Kategorija: Švedska

Priče o životu u Švedskoj

Missing hugs?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Sjećate se Debelog utorka /Fettisdagen/ iz Švedske? To je nešto slično kao fašnik kod nas u Hrvatskoj, samo bez maškara. Oni umjesto krafnica jedu i svoju vrstu slastice – Semlu, čije je tijesto napravljeno od mekog i najfinijeg bijelog brašna, a unutarnja krema od badema sa šlagom. Izmislili su je u Stockholmu davno, davno bogati koji su mogli do svih sastojaka posebice brašna. Imaju Šveđani svojih slastica još, a koliko čujem, osim svojih poznatih ćufti, odlučili su poraditi i na široj promociji upravo Semli kao švedskom tradicionalnom pecivu s kremom. Probala sam jednom. Ima kalorija. A ako je s pravom kremom od badema, onda je i dosta fino.

Na Debeli utorak “debela” je i slatka – Fika

Nego, u Švedskoj se pandemija opet opasno zahuktava, na nekoliko dana (kako oni izvještavaju o broju oboljelih) imaju i po 10 tisuća zaraženih (!), novi sojevi virusa kolaju, a spremaju se i nove mjere s obzirom da je i više od 12 tisuća umrlih od ove odurne bolesti. I oni čekaju na cijepiva svih vrsta baš kao i cijela Europa (pa tko nam ovo učini!!!), a meni se čini kako nas sva ova situacija, blago rečeno, izluđuje do te mjere da uopće nismo svjesni što nam zapravo sve ovo radi. Nego – Debeli utorak, Dan srdašća, evo uskoro i moj “jedini” dan, puna je veljača nečeg, a ono ustvari ničeg. Pa razmišljam o tome kako bi bilo napokon zagrliti neku od dragih osoba, prijateljica, nekog iz šire obitelji… Neke nisam vidjela i godinu dana i dulje. Je li svemu ovome upravo ovo i bio cilj? Ne mogu da se ne pitam i onda opet pomislim kako ne može sve ipak biti do te mjere ludo. Ali… Kada nemaš onako rođkas kak spada, onda skužiš da sve to samo debelo fali i debelo nešto ne štima. Sve osim Debelog utorka.

Kako vi stojite sa zagrljajima? Jeste li se možda uspijeli cijepiti, pa se grlite naveliko? Kakav je uopće osjećaj biti cijepljen protiv COVID-a? Vi koji jeste što kažete? Hoćemo li poslije imati snage za koju žesticu? Ili ćemo samo gledati u nebo i govoriti – Thank you God! baš kao onaj u ronilačkom odijelu iz Nothing Hilla kad ugleda Juliju Roberts u kupaoni…

Nego, dragi moji, ovdje je snijeg, snijeg do koljena. Veljača u svom pravom smislu pokazuje zube. Šveđani se nadaju da će biti posljednji u ovoj zimi. I da će onda doći bolji dani. Ovdje se sve vrti oko vremenskih prilika, sunca i tame, kiše i vjetra, pa tako i odlasci u dućan. Pa kako se nadaju cijepivu koje im je obećano do ljeta (svoj naciji) i iako se razmišlja o pooštravanju mjera i zatvaranju svega i svačega, oni se nadaju. Izolacije su uvedene ovdje jeste li znali? Tjedan dana pri dolasku s putovanja. Tako su mnogi Šveđani za ove dječje praznike ovaj tjedan ostali doma. I jeli na Debeli utorak. Ako ništa drugo, bar su debele Semle iste kao prije, u istim kutijama s istim slovima.

Ma, stvarno je dosta više svega ovog te nepoštene igre te nepodnošljive noćne more u kojoj si čovjek ne želi ništa za rođkas. Osim ponovnog osjećaja slobode i nečijeg zagrljaja. Primjerice onoga koga dugo niste sreli, a niste mu se uopće nadali.

