Na krilima nostalgije jurimo dalje…

Kad slika govori tisuću riječi…




Ljudi, jel’ vam propala zabava za doček? Niste je ni planirali? Čudno je to što nas ova dva pitanja više uopće ni ne zbunjuju. Čudno je to što nam je svejedno ako nam je propala zabava i svjedno nam je da je nismo ni planirali. Uostalom, sve je čudno. To znamo već. Čak i oni čudni znaju. Nego, kako u ovoj današnjici, kada jedva čekamo da dođe Nova godina u kojoj btw ne očekujemo Bog zna što, ne budemo nostalgični? Do prije koje godine na nostalgičare su mnogi gledali kao na budale. Na one koji ne znaju dalje. Koji su zapeli u tornju neke ruševine jer ne znaju za bolje, za dalje, za nešto novo, za pametne kuće i aute koji nas voze dok se spava… Na nostalgičare se odmahivalo rukom jer oni gube vrijeme, jer, važno je ići samo naprijed i uživati u tvorevinama današnjice. Koja nam nudi… što? Kuda smo točno došli? Što nam točno današnjica nudi? Posao od doma? Plaćanje i nabavku on line? Fora, da.

Ok. Nećemo ovako crno prije Silvestrova. Zaslužujemo bolje. Ipak smo preživjeli još jednu pandemijsku jeb….u godinu. I moram napisati odu nostalgiji koja je mnoge održala na životu. Trijezni ili ne, mnogi su se vraćali nekim svojim dobrim danima.
Ja bi rekla da nostalgija nije tuga, ni težnja za prošlim vremenima, jer nisu sva prošla vremnena super u svakom pogledu, a ipak postoje segmenti prošlih vremena koji su počeli svom silinom gaziti novotarije zadnjih dana. Nadam se da nije zbog fore. Segmenti koji su super čak i onima koji ih nisu doživjeli uživo, samo su čuli o njima, slušali glazbu, uvidjeli da je postojalo nešto što je bilo stvarno, opipljivo… kao kaseta, kao ploča, kao radio kasetofon… Nostalgija je možda osjećaj koji nam se javio prilikom susreta s nečim lijepim i ostao je u nama kao takav. Nostalgija je sve ono dobro što je bilo, a što je neko novo doba jednostavno odbacilo preko noći. Nostalgija je trenutak čiste radosti. Zašto? Možda zato jer je to bio jedini i iskreni osjećaj koji smo osjetili, a kasnije se rijetko vraćao.

E, a ovog se sjećaju samo djevojčice iz 80-ih…

Godina na samom izmaku. Svi su u šljokicama, opet. Ludilo je dozvoljeno čak i malo na poslu. Osjećaj je to koji je nepromijenjiv. Uvijek se pitam zašto sam nostalgična za Novu godinu, ali za svoje ročkase ne? Možda nemam lijepih sjećanja s ročkasa? Vjerojatno i ne, jer su oni uvijek nekako živčani onom koji slavi. A ludovanje Silvestrova nije. Baš u vrijeme mojeg djetinjstva bila su luda Silvestrova. Smatram da smo imali najbolje djetinjstvo ikad, mi koji smo rasli u osamdesetima. Imali smo sanjke i to je bio provod života, ako je vani bilo snijega. A vjerujte u prosincu ga je uvijek bilo. Ako ne snijega, bilo je leda, jer je bilo hladno i nije bilo oscilacija u temperaturama, pa se bar moglo organizirati klizanje par dana unaprijed. Na nekoj od obližnjih bara. O da… Bila su to vremena kad smo zezali na telefon susjede, a oni su to prihvaćali radosno i sa smijehom. Bila su to vremena kada su crtići bili prije Dnevnika, a mame su peglale djeci odjeću za slijedeći dan za školu. Bili su to dani kada su se šiljile olovke, kada se kupovao papirnati raspored sati, bilo je to doba kada smo mislili da su zadnja dva tjedna u godini najbolje stvari u životu, iako smo išli svaki dan u školu tih dana, a starci na posao. Osjećao se good feelling u zraku. Kada su kiosci bili najomiljeniji dućani, jer su bili češće otvoreni, a imali su stripove i žvake i samoljepive sličice za albume.
– Mama, ne želim da bor ode iz stana poslije svega. Želim da bude tu zauvijek- rekao mi je sin jučer. Shvatila sam da ga je Božić totalno osvojio. I on ne jede u ova dane, baš kao što nisam jela ni ja. Niti spava dobro. Rađa se njegova nostalgija. I moram biti pažljiva.

