Imate li onaj osjećaj?

Koji dosad niste imali?
Kako je odjednom brdo problema koje ste do jučer imali zapravo netragom nestalo? Evo, recimo, mene ovih dana više uopće ne živcira što je i kako mali pojeo i kako mi je štitnjača. (Za one koji ne znaju, ja sam samo mama i non stop mama, a nama samomamama djeca su sav svijet). A barem jednom u danu bacao me totalno u očaj zbog toga i zbog toga mi je štitnjača poludjela. I zbog puno toga drugoga. No nema veze. I znate što? Mali jede. Vjerojatno jer se ja žderem oko drugih stvari.
Kuži.
A sad kužim i ja.
I da ste htjeli u potpunosti se posvetiti stvarima koje vas trebaju i koje trebate napraviti, ne možete. Zašto? Jer vam je konstantno servirano ono u čemu trenutno moramo živjeti. Iz dana u dan. I čekamo kako će se sve završiti i kada. Puno toga ne želimo vjerovati, puno toga nije onako kako nam se predstavlja, puno toga je možda i gore nego nam se predstavlja, no jedno je sigurno – da u ovim trenucima imate samo sebe i svoj razum. Nikog drugog. Da, to je taj trenutak. Makar i bila samo gripa koja će proći, kako kaže naša baka Ana od 8 i kusur banki koja ne ide iz kuće van i podgrijava si sarmu. Ali taj trenutak netko je ili izmislio ili želio da ga prođemo ili ga sami prolazimo jer tako želimo. Ali je tu. Izgleda stravično. Naročito u Italiji. Od koje sam trenutno odaljena oko 300 km. I nikada nisam mislila da će moja prelijepa Italija (ja sam nekim davnim rodom Talijanka) tako patiti i tako izgledati.
I ako ste dosad imali puuuno trenutaka u kojima ste rekli bude nekako i niste uključivali taj zdrav razum na sto posto, čekajući da se stvari jednostavno dogode ili odgode ili nestanu same od sebe, sada je vrijeme za imati uključen zdrav razum sto na sat.
I to je ono što nas iscrpljuje. Što nas plaši. Ovo sada, ne znam kako bih mu ime dala, ili njoj, ili tome, iznad je svih tjeskoba koje sam iskusila. I još uvijek nekako uspijem zaspat navečer i probuditi se. I normalno nekako izdržati dan sa djetetom. Svaki dan pomalo obavit nabavku hrane. Dok moj muž, kako kaže, skypeom “tješi svoje kolege na poslu kao team lead”. Malo sam bila pissed-off na to jučer što sam čula – da postoji netko u Švedskoj koga se treba trenutno tješiti i hrabriti na poslu u ovom trenutku, a uspio se zaposlit i ima iznad 30 godina !!! (Pa bar na poslu ne pokazujemo toliku slabost. Barem mi u Hrvatskoj nikada nismo. Ili sam ja propustila nekaj.) I to u trenutku u kojem se mora nekako i što brže posao obavljat, jer ne znaš kako će sutra izgledati. Da, malo paničarim, možda i puno, i malo me sve to pere, ali evo moram podijelit svoje osjećaje.
Da bi mogla zaspat.
Ne, ne razgovaraju više ni frendice, ni braća, ni sestre, a i starci su tu po zgradi nekako bijesni, onako starački proviruju kroz poluotvorene prozore van da vide nosi li tko masku i idu li djeca normalno u vrtić. Svi su se nekako udaljili, svi govore kako o ničem nemaju pojma, kako se treba nabavit brdo hrane i tu situacija stane. Da, stali smo i mi.
Jer su nas preplašili? Možda. Mnoge jesu. Jer smo dosad živjeli lagodno uz lijekove? Da. Jer nikad nismo ni pomislili kako je to ako dućan ne bude radio? Ili zubar? Da.
Jer nismo iskusili kako je ne imat pomoć i izlaz u vezi neke bolesti? Da. Sve to mnogi nismo iskusili, a sada jesmo.
Broj zaraženih raste i u Švedskoj. Mislim da je negdje 60 zaraženih bilo danas ujutro. Glupo mi je pisat brojke kad se stalno mijanjaju i objavljuju ih službe nadležne za to. Zanimljivo je da se jako puno ljudi javlja po savjete medijima i da mediji jako puno pišu o stvarima o kojima nisu prije. Primerice, danas pišu, kako je od 2014. do 2018. godine u okolici Stockholma čak 40 posto više djece “koja su mentalno, odnosno, psihički bolesna ili imaju neki problem zlostavljanja”. Što me ozbiljno zaprepastilo za ovu zemlju.
Jako mi je drago da u meni još uvijek postoji osjećaj nade na kraju dana. Još uvijek bih pogledala film i popila vino, a ujutro skuhala dobar ručak malome i sebi. I stignemo čak i na ljuljačku kad nema puno djece. Tjeram samu sebe u normalu. Makar imam onaj čudan osjećaj kao i svi. I dok ga ljuljam, najradije bih uzela telefon u ruke i gledala što ima novog. Ali neću. Govorim samoj sebi: – Gledaj u sunce i pjevaj Tata kupi mi auto!
Jučer nam je frend nakon posla krenuo u Stockholmu na trening. Još nisam stigla ni pokazat zaprepaštenje njegovom odlukom koju sam čula, već se sam suočio s činjenicom da nema žive duše u centru. Okrenuo se i otišao doma.
Bio je nadobudan.

Bio je živ.

Nije htio vjerovat da je tako strašno.

Samo je, ipak, podijelio fotkicu s nama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)