Cold as ice…

u Margareta, objavljeno u Švedska

Dan srdašca u Švedskoj su uveli tek u 60-im godinama prošloga stoljeća. Za usporedbu, Amerikanci nešto takvo imaju još od 18. stoljeća. Naravno da je komercijalni dio priče i ovdje uzeo maha, pa se tako toga dana u Švedskoj proda i po 4 milijuna ruža.

Ne znam koliko su Šveđani i Šveđanke topli i zaljubljeni dok su u vezi, ali kao narod slove uglavnom za hladne i proračunate ljude. Realne – vole kazati za sebe. Možda manje vjerne?? Makar se čine ugodnima i tolerantnim. Ono što je sigurno, to je da jako lako izlaze iz postojećih veza i sklapaju nove. Od početka pandemije stručnjaci su primijetili da je jako porastao broj on-line sexa ovdje, čak štoviše, govorilo se u javnosti kako je to dobro. Ne znam da li se ovo dobro odnosilo samo za postojeće stanje ili općenito. Vidjet ćemo kasnije.

Posljednjih desetak godina u Švedskoj se jako slave svi ti praznici i blagdani. Nisu u ovolikoj mjeri ranije, ni približno. Pa je tako i Valentinovo, koje meni iskreno, nikad nije sjelo, ni kao dan, ni kao pojam za ljubav, uočljivo na svakom koraku.

Ljudi nigdje.

Osim leda.

Leda.

I još malo leda.

Dajte mi viski.

Vjenčići od ruža zovu na društvo. Mene neodoljivo podsjećaju na Midsommar…. brrrr

Crveni baloni….samo da nema šahta u blizini.

Previše gledam horore. Sad sam potpuno uvjerena u to.

Zato sam si za danas odabrala “The star is born”.

E, ovo mi se već sviđa. Sa šahtom ili bez

Where it all started…

u Margareta, objavljeno u Švedska

Švedska zima, možda bolje rečeno klima, poznato je nepredvidiva i nagla. Jedan dan divite se plavom nebom i sunčanom danu, iako su temperature zimske i ne skaču iznad nule, već istu noć može doći zimska oluja koja traje danima. Ove slike snimljene su u nedjelju. A mjesto je radnje ona je plaža i poznato šetalište u blizini Hovasa s kojeg sam poslala svoj prvi post prije godinu i pol.

Sve je isto, samo mi se “moj kamen” za meditiranje čini nekako malenim
Manje je usidrenih brodica nego tada onoga rujna
Lijepi broj ljubitelja plaže

Čudno sjevernjačko stijenje uvijek privlači poglede. Svaki put svjedoči mi o nemilosrdnoj klimi i povijesti

Nekako ljetni ugođaj i led ne idu skupa. Ali su mogući…
Ima i klizača
I ostavljenih školjki koje je zadnji jesenski val davno izbacio na obalu
Već slijedeći dan zapao je snijeg…
I učinio mračne i nesunčane ulice – svjetlijima
Još uvijek tu i tamo ” cherry tree” – okićena drvca još od novogoodišnjih dana. Kao da svjedoče da ovdje ipak ima ljudi
Grad je prazan, bez ljudi. Radni je dan je počeo. Ali, od doma.

I Švedska granica se zatvara! Nego – razvoda je više nego ikad…

u Margareta, objavljeno u Švedska

Snijeg u Stockholmu

Ostajemo li oni isti? Pitanje je koje me prati ovih dana.


