U dane kad je Hrvatskom vladalo olujno nevrijeme u razmjerima u kojima se ne može nimalo povezati s tim krajem, u južnoj Švedskoj ima dosta sunca, zatoplilo je, a more je počelo mirisati na sol. Čim se pojavi više sunčanih dana, toplije je i u stanovima bar za dva stupnja. Da, često primjećujemo te vremenske inverzije između sjevera i juga Europe koje su dio sve ekstremnijih vremenskih uvjeta.
Vjetrovi koji pušu ovdje na sjeveru vrlo često su takve jačine i navikli smo na njih, gotovo da je jedan takav dan jednom tjedno. Mada, moram priznati, još uvijek glasno psujem u vlastiti šal na ustima i nosu svom snagom, dok moram nekamo ići po tom vremenu. Da, tako zna biti teško da čovjeka gura unaprijed ili unatrag, u stranu, baca vam i pune vrečice iz trgovine… Ne, ne nosimo kišbrane dok su kiša i vjetar. Jer nema smisla. Tako je ovdje oduvijek. Kapa i kapanica jedini su čuvari. Te kišne hlače.
Ono što čini razliku između sjevera i juga, odnosno Skandinavije i Mediterana, je pripremljenost na takve uvjete. Ovdje je gradnja i sva infrastruktira, u koju spada i dostupnost garaža za sve, puno podređenija vremenskim uvjetima. Prozori i krovovi su neusporedivo čvršći i jači. Stoga i kad puše tolikom jačinom da lomi stabla (i usred noći mislim da će dići barem zadnja tri kata zgrade), i kad ne možemo otvoriti vrata od auta i često vrata od zgrade, koja su otvaraju elektronski, a ne mehaničkom uporabom vlastite sile ruke (često su i zimi smrznuta, pa moramo čekati da dođe netko s odmrzivačem), mi smi pripremljeni. Oko škola teško da ćete vidjeti da išta leti zrakom makar se i prometni stupovi tresu naočigled. Drveća i ovdje znaju biti slomljena, ali ne u tolikoj mjeri kao što se to dogodilo u Hrvatskoj. Kao što su znanstvenici rekli, organizacija i pripremljenost za sve ekstremnije uvjete u klimi, osnova su svega.
Kad smo stigli u Švedsku i dijete je krenulo u školu, jako sam strahovala upravo zbog vremenskih uvjeta i toga kako će se snaći u uvijetima jakih mećava, kiša i vjetrova pod odmorima (dva su velika odmora tijekom jednog školskog dana). Naučili smo – u torbi šaljemo robu – duple čizmice, jedne obavezno za kišu, dvije kape, po jedan par hlača, i slojevito se oblačimo. To je ovdje najvažija stvar za poslati s djetetom u školu, jer van se mora ići i stopiti se s prirodom, tako ovdje kažu. I navikli smo. A kad najjače puše, hodamo u zavjetrini. Nikako ne na otvorene ceste i velika otvorena područja. Kad sam imala malu bebu, dva puta mi je upravo jak nalet vjetra skoro bacio kolica na pod. Dobro da je sve prošlo dobro. Upravo sam u tim šetnjama učila najviše kako se spremiti za uvjete, kako opteretiti kolica, i da se kod vjetra šećem samo i isključivo u zavjetrini.
Evo dragi moji, nadam se da sam možda utješila sve u Hrvatskoj koji su se borili s vremenom i koji imaju posljedice od takvih ekstremnih uvjeta. Trebamo se naviknuti i uvjete posložiti klimi kakvu imamo. Nju više nemožemo promijeniti. Nekako mislimo da smo ipak prešli sve granice za ikakvo popravljanje u nekom skorijem vremenu. Dakle, posložiti jedino ono što imamo oko nas.
Svaki sunčani trenutak naučili smo cijeniti upravo ovdje na sjeveru i trčimo van da bi uživali u suncu i malo topline. Prošetali smo uz sjeverno more, koje je zamirisalo na sol i ljeto. Zanjihali se s našim snovima i planovima na ljujačkama i poletjeli u nebo. Uzeli malo kamenja u džep. Razgledali kuće uz plažu za koje, iskreno, nismo znali da se grade tako blizu plaži i ovdje. Podsjetile su na vile na Mediteranu na našem Jadranu. Jedina razlika je ta što se grade u podnožju stijenja, da ih vjerojatno jak vjetar s mora nebi otpuhao. Može samo zavijati do mile volje. Ali i to, ovdje na sjeveru, ima svoju čar.
