Znate zašto smo žalosni i ludi?

 

Pročitala sam danas na Svt kako su Švedskoj “napokon počeli više testirati ljude” i “kako se napokon počelo događati ono što se trebalo prije nekoliko tjedana”.
Joj kad će doći jutro kada neću prvo okretati Svt, nego prognozu? Vidjet koliko je sati? Pitati se jesam li se naspavala i što je sve mali izvodio po noći? Čitam i kako u Švedskoj nemaju dovoljno opreme i liječnici se bune. Zar je moguće da je jedna mala Hrvatska ipak malo bolje primijetila što će se dogoditi? Da, ljudi diljem Lijepe Naše na vrijeme su shvatili da nam je lijepo i da to lijepo treba sačuvati.
Koliko god neki mislili kako nam se ispire mozak, a ne samo ruke, i kako je sve politička igra, možda i je, ali ona se ipak događa. Stvarna i odurna. I ljudi umiru. Počela su i djeca. Mnogi blogeri i blogerice raspisali su se o vezama u samoizolacijama i vezama na daljinu u kojima su partneri ostali zarobljeni gdje koji. Mislim da ću za koji dan imati iz prve ruke puno toga imati za reći. Na temu braka, braka u dvije zemlje, u dva potpuno suprotna sistema, udaljena 2 tisuće kilometara, te o izolacijama ovakvim ili onakvim.

Nego, otfurala sam nakon tri dana “biti doma” napokon malog s cikićem malo van. Činio mi se tako odrastao, veliki, miran, spontan. Nije radio probleme. Pitao je svako malo kamo idemo… Malo se jedino bojao pesa, što inače nije slučaj kod njega.
U nekoliko dana shvatila sam da nam se život okrenuo naglavačke. I inače je naglavačke okrenut, a sada smo u full spidu. Mogu si samo misliti što proživljavaju djeca.
Vozili smo se poslije autom po gradu kako bi shvatio da dućani još ne rade i ne možemo otići po traktora s platformom (što god to značilo). Osjetila sam kako nam je život lijep. I svi koji luduju, ovako ili onako, normalno je. Jer smo svi shvatili da nam je život bio lijep! Da je otići na kavu bez problema bilo toliko lijepo. Vidjeti svoje starce bez problema toliko dobro i korisno. Planirat mora, putovanja, imat probleme na poslu, ne imat probleme na poslu, svađat se u braku na mrtvo ime, imat love, ne imat love, sve je to toliko lijepo. Nije lijep način za shvatiti, ali smo shvatili. Dobro nas je netko lupio po glavi, nema što. Gledam s malim neki crtić ujutro, svi se grle i pozdravljaju. Meni čudno, sve me boli. Mislim si ops… totalno nas je mentalno razvalilo. Ali, da shvaćamo polako. I oni koji kažu kako nećemo iz svega ovoga izaći pametniji i bolji ljudi, jer ljudi su uvijek nekako isti, ja mislim da svatko dobro zna u sebi što je prošao i što prolazi.
Teško je. Nikad teže. Ne biti samo izoliran. Ne ne moći izaći na igralište ili u kino. Teško se nosit s pojavom da sutra možeš izgubiti sve što voliš najviše. Svoje bližnje. Da oni mogu izgubit tebe. To je strašna pomisao s kojom se svi borimo. I odvratna je. Ali prošle su je mnoge generacije. Naše bake i djedovi, naši preci. Mislimo nikad neće, ali došlo je.
Mislim na jutra kada je neispavanost bila moj jedini problem. Dobro, ne jedini, ali prvi u danu. Želim ih opet. A ne Svt. I njihovih 4 tisuće i nešto zaraženih i 146 mrtvih.
Neću završit time.
Sutra je prvi travnja.
Moram se pripremiti za neki lijepi tekstić dok čekam ugledati plavi Talisman karavan švedske registracije u kojem 13 sati i kusur sjedi jedan heroj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)