Udobrovoljila me danas moja Ivča, Međimurka, rano ujutro porukom. Nakon što smo ustanovili da smo i u Hrvatskoj počeli zbrajati oboljele. No, mislim da smo još jako dobro! I svaka čast nadležnim službama.
Ja sam uvijek tamo gdi broj zaraženih raste. Čudno kako je u Švedskoj nekako stao rasti broj zaraženih, iako su prešli 800 slučajeva u 10 dana i imaju dva mrtva. I dalje sve normalno radi i nitko ne paničari, kaže moj muž. Ne znam. Meni sve to ne ide u glavu. Kao ni to, da netko još uvijek ima muda pričat o lovi i ekonomiji! Koja će, gle čuda, opet “sama od sebe” doći k sebi. A tisuće ljudi ovoga puta – neće.
No, kad su jučer objavili da nema škole u Hrvatskoj, nekako smo osjetili da će sve stati i – stalo je. Objavili su i da se svim gastarbajterima (kojima je i inače život predivan) i ostalim putnicima koji dolaze doma za vikend određuje i samoizolacija od 14 dana. Tako da se čitava konstrukcija svega čini se počela lagano urušavat.
Gledali smo mali i ja kroz prozor kako su u 15 sati zadnji busevi puni školske djece otišli iz grada kroz Đurek, vozeći kao i svaki dan. Što radnike, a što djecu. Razvozio ih je bus doma po okolici Varaždina i to je to. Do kad – ne znamo. Otišli smo potom u dućan, prepun ovoga puta. Čudno, puštali su me s djetetom svi napred. A tako mi je, iskreno, bilo svejedno.
Nego, jeste li vidjeli u medijima zagrebački aerodrom jučer? Jeste li se odlučili doći doma ili ste ostali tamo, iseljenici moji, gdje god bili? Jel’ vas strah tamo gdje ste? Zanimljivo pitanje za sve nas iseljenike. Pitanje o kojem je trebalo jako naglo i brzo, ali i jako pametno razmisliti unaprijed. Ovdje su stotine putnika dočekali papiri o 14-dnevnoj samoizolaciji. Tako da su mnogima možda došla i radna mjesta u pitanje, ako ne mogu raditi on-line, ali i zdravlje s obzirom na samo putovanje i načekavanje po aerodromu.
Školske i studentske godine ionako su već došle u pitanje. Vrtićarci, nek su što više doma, moje mišljenje.
l mnogi su usprkos svega ipak odlučili doći i biti doma. No mnogi su odlučili i ostati u zemljama u kojima rade, jer se eto tamo osjećaju sigurno. Ja i moje dijete nismo od tih.
Što će biti od svega? Što će biti sutra i kako će sutra izgledati? Ne znamo. Nadamo se da će što prije sve proći. A da bi se to dogodilo, mora se najprije dogoditi ono najgore, vrhunac epidemije, pa da vrag ode i krepa. Morat ćemo kroz vatru.
Dok mu ne izmislimo otrov za lakše krepavanje.
Tiješilo me moje dijete ujutro. Zanimljivo kako djeca osjete sve. Zanimljivo je kako se lijepo sam igra i kako me nasmijava.
Fali mi pivo koje se zove Krampus. I koje sam nedavno otkrila. Želim Krampusa uz sebe da me štiti sad. On je jedini dovoljno crni i strašni.
Ništa. Idem s malim u Međimurje u šetnju. Dok je još sunca i mojeg igrališta iz djetinjstva. Na kojem sam maštala i letila. A kad me uhvatio strah, otrčala k baki u kuću. Možda ondje uspijem stvorit Krampusa s kojim su ga plašit…
Sretno svima, gdje god bili!