Sjedim odjednom za starim stolom u staroj dnevnoj sobi i slušam Human League koji se vrtio na staroj televiziji sa spotom koje smo tako rijetko gledali. S prepoznatljivim taktovima od Human koji je meni toliko nostalgičan. I sjećam se svoje prve božične nostalgije.
U trenu sam na jednom dočeku iz djetinjstva. Tina Turner svirala je u dječjoj sobi na radiju. Oko mene posteri na zidovima. “Bravo” u rukama. Taman sam počela učiti o pop kulturu. Starci su se odlično zabavljali uz crno vino u kuhinji dva sa dva kvadrata, a u dnevnoj na televiziji je bio Osmi putnik. Horor kojeg sam čak malo i uspjela gledati. Nije mi bio strašan, sjećam se, jer su oko mene pjevali, a malo dalje svirala je Tina Turner. Bila je Nova godina. Nitko nije bio zabrinut. Susjedova djeca dilala su naljepnice Madonne i Limahla u dječjoj sobi, a dvostrana u časopisu “Bravo” bila je posvećena novom filmskom hitu Mad Max. Hodam po stanu promatram što se događa iz sobe u sobu. Bio je to moj savršeni trenutak koji mi se kao štambilj utisnuo u dio mozga za pamćenje. Vrati se kako bi znala da je jednom bilo dobro. I normalno. I da će biti opet. Zato je dobro biti nostalgičan. Ne zato jer tjeramo nogom u dupe već drugu godinu niz stubište u nepovrat, nego zato jer nam je to naš mali bijeg u sigurnost. Sigurnost koja opet i ponovno svjedoči da novo ne znači i bolje.

Zato, dobre kopačke na noge i spremite se za trk za doček. Zašiljite svoje olovke, napišite svoje rasporede, poljepite postere na zidove i navijte svoje walkmane na najjače.

Pripremite stare kasete i ploče,

pa nek’ ode sve dovraga…!

..and… Have Yourself a Marry Little Christmas…

Eto. Položila sam i zadnju figuricu pod bor. Kad ih gledam pomišljam da sam na njihovom mjestu. Kako bi bilo super dokoličariti na nekom od Adventa gdje je grudanje bilo najveća i jedina razonoda. Uz pokoji trač. Zalijepili smo uspješno kuću od medenjaka čiji su dijelovi pukli u avionu. I ove godine – putovalo se. Za blagdane.

Ispraćajući prošlu, polagali smo velike nade u ovu godinu. Nadam se da su Vam se ostvarile barem neke želje. Da, baš smo imali velika očekivanja. Ponajprije od onog što nas je možda najviše razočaralo. Ali tako to ide. No, zato, imamo još jednu godinu za nama koju smo preživjeli uz puno snage i odricanja i koju trebamo ispratiti baš kao napornoga gosta, koji nam je stan ispunio lošom energijom, pa nakon njega hitno otvaramo sve prozore. I puštamo unutra neki novi zrak.

Dva dana su do Badnjaka. Lanjski kao da je bio jučer. Imam osjećaj da smo čak i lani bili mirniji nego ove godine. A Vi? Možda je osjećaj izgubljenosti lani bio manji, jer smo bili ispunjeni optimizmom koji je došao krajem godine. Da, ova nas je dotukla. Neću reći do kraja, ali blizu. Razmišljam o tome dok gledamo mali i ja na TV u No comment kako je Djed Mraz kreuo na put iz Finske, dok u podnaslovima slike šibaju vijesti koliko je gdje zaraženih i pomislim kako nas ne puštaju na miru. I dok me on ispituje gdje je u vreći na sanjkama njegov dar i dal’ sam ga ja već preuzela, razmišljam kako je upravo to trenutak za pamćenje. A ne o tome koliko je važno da mu odgovorim nešto lijepo, jer je to upravo zadnja godina, jer je napunio pet, u kojoj još možda samo malo vjeruje u njega. A i ako ne vjeruje više, tko sam ja da mu rušim ove divne dane, koji bez te bajke ne bi bili to što jesu…Jer u čaroliji je spas. Zato prestanem razmišljati o sadašnjosti i prebacujem se na sanjke.

Ono što imamo je još jedan Božić. Ne dajte da vam ga ukradu. Ne dajte da vas ustraše, ne dajte se smetati od onih glasnih, od onih koji su negativni, koji ne mogu naći svoj mir pa siju strah, loše riječi ili na neki način brišu cipele u vas kao o otirač . Ništa niste krivi. U ovoj situaciji nismo krivi ništa. Oslobodite se ikakve krivnje. Upravo su ovakvi Božići odlična prilika da damo sve od sebe na način da budemo sa sobom kao što inače nismo, razmislimo o tome koliko nam zapravo malo treba. Samo malo novoga zraka. Nakon lošega gosta…. Nadam se da se neće vraćati više na naša vrata i da mu se ovdje, zapravo, nije dopalo kako se nadao. Dvije godine je i budali dosta da shvati sve….