Najprije malo o stanju na sjeveru. E, pa hladno je onako kako treba biti u veljači. Ide i do minus deset. Ne toči se alkohol nakon 20 sati, pa je još hladnije. Maske su preporučene u javnom prijevozu i ondje gdje ima puno ljudi. A glavni švedski epidemiolog ne zna više ni sam kako i za što uloviti Koronavirus jer kad onaj broj R, ili kako se već zove, počinje rasti iznad 1 on je nezaustavljiv, a čim padne ispod jedan, on umalo da nestane, ističe se. Sve skupa postalo je nedokučivo i samoj struci u pitanjima koja su se činila posve logična. Sve je isto ko i lani, kaže pjesma. U ovo doba? A, ne. Švedska je dragi moji najavila zatvaranje granice za sve strance i švedske državljane koji po dolasku u Švedsku nakon putovanja u bilo koju zemlju po povratku moraju imati pcr test ne stariji od 48 sata, odnosno svi koji su rođeni ranije od 2004. godine(?) to moraju učiniti. To mi nekako nije jasno…Jel to neka diskriminacija? Nije moguće. Toliko o tome.
Dragi moji, koliko imate osjećaj da ste se promijenili? Gubite li entuzijazam? Umorni ste stalno? Imate li isti izraz lica?

Neki dan u razgovoru s jednom bliskom osobom zaključile smo kako svi oko nas imaju neki druačiji izraz lica, pomalo upale oči, više bora. Netko je deblji, netko mršaviji. O prištevima od maski, ne bih. Oni koji su preboljeli Covid vidno su se i psihički promijenili. Čak i mala djeca ne izgledaju isto. Također, neki dan slušala sam po bezbrojiti put savjete psihologa na tv. Ovaj put gospođa je rekla kako godina neprestanog i kontinuiranog stresa zbog situacije na koju ne možemo nikako utjecati, naše tijelo prikazuje najprije velikim umorom i bolovima u tijelu. Što je najgore, nismo više u fazi akutnog stresa, već u fazi prilagodbe na njega i upravo je to ono najgore stanje za naše tijelo i duh koje će kad tad to morati baciti van iz sebe.
Tijelo i duh… Kako se to nekad govorilo. U danima kada smo na tom dvojcu imali vremena i volje i slobode raditi.

Ne čini vam se da što je više cijepiva na tržištu (do kojeg ne možemo), to smo više zaključani, a time što smo više zaključani imamo sve više vrsti virusa? A što je više virusa to svi oko vas imaju manje pojma što se događa, odnosno seruckaju kako uopće o tome svemu ne razmišjaju? Evo, čak je i moja mama rekla da joj je sve to počelo smrdit. Ona, koja je inače paničarka na stotu potenciju i realist. I tulila se na na svakoj reklami o pranju ruku i presici stožera.

Nego, kako vam je u vezama? Maštate li još o nekom odlasku s partnerom/icom kada sve prođe /ako ikada prođe/ i mislite kako će sve biti bolje i i da ćete se vratiti na staro? Onako, kao obrisano gumicom? Ili se jedva čekate razvesti? Jer ste prolupali, jer su problemi postali neizdrživi? Jer vam vaš ludi mozak govori kako su vam bivši/e najbolje u životu što se dogodilo? Još uvijek se tako divim svima koji su rekli da su pandemiju “iskoristili najbolje što su mogli”.
Nego, privukao me članak nedavno objavljen u švedskom izdanju Elle-a o tome kako je na sjeveru mnoge pandemija natjerala na razvode.

Zima oko nas, zima u srcu?


“Ideja da bi virus mogao biti smrtnosan za potencijalnu “cjeloživotnu” vezu može zvučati dramatično, ali kaos rezultirao je prekidima
odnosa širom svijeta” ističe se u tekstu. Kada su se u ožujku zatvorile Velika Britanija i Švedska, ograničenja su se počela ukidati u Kini, gdje su zahtjevi za razvod dosegli vrh. Ispostavilo se da je pandemija postala čisto “bure baruta” za mnoge brakove u kojima su ljudi bili prisiljeni živjeti izolirano zajedno. Egzistencije su se isprepletale na sasvim novoj razini”, stoji u tekstu.
Zatvarnje je bio zahtjevno za sve odnose, kaže Sandra Davis, obiteljski odvