak već je dugo moj dan sjećanja, najviše na dan kad sam se prije šest godina pakirala otići na operaciju polipa u maternici koja mi je ubrzo nakon toga omogućila da zatrudnim od prve i dobijem Luku. Uskrsni pondjeljak danas – jedan je tužan dan, ali opet jedan za pamćenje – jedno je maleno dijete doniralo organe nekoj drugoj djeci, i nekim bolesnima.
Roje mi se pitanja od jutra što se uopće događa više u ovom svijetu? Zašto se nekako ne stane na kraj lošim stvarima? Zašto konstantno moramo se prisjećati na to kako nešto loše postupamo, kako je opet sustav zakazao, kako udruge ne čine dovoljno jer ne mogu, kako su djeca zaista podnijela križ svega ovog i dalje ga podnose najviše? Zašto se samo pitamo i čitamo vijesti?Sve završi na komentarima poznatih koji stanu uz žrtvu u javnosti ili tu i tamo kojoj emisiji u kojoj svi svaljuju jedni na druge nešto neopipljivo, nešto nepopravljivo ,ali vrišteće iz svih nas iz dubine duše frustrirajući nas još više i ubijajući želju za ičime osim da podlegnemo patnji jer se s rogatima ne isplati bosti?
Ne mogu slušati više svoju mamu koja stalno plače za svojom unukom koja je srednjoškolka, a koja nema svoje godine odrastanja kako bi trebala. Divim se drugoj baki mojeg djeteta koja je stigla iz bolnice ovih dana s dijagnozom za ne spomenuti i drži se uspravnije nego ikad.
Pokušavam sve manje koristiti mobitel u svrhu gledanja brojki i situacije za koju se bojim ozbiljno pomisliti da je sve izgubilo više smisao, vjeru da itko više može nešto učiniti i da je sve izmaklo kontroli. Tješimo se urotama zavjere, skrivamo se iza ne straha, tu i tamo smijeha.
Jesmo li izgubili i nadu pitam vas danas na Uskrsni ponedjeljak kad mi tv reklama pjeva …”i dobre stvari su pred nama”.. ili…”lanjska godina naučila me koje su prave stvari u životu”… Jesmo li?
Mnogi jesu kad su čuli da ni od sezone u Hrvatskoj neće biti puno ni ove godine odnosno da će biti i gora od lanjske.
Trudili smo se malome priuštiti Uskrs kako zaslužuje. Uglavnom s puno običaja koji su nam dostupni iz sjećanja nekih davnih djetinjstava. Bili smo zbilja skupa. Onako, sa zadnjim atomima snage i voljom do neba. Voljom da je Uskrsni ponedjeljak nešto super, nešto što MORA čovjeku dati nadu baš kao što je meni dao jednom prije šest godina i obilježio se za cijeli život.
Uglavnom, bili smo tiši nego ikad.Gledajući u daljinu- kako dolazi još jedno proljeće.Slušajući dječje želje i snove iz dječje sobe….
