Autor: Margareta

I u Švedskoj baš kao i kod nas u sklopu Velikog tjedna gore krijesovi. Mnogi u svojim dvorištima zapale vatru kako bi otjerali zimu i sve zlo, i sve loše, kako bi dočekali Uskrs u miru i veselju sa svojim najmilijima.

Upravo mnogi oko nas još jedan Uskrs neće dočekati sa svojim voljenima. Iz raznih razloga. Mislim pritom na one koji su izbjegli iz svojih domova i kojima isti nedvojbeno stravično nedostaje. Nemoguće je opisati riječima kako je kad ti nedostaje vlastiti dom iz kojeg si istjeran. Zato svima njima želim da negdje u kutku svojeg razderanog srca, a koje je čisto, nađu mir i nadu koju zaslužuju barem u ove dane.

Često mislim kako danas mislimo da više nije potrebno ono što smo smatrali nekad uobičajenim. Rijetko kad pitamo jedni druge kako smo, jer nekako znamo svi kako smo. Glupo nam je postalo to pitati. Poprilično smo rastrojeni. Guramo iz dana u dan. Danas više nije ništa uobičajeno kao što je nekad bilo. Danas su nažalost više uobičajeni – nedruženje, odvajanje, hladni odnosi, lica bez osmijeha, lica s maskama. Koje, iako smo skinuli, ostale su. Ne brinite da nisu. Tek smo ih izgradili ne samo na facama. I još dugo će ih biti.

Da, zanimljivo. U Hrvatskoj su ukinuli drastično sve mjere i to na naglo, iako nitko nije proglasio kraj pandemije. Više mi se ne ulazi u pravila koje malo jesu – malo nisu, a da je sve postalo prozirno kao staklo mora se priznati da je. Zato, svatko pamet u glavu ljudi moji. Jer nije gotovo. I ne slušajte nikog osim samo svoju savjest i pamet. Toliko o mjerama od mene. Još uvijek su djeca oko nas, još uvijek su rizična djeca i starci oko nas, i rizični neki mi, koji ni ne znamo koliko smo rizični….Slušajte sami sebe. Švedska nije, poznato je, nikad imala donesene mjere koje su obavezne, već samo preporuke. Ali tih preporuka držao se veliki broj ljudi. A distanca se poštuje i danas u trgovinama, iako su brojke zaraženih male. Distanca se poštuje apsolutno svagdje gdje je veliki broj ljudi i dan danas.

Svijet je u najmanju ruku lud ovih dana. Vijesti su loše. Nismo ih očekivali, ovako naglo, ovako ratne, ovako teške i zbunjujuće, ovako odvratne nakon odvratne pandemije, koja btw još traje.

U nadi u dobro želim Vam Sretan Uskrs. I hvala svima na čitanju. Ima Vas sve više. Nadam se da ću uskoro i početi putovati više, pa ću dijetiti s Vama i one druge, lijepe stvari na koje smo svi zaboravili i mislimo da ih nema. Ali ja ću ih naći.

Švedska ovih dana također živi svoj Uskrs. Trgovine su pune svega što Šveđani vole. Jaja, raznih vrsta šunki, puno vrsta sjevernjačih riba spremljenih na razne načine, ima salata od krumpira, rakova, voća i povrća, uskrsnih torti…

Sve se može kupiti. Časopisi su puni raznih uskrsnih koktela kojima će se Šveđani osladiti u ove neradne dane. Mene su se dojmili oni od manga sa prošekom i šampanjcem. Proslavite, proveselite se, zagrlite svoje voljene s ljubavlju i oprezom. Onako kako znate i možete.

U nadi u bolje sutra pozdravljam Vas.

Dragi svi, nadam se da ste se dobro ili barem u dopuštenim okvirima dobro zabavili za blagdane i zaboravili na sve barem u trenucima vatrometne ponoći i prizivanja sreće i svih dobrih duhova i stvorenja koja se mogu prizvati. Ako uopće još postoje u mašti onih najmaštovitijih, neću reći naivnih.

I kako to uvijek biva, vratili smo se u surovu svakodnevicu. Jer, majke mi, ovo je i više nego surovo sve skupa. Da ne gubim vrijeme i talambasam o brojevima doza, kao ni o čašama šampanjca, tu su negdje, bolje da se osvrnem na to kako su nam srca sve više prazna. Ili ipak nisu? Što reći nakon dvije godine ubitačne pandemije osim da smo svi dobrano pukli i da smo prazni? Baš kao i aerodromi. A to znači da su i srca pomalo prazna, jer, koliko čujem džepovi su sve puniji. Štednja u Europi raste megalomanski, jer ljudi ne troše. No možda sa štednjom poraste i sreća u srcu. Tko zna. Ili smo se svi malo pogubili. Da. Teško je živjeti une normalnom. Ma to je samo zato da shvatimo da nije u šoldima sve. Ok, saznali smo. Sad bi bilo vrijeme i da živimo natrag svoj život. Sa šoldima ili bez.

Do onda, “uživajte” u fotkama koje je snimo moj suprug. Na još jednom putu do Švedske. Ovaj put uz dva presjedanja i poluprazne avione.

Ljudi, jel’ vam propala zabava za doček? Niste je ni planirali? Čudno je to što nas ova dva pitanja više uopće ni ne zbunjuju. Čudno je to što nam je svejedno ako nam je propala zabava i svjedno nam je da je nismo ni planirali. Uostalom, sve je čudno. To znamo već. Čak i oni čudni znaju. Nego, kako u ovoj današnjici, kada jedva čekamo da dođe Nova godina u kojoj btw ne očekujemo Bog zna što, ne budemo nostalgični? Do prije koje godine na nostalgičare su mnogi gledali kao na budale. Na one koji ne znaju dalje. Koji su zapeli u tornju neke ruševine jer ne znaju za bolje, za dalje, za nešto novo, za pametne kuće i aute koji nas voze dok se spava… Na nostalgičare se odmahivalo rukom jer oni gube vrijeme, jer, važno je ići samo naprijed i uživati u tvorevinama današnjice. Koja nam nudi… što? Kuda smo točno došli? Što nam točno današnjica nudi? Posao od doma? Plaćanje i nabavku on line? Fora, da.