Idem leći da završim knjigu koju čitam, kako bi imala druge večeri vremena za sve. No, neda mi nešto mira. Potražim je negdje i pustim na slušalice. Nikad više staro vino…. Novi fosili zvuče bolje nego ikad. Baš kao da su znali. Sjurili su me u dane djetinjstva i blagdane koje smo slavili i prštali kao prskalice upravo uz ovakvu glazbu svi od reda u ulazu zgrade. Ne sluteći da će nas te lake note i riječi jednom tiješiti. Pred spavanje. Pred Badnjak za koji opet ne znamo koliko će nas biti za stolom. Za malo mira.

Ne treba mi knjiga više. Dosta mi je bilo i ovo malo teleportiranja. Dovoljno, za duga i druga 24 sata.

Želim vam Sretan i miran Božić i sve najbolje.

Kako im je bio lijepo nekad…

Göteborg u snijegu ostavili smo iza sebe

Frankfurt je bio jezovito i apokaliptično uglavnom prazan, no avion za Hrvatsku – prepun. Vratio je krv u žile…

Wonders in the winter wonderland

E, dragi moji. Ovako je u južnoj Švedskoj iza 9 ujutro. Kad se malo niskog sunca uspije probiti i vama se oči počinju buditi. Trajalo je oko pola sata, dok nisu stigli oblaci i sve zaklonili. I počeo je dan, onako zimski, siv i švedski. Ovih dana zapalo je dosta snijega, pada gotovi i dan i noć, malo jako, a malo pršić, ali su zato vjetrovi izuzetno jaki, pa fijuće cijele noći. Nego, osim snijega ovdje nema puno toga novog. Počinje onaj dio godine kada Šveđani kao da spavaju zimski san, ali se tu i tamo natjeraju na zrak iako nema sunca. Čudim se uvijek kako su ljudi nekako spori ovdje ujutro, a negdje oko 17 sati počinju najviše raditi i nekako se zalaufaju i zasjedaju po tim sastanima. To meni kao južnjakinji nikad nije bilo jasno. Mi s juga nekako najbolje radimo do podneva, a nakon toga – koliko se napravi, napravi… Kaj nije tako? Oko 15 sati obično se ide doma. Taj koji se zalaufao u 17 h na sastanku, ili ima gadnih zaostataka ili mu firma ide u stečaj. Ili ima poziv iz Japana. Jednom mjesečno.

No, blagdani su blizu. Osjeća se u zraku. Možda malo više nego lani. Neka bolja vibra i magija prosinca. Ne dajmo se ljudi ovom ludom vremenu. Imajmo svoje običaje. I prosinačku uživanciju.

Malo krkljanac u prometu. Kao i svagdje ni ovdje se male uličice ne očiste na vrijeme kako bi mnogima pasalo
E ovo vam je dio grada u kojem se nađete igrom slučaja kada vam dostava zapne u prometu zbog loših vremenskih uvijeta, pa paket ostane u dostavnom centru

Taman kad sam vam pisala kako dugo nije bilo švedske zime, ovdje na jugu – iznenadila je. Tako je to obično u životu.

Populani Linne uvijek elegantan, šminkerski …
Malo Hovas…ništa manje šminkersko mjesto za život, ali više za one koji ne vole gradsku buku
Još malo švedskog dana…
…i švedske zime

Božićna svjetla i prvi snijeg

Malo večernjeg Goteborga

Dragi svi. Nadam se da ste dobro. I da se ne date lošim vijestima. Čini se i Vama da nam se smiješi opet Silvestrovo pod ključem odnosno bolje biti doma? Idemo lagano prema toj putanji.

U Švedskoj je pao prvi ovojesenski snijeg. Pošteno je i zahladilo. Ide se čak i do minus 7 što je puno s obzirom da se godinama nije ovdje desila prava švedska zima od koje imate ispucanu kožu do krvi na rukama iako nosite rukavice. Šveđani su već okitili eksterijere i svoje domove, a jelkica se obično kiti na Svetu Luciju što je ovaj vikend. Osim toga, na taj dan se održavaju i svakakve priredbe i koncerti po crkvama jer Luciju Šveđani jako štuju, jer je ona nositeljica svjetla koje je ovdje itekako potrebno u ovim hladnim i tamnim mjesecima. Peku se pomalo i paprenjaci, keksi s cimetom… Božićni šoping je u punom zamahu, a događaju se, nažalost, i prve loše isporuke narudžbi s interneta.

Što se tiče korone, sve po starom. Iako su danas detektirali prvi slučaj omikrona i ovdje, žive mirno i bez panike. Zaraza nije ovdje jaka, a bolnice uglavnom prazne od bolesnih od Covida. Na razini preporuka ostaje sve. Nema nametnutih mjera i nema kontrola Covid putovnica nigdje osim na aerodromima. Svako mora brinuti o svojem zdravlju. Tako se očito pokazalo najbolje. Nego, evo vama malo švedskog ugođaja. Fotke su uglavnom snimljene u jutarnjim satima. Kada je oko desetke još uvijek mrak. A oko podneva – ima malo i dana. Uživajte.

Ovako ovdje izgleda Danica
Malo usputne ljubavi
Okićenih uličica
Poznato trešnjino drvo….
Malo luke…
Malo prvoga snijega
Malo praznoga grada….ništa čudno
Norveška kuća
Tomtegatan ili Ulica Djeda Mraza- na lijevo
Zabavni park Liseberg

Lights of childhood

Švedska se okitila. Bez obriza na sve. I sjaji se sve oko nas. Kroz šetnju vraćam se u djetinjstvo i svoj kvart. Nije teško to danas. Mreže vrve slikama nekadašnjih Božića i jelki, kao nikad prije. Više to nisu slike koje govore kako je nekad bilo, već kako smo se osjećali. Kao da se svi masovno žele vratiti u mir, koji je postojao. U šetnji s malim kojeg oduševljavaju ogromne okićene jelke po trgovima i lampice na golim granama drveća, vrtim u mislima svoje djetinjstvo. Prolazim kroz ulice od kojih me svaka vraća na neki dio u godini.

Naš prvi stan u Đureku gdje je jedan kamin na drva grijao sve četri sobe u stanu, a bor s mahovinom u podnožju, stajao je na stoliću za kojim se pila kava. Sjećam se ukrasa, sjećam se glazbe s radija, sjećam se mirisa. Ugođaja. Velikog snijega zbog kojeg me baka morala pratiti do škole, jer nisam vidjela kamo idem. Prošla je zima, ubrzo se sve zazelenilo, kod obližnje Glazbene škole procvalo posađeno cvijeće, stigla je nova roba u robnu kuću, mirisi su se osjećali jače, prve peludne alergije. Nije trajalo dugo, radovali smo se završetku škole i planovima za ljeto. Ljetovanje sa starcima prohujalo je u dahu. Još je ostalo dosta vremena u dva mjeseca za varaždinski, legendarni varaždinski bazen na koji smo masovno odlazili svi iz kvarta. Rijeke mladih i dečurlije odlazile su na kupanje na veliki olimpski bazen. Ne pamtim dal’ se ikad nekom nešto dogodilo. Osim pokoja sraćka. Tjedan, dva, tri ludila i dobre muzike iz 80-ih koja se vrtjela s popularnog mariborskog tada jedinog internacionalnog radija u Jugi na razglas. I već su se kupovale knjige u knjižarama za novu školsku godinu. Također masovno. Za to se dobivao dan godišnjeg. Bili smo veći, pametniji, stariji kada smo naljepnice s imenima lijepili nove knjige. Počela je još jedna školska godina, kupovale su se nove stvari i već smo u školi radili nove božićne ukrase i spremali novu predstavu. I dok šetam sa svojim malim kroz jesensko lišće razmišljam kako moje djetinjstvo nema veze s njegovim. On ima tablet, crtić koji got i bilo kad poželi, igračku koja je sa slike dostupna u stan u roku od para dana, dok sam je svoje doslovno rezala iz kataloga (stranih) i lijepila u album.

I tako ih samo gledala. Djedu Mrazu se ne veseli kao ja. Ali se veseli Božiću. I drago mi je zbog toga. Tom posebnom ugođaju u godini koji nas sve okuplja. Svaki put na sve načine. Naši mališani naučit će zapravo puno više, jer su rođeni s našim iskustvom, i s pandemijom ili ne, njima je svijet otvoren na način na koji nama nije bio. Stvari gledaju na drugačiji način, brže zaključuju, brže razmišljaju , brže traže i zahtijevaju, ne srame se….Nadam se da će imati barem ovakva sjećanja….Ili barem približno takva. Koja se bude uz radost svjetlosti koju donosi kraj godine. Negdje sam pročitala lijepu rečenicu neki dan. Glasila je ovako nekako. – “Baš kao odrastemo do kraja, i počnemo Božić pripremati našoj djeci, shvaćamo da je sva čarolija Božića zapravo čista majčina ljubavi prema djeci….” Da. Tako nekako.

Vraćam se mislima natrag, u šetalište okupano svjetlima. Svjetlima velegrada koje prkosi pandemiji i svime što nam donosi, makar je i Švedsku uhvatio opet i nanovo strah od svega što je oko nas i donosi neke mjere. Prije dvije godine mislili smo da ćemo se riješiti svega na neki normalniji, lakši način. Čini se sve više da – nećemo. Nažalost. Ali djeci trebamo čuvati duh Božića bez obzira na sve. To je ono što ostaje. Što vrijedi. Na što smo ponosni i što ne smijemo nikada dati da se zaboravi. Iščekivanje, slatko iščekivanje…. Iz dana u dan. I čisto, čisto veselje u te dane godišta…. Bez obzira što je oko nas. Trdimo se. Jer vrijedi.