Ok. Nećemo ovako crno prije Silvestrova. Zaslužujemo bolje. Ipak smo preživjeli još jednu pandemijsku jeb….u godinu. I moram napisati odu nostalgiji koja je mnoge održala na životu. Trijezni ili ne, mnogi su se vraćali nekim svojim dobrim danima.
Ja bi rekla da nostalgija nije tuga, ni težnja za prošlim vremenima, jer nisu sva prošla vremnena super u svakom pogledu, a ipak postoje segmenti prošlih vremena koji su počeli svom silinom gaziti novotarije zadnjih dana. Nadam se da nije zbog fore. Segmenti koji su super čak i onima koji ih nisu doživjeli uživo, samo su čuli o njima, slušali glazbu, uvidjeli da je postojalo nešto što je bilo stvarno, opipljivo… kao kaseta, kao ploča, kao radio kasetofon… Nostalgija je možda osjećaj koji nam se javio prilikom susreta s nečim lijepim i ostao je u nama kao takav. Nostalgija je sve ono dobro što je bilo, a što je neko novo doba jednostavno odbacilo preko noći. Nostalgija je trenutak čiste radosti. Zašto? Možda zato jer je to bio jedini i iskreni osjećaj koji smo osjetili, a kasnije se rijetko vraćao.

Godina na samom izmaku. Svi su u šljokicama, opet. Ludilo je dozvoljeno čak i malo na poslu. Osjećaj je to koji je nepromijenjiv. Uvijek se pitam zašto sam nostalgična za Novu godinu, ali za svoje ročkase ne? Možda nemam lijepih sjećanja s ročkasa? Vjerojatno i ne, jer su oni uvijek nekako živčani onom koji slavi. A ludovanje Silvestrova nije. Baš u vrijeme mojeg djetinjstva bila su luda Silvestrova. Smatram da smo imali najbolje djetinjstvo ikad, mi koji smo rasli u osamdesetima. Imali smo sanjke i to je bio provod života, ako je vani bilo snijega. A vjerujte u prosincu ga je uvijek bilo. Ako ne snijega, bilo je leda, jer je bilo hladno i nije bilo oscilacija u temperaturama, pa se bar moglo organizirati klizanje par dana unaprijed. Na nekoj od obližnjih bara. O da… Bila su to vremena kad smo zezali na telefon susjede, a oni su to prihvaćali radosno i sa smijehom. Bila su to vremena kada su crtići bili prije Dnevnika, a mame su peglale djeci odjeću za slijedeći dan za školu. Bili su to dani kada su se šiljile olovke, kada se kupovao papirnati raspored sati, bilo je to doba kada smo mislili da su zadnja dva tjedna u godini najbolje stvari u životu, iako smo išli svaki dan u školu tih dana, a starci na posao. Osjećao se good feelling u zraku. Kada su kiosci bili najomiljeniji dućani, jer su bili češće otvoreni, a imali su stripove i žvake i samoljepive sličice za albume.
– Mama, ne želim da bor ode iz stana poslije svega. Želim da bude tu zauvijek- rekao mi je sin jučer. Shvatila sam da ga je Božić totalno osvojio. I on ne jede u ova dane, baš kao što nisam jela ni ja. Niti spava dobro. Rađa se njegova nostalgija. I moram biti pažljiva.

Sjedim odjednom za starim stolom u staroj dnevnoj sobi i slušam Human League koji se vrtio na staroj televiziji sa spotom koje smo tako rijetko gledali. S prepoznatljivim taktovima od Human koji je meni toliko nostalgičan. I sjećam se svoje prve božične nostalgije.
U trenu sam na jednom dočeku iz djetinjstva. Tina Turner svirala je u dječjoj sobi na radiju. Oko mene posteri na zidovima. “Bravo” u rukama. Taman sam počela učiti o pop kulturu. Starci su se odlično zabavljali uz crno vino u kuhinji dva sa dva kvadrata, a u dnevnoj na televiziji je bio Osmi putnik. Horor kojeg sam čak malo i uspjela gledati. Nije mi bio strašan, sjećam se, jer su oko mene pjevali, a malo dalje svirala je Tina Turner. Bila je Nova godina. Nitko nije bio zabrinut. Susjedova djeca dilala su naljepnice Madonne i Limahla u dječjoj sobi, a dvostrana u časopisu “Bravo” bila je posvećena novom filmskom hitu Mad Max. Hodam po stanu promatram što se događa iz sobe u sobu. Bio je to moj savršeni trenutak koji mi se kao štambilj utisnuo u dio mozga za pamćenje. Vrati se kako bi znala da je jednom bilo dobro. I normalno. I da će biti opet. Zato je dobro biti nostalgičan. Ne zato jer tjeramo nogom u dupe već drugu godinu niz stubište u nepovrat, nego zato jer nam je to naš mali bijeg u sigurnost. Sigurnost koja opet i ponovno svjedoči da novo ne znači i bolje.

Zato, dobre kopačke na noge i spremite se za trk za doček. Zašiljite svoje olovke, napišite svoje rasporede, poljepite postere na zidove i navijte svoje walkmane na najjače.

Pripremite stare kasete i ploče,

pa nek’ ode sve dovraga…!