Izvrtjela sam jednu godinu u minuti. Očito mi je trebalo. Mali povratak u prošlost, za bolju budućnost.

Švedske večeri su doslovno crne, ali prepune boja

Svjelosti iz davnina

Malo švedskih večeri uz more. Znate da se Šveđani zimi liječe sa puno lampi…. Vidi se, zar ne?

Još ljetos sam pisala o tome kako je ovo godina vraćanja. Kamo? Valjda svatko u neko svoje utočište. Mira. U vremena obojena u boje koje u nama bude dobre osjećaje i misli. Koje pamtimo i kojima smo se vraćali ponekad usput, ali nismo ih bili svijesni do kraja. Ja sam se igrom slučaja u ljetnim mjesecima vratila u mjesto ljetovanja iz djetinjstva. Hvala Bogu na neostvarenim, nespretnim i nerealiziranim rezervacijama. Već tada dobila sam ideju o nečem. Ne znam ima li ova sva situacija oko nas veze s time, vjerojatno da. Ali da sam naginjala oduvijek nekim starim vremenima, jesam. Nije mi teško u selima, malim mjestima, kaže moj muž. Ja bih rekla – mjestima koja imaju priču. Priču koja se rodi u meni, a ne koju kreiraju arhitekti i urbanisti prema nekim drugim pravilima….

Bavim se kutijicama u koje ću staviti nešto najbližima. Bavim se šivanjem čestitki. Pravim pravcatim koncem i iglom. Kolaju mi glavom neke stare priče moje bake na koju često mislim ovih dana. Vidim sebe kao malu kako ju promatram dok “našivava” stolnjak. Nisam nikad mislila da ću se sjećati tih dana i tih trenutaka. Prsti su mi izbodeni, ali svaka rupica kroz koju prođe konac obasjava tim trenutkom neku svoju svjetlost. U početku se konstrukcija ruši na sve strane, ali s vremenom postaje čvrsta kao kuća. Ima nešto u tim starim zanatima. Kad sve dobro primi konac, ono nekim čudom stoji. Osjećam svjetlost starine, tihih večeri, večeri koje su naši stari provodili uz svijeće i tišinu čekajući blagdane. Baš tim mirom odišu ti mali proizvodi.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje “zato” i svoju svrhu

No, nije to ta baka. Ona kod koje sam jednom vidjela sašivenu kutiju je ona druga, koju sam rijeđe posjećivala. Što je ona nosila tada, ne sjećam se. Sjećam se situacije, stola i kutijice koju sam ugledala. Bila mi je pojam sela. Pojam siromaštva. Pojam nekog tko nema ništa, a htio je nekom dati nešto lijepo, što je sam izradio od nečeg lijepog što mu je došlo poštom. Mislim da su se u njih stavljali keksi. Pretpostavljam. Čestitke su nekad bile nešto što se čuvalo. Čuvalo do drugog Božića. Najupečatljivije su bile one koje su svirale, koje su došle iz egzotičnih zemalja naših iseljenika. Koje smo posebno čuvali. A mi klinci nismo imali pojma od koga su. Koliko su koštale te čestitke s malim radijem u sebi? Često sam pomislila. Tannenbaum.

Sad slušam muziku iz svoje srednje škole, u kojoj su Depeche Mode, The Mission, The Sisters of Mercy bili oni koji su nam donijeli neke vrijednosti kojima smo vjerovali. Sada su oni dio mojih večeri.

Ne gledam Dnevnike, već više mjeseci. Nažalost, dragi moje kolege novinari. Ali, ne mogu.

Čitam knjige. Evo, skoro svaki tjedan kupim si neki horor od jedne novije poznate britanske autorice i jedva čekam neke njene najavljene ekranizacije. Uživam u pričama, daleko od ovih, makar bile one i horori, trileri ili drame. Sve je dobar bijeg od ovog što se nudi u večernjim satima. Što nam se općenito nudi.

Da nisam jednina potvrdila mi je jučer vijest s jednog portala da je ove godine, odnosno lanjske, nisam sigurna, prodan rekordan broj knjiga u knjižarama i da se ljudi masovno liječe knjigama. I da se knjižare otvaraju masovno, jer posao cvijeta. Evo nečeg dobrog. Ako ništa drugo, dok nas drugi pripremaju na živote s potvrdama o zdravstvenom statusu (koje su izuzetno pravno ozbiljna stvar, jer što je slijedeće – potvrda o liječenom HPV-u? Ili prvom seksu možda(?))- ja se liječim knjigama. Jer jedino tako lako usnem, jedino tako lako ispričam nešto djetetu prije spavanja. I bacim se u svoje knjige i stranice mira.

I kutijice koje će ovaj Božić, nadam se, mojima donijeti povratak, makar u priče iz davnina.

O kojima možda, ili zasigurno, znaju više od mene.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje zato i svoju svrhu.

Marine u zimskom Hovasu mirne su baš kao i Šveđani. Kod njih nema Covid putovnica…

Novo normalno ili švedsko uobičajeno

Dolaskom u Švedsku svi putnici mogu se slobodno i besplatno, ukoliko žele, testirati PCR testom kojeg obavljaju sami iza postavljenih zelenih pultova

Kišni dani zarobili su ovih dana južnu Švedsku. Tako izgledaju uglavnom zime ovdje u južnoj Švedskoj. Već godinama nije bilo većeg snijega i pravih snježnih radosti. Čak su i stupnjevi debelo iznad nule – oko 8 stupnjeva, što je pravo čudo za ovo doba godine. Mrak pada sve ranije pa se i psihički teže nositi sa danima. No s onim s čime se nije teže nositi ovdje u odnosu na ostatak Europe je definitivno – novo normalno, ako se ta izmišljotina uopće može primijeniti na ovu zemlju koja nije ni uvela neke velike mjere, niti prisilne izolacije, niti obavezno nošenje maski, niti on-line nastavu najmlađima.

Sve je to ostalo na preporuci, a distanca se ovdje živi sama od sebe – oduvijek.

Dakle, novo normalno ili švedsko uobičajeno.

Švedska bilježi tjednu incidenciju zaraze četiri put manju od trenutne Hrvatske incidencije, a tjedno umre deset puta manje ljudi nego u Hrvatskoj. Čujem da se u Hrvatskoj govori o tzv. prisilnim cijepljenjima, prijetnjama s otkazima necijepljenima, uvođenjem COVID putovnica za sve i svašta, pa se drugi dan naprasno odustaje od toga jer se nema zakonskog uporišta ili nema tko provesti preglede isprava…. U ovom svijetu – nezamislivo. Iznosim naime i namjerno samo šture podatke, jer sam lagano umorna od čitanja i misli o tome. Vjerujem da i vi svi skupa. I da će doći dan kad ćemo opet biti svi na istoj putanji. Jer, kako got bilo, i jesmo na istoj putanji. I vrtimo se u krug. Ovdje u Švedskoj upravo su to htjeli izbjeći, kako se got kome činila njihova strategija. Stoga sam odlučila biti promatrač i samo promatrati što se i kako i gdje upravo događa.

Na švedskom aerodromu test moraju pokazati samo oni koji nisu građani ili državljani Švedske. Ostali prilikom izlaska iz aviona skidaju maske i slobodnu je mogu baciti. Jer ondje se ne moraju nositi maske. Hodajući aerodromom imate punktove na kojima se možete sami testirati, dakel štapić za nos, grlo, plus pljuvačka , a nakon određenog broja sati sa skinutim codom i aplikacijom doći će vam rezultat PCR testa. Nema ljudi u skafanderima. Samo u žutim prslucima kako bi bili uočljivi, ako im se želite obratiti zbog ikakvih pitanja. Test izvodite sami iza paravana. Nakon dolaska eventualno pozitivnog nalaza, po prepooruci ostajete doma do nestanka simptoma bolesti.

Što će tiče predblaganskog rasploženja ono je prisutno samo u mojem telefonu i u brdu reklama koje dobijem svaki dan. Sve su nekako prazne. Čak i one “velike” reklame koje rade Disney i slični koje bi trebale natjerati suzu i oka ili vas uvesti u odlično raspoloženje. Mene su ostavile hladnom.

Preslušala sam novu ABBU koja je ovdje velika vijest i svi su jako ponosni na njih. Mislim da su, obzirom na godine, i godine ne bivanja na sceni, dali sve od sebe. Možda ne toliko u glazbi kao ranije, koliko u teksovima, koji se u prvi mah čine jednostavnim i bukvalnim, no otkrivaju sve ono o čemu su razmišljala sve ove godine ova dva glazbeno-bračna para. Dosta je iz njih progovorila i pandemija, osjeća se na trenutke i to dosta, zato je ovo zasigurno i album koji je obilježio jedno razdoblje. Razdoblje Švedske u pandemiji koja je baš kao i ostatak svijeta ostala zatečena sa svim što nas je snašlo gotovo preko noći, povrijeđena od prvobitnog šoka, ali koja je ustala, makar umorna i u godinama i ostavila trag iza sebe.

Još uvijek čekam prave božićne ukrase, ali nikako da dođu.

Kako izaći iz magle?

Samo da se pohvalim da imam tikve i ove godine i da ih palim kad stignem.

Prave, strašne. Bilo ih je teško nabaviti ovdje u maglovitoj Hrvatskoj, gdje je trenutno najzagađeniji zrak, kako kažu mediji. Pandemija ovdje nikako ne jenjava, ne znam ima li veze s maglom ili zagađenjem. Ali sa zamagljivanjem očiju, nečijih, možda, ima, ili je svakako bilo u vezi.

Čini se gotovo ista zima kao lani. Lani, kad smo se svi nadali onim plavim kamionima iz reklama punih prozirnih bočica u kartonskim kutijama koji su trebale vratiti sav onaj super život na koji smo navikli. Kako se bliži kraj godine tako mi čini da se sve više gledam u svoj hrvatski špigl i vidim isti izraz svojeg lica. Što se promijenilo? Uglavnom ništa.

U Švedskoj korona već dugo nije vijest broj jedan, osim ako nije u pitanju cjepljenje djece i informiranje u vezi toga. Više se bave problemima, recimo, milenijske generacije koja je počela raditi upravo u pandemiji i to od doma, pa tako već godinu- dvije ne razumiju i ne znaju kako izgleda doći na posao i otići s njega doma. Ne znaju, pišu mediji, kako napisati mail u kojem javljaju da su bolesni, ali da će biti dostupni, onoliko koliko se može biti dostupan s obziom da su dostupni samo preko maila i što to uopće znači. I tako…

Isto tako čitam kako je i wellness izgubio svoju čar. Ne znam dal’ su neke serije imale utjecaj na otvaranje očiju po tom pitanju, ili su neki shvatili da mogu i sami izdepilirati noge. Ili se trebao dogoditi golemi strah od bolesti da shvatimo da vitaminske napitke možemo i sami sebi doma spremiti? Odnosno, kako je postizanje vlastitog unutarnjeg mira dobilo novu definiciju, rangiranje. Ma stvarno? Jel’ se stvarno treba dogoditi ovako nešto da shvatimo da je unutarnji mir nešto na čemu sami radimo, a ne (samo) teta maserka? Ne znam zašto, ali tužna sam od shvaćanja da od neumjerenosti zapadamo u potpuno drugu krajnost, tako lako. Ili je i to neka furka sada? Dokad?

Žao mi je što se u nekim zemljama, neću reći u HR, napravilo nekoliko krivih koraka u tako važnoj stvari kao što je riješavanje broja oboljelih. Prvo se ljudi nisu mogli cijepiti svi, odnosno ne po redu. Trebalo je za rješavanje toga nekoliko loših naslova u novinama – o tome kako se jurilo preko reda na navodne ostanjke u bočicama. Onda, kad je ipak sve krenulo po redu, bilo je ponuđeno samo jedno cijepivo kojem se nažalost spremala loša reklama, a na ona druga se moralo čekati. Kada je straha i frustracije bilo previše, tada je počelo cijepljenje. Ljudi, laici, su prepuni straha dovedeni u situaciju da odluku donesu sami, ali u posljedicama tih odluka za njih sankcije donose drugi…. Neću dalje. Žalosno. Ne znam dal’ je ikako popravljivo. Daj, Boze.

Opet kažem, nadali smo se boljem kraju godine. Kraju koji je trebao biti novi početak. Teško da će biti. Teško se sada ugledati u zemlje koje su otišle dalje, koje nisu frustrirale od početka, koje su možda imale više takta, malo više takta i mira.

Još mi je teže u svemu ovome, jer su mi dvije prijateljice jako bolesne.

Danas, na Sve Svete, kad pokušavamo iz magle izroniti van na malo sunca, jedino što mi tjera osmjeh na lice je san od sinoć. Jedna mala svijetla brineta glavica dojurila je do mene, od nikud, a ja sam joj u letu uspjela dati poljubac. I odjurio je dalje. Ne sjećam se dalje sna. Ali definitivno sam se probudila i krenula u još jedan dan u pet ujutro. Pokušavajući se ne osvrnuti na sve oko mene.

Osim na njega.

Malog, bezbrižnog i mojeg.

Iznad zlih, uvijek bdije onaj dobar – u ovom slučaju zvijezda Danica

Scary days ahead ili malo straha, malo nade

Ups, šifra za ulazak na blog ovaj put je teško izlazila iz velikog mozga do tastature. Ne znam dal’ je posljedica cjepiva ili dugotrajnijeg izbivanja s mreže… Ne znam. Znam samo jedno. Da se privikavanje na novo normalno ili nenormalan život, koji nam se i dalje servira, i dalje jako teško navikavam. Tim više što je oko mene opet dosta bolesnih ljudi i cijepljenih i onih necijepljenih. No, ne može ovo proći pod ispriku. Ne, nikako. Želim reći da sam se malo povukla u osamu, jer mi čini kako se ništa ne mijenja oko nas. U stvari, možda se ja mijenjam na veliko. Da bar.

Kao što sigurno znate u Skandinaviji nema puno toga novog, ovdje se ne događaju velike stvari. Ili se o njima ne izvještava sa tolikim žarom kao drugdje. Ovdje se furaju na staloženost i finoću. No, zabrinuti su ipak što im zaraza po staračkim domovima raste i kod cijepljenih ljudi, pa i smrtnost. Danska i Švedska davno su ukinule sve mjere. Pa je sve uglavnom po starom. Tko se cijepio – cijepio se, a na pitanje o tome jeste li se uboli ili ne, možete dobiti samo hladan pogled, koji ovdje znači nešto slično kao šamarčina. Jer je ovdje to zabranjeno i spada u zdravstveno stanje svake osobe koje je tajno. Eto, malo za Stožer i poslodavce koji uvjetuju radna prava time, negdje daleko.

Nego, počela sam se baviti nekim stvarima koje je radila moja baka za Božić, kad mali spava. Neću vam još otkriti o čemu se radi, jer su počeli jako krasti po internetu, naročito tekstove. Tek kad mi uspije, onda ću fotkati. Prije – ne.

Druga stvar koju bi istaknula,a o kojoj čitam, je da se ljudi masovno sele iz gradova, što mi se čini odličnom idejom. A treća, što se bliže dani kada je strah zafrkancija. I dani kad se obično samo zafrkavamo ili se barem pravimo. Pa se možemo mirno pretvarati kako nas je strah samo utvara, a ne novog normalnog.

Pa evo, kako sam već i pisala, Šveđani jako vole Halloween i sve što uz njega ide. Znaju super inspirirati naročito u pripremi partyja i u gastronomiji. Ove godine totalno su iznenadili u dućanima. Procijenite sami, kako bi ovakve lutke na slikama dolje prošle u dječjim trgovinama u Hrvatskoj?! Vjerojatno bi bile tema na Dnevniku uz razgovor s psihologom. Inače, daju se i kupiti, pa ju možete u dane kad “mrtvi zapjevaju” imati doma i podružiti se ,onako, kad vas u noći stisne na WC, da se podsjetite da je život ipak lijep. Po danu.

Ne daj Bože da vam se dijete digne u noći.

A što sad.

Počelo se i božićno kićenje. Da…. Tako da vam se u trgovini i po gradu miješa u glavi, i to doslovno. Malo kostura, malo božićnih cimet srdašaca. I tu smo negdje. Malo straha, malo nade. Baš tako, kao i ovi dani u kojima živimo.

Zreli za jedan vrući alkoholni Glogg.

Gubi li se tradicija ili zdravi razum, ipak se pitam.

Ma nije bitno više.

Teško mi se miriti sa time.

Jel to Grašina?

Ma neću Grašu.

Njemu je o.k. koliko čujem.

Skrećem ipak na Glogg – i staru Abbu.

Malo pandemijski “Krik”
Ah, mila majko. Kad netko zabrije na teen horor, onda to tako izgleda.
Ok…..?

Vjerujete da se ova “lutka” nalazi u dječjoj trgovini da se može kupiti? Vjerujte.

Za ove ne znam dal su na prodaju. Ali činjenica je da je ovogodišnji švedski Halloween u znaku – kostiju. Hrabro, nema što.

In the air…

Često sam vam stavljala fotke letova kojima sam putovala preko Europe.Zanimljivo, to su ujedno i medu najposijećenijim stranicama bloga.

Danska je ukinula sve mjere ovih dana,uskoro će i Švedska.Osjeća se novi zrak u Skandinaviji. Stiže jesen, velikom brzinom počet će i mračni dani na sjeveru.Nadamo se da će pandemijski biti bolje za sve.

I da,za sve one koji muku muče s dijeljenjem naroda na cijepljene i necijepljene mozda samo jedan detalj sa sjevera:u Švedskoj vas imaju pravo pitati jeste li ili niste cijepljeni, ali Vi imate pravo ne odgovoriti na to pitanje. Gdje god bili i što god radili. Naročito se to odnosi na situaciju na poslu.Dragi moji…

Jurimo u normalno. Jer smo dvije godine bili u strahu i tuzi.

Osjećala se kod polijetanja neka nova snaga, baš kao i uvijek, dosad meni je to nekako najtužniji dio leta.

Ona snaga koja vam je potrebna da se kroz guste oblake opet spustite na zemlju.

U Skandinaviji obično su spuštanja puna turbulencije i propadanja jer je ondje takvo vrijeme i jaki su vjetrovi. Zna biti velikog ljuljanja iznad Švedske,no piloti to odlično hendlaju.No ipak kad sletite imate osjećaj da ste pobijedili u gladijatorskom ringu.

Nadam se da ste dobro.I da uživate u jeseni.Ja se polako spreman raditi originalne božićne poklone ručne radinosti za najmilije.Nadam se da ću vam ih imati “snage” i pokazati …

Doviđenja Hrvatska….još jednom isti i opet isti osjećaj

Slijetanje u Skandinaviju zna biti jako turbulentno, pa se osjećate dok dotaknete tlo kao da ste upravo pobijedili u ringu.Ovaj put je bilo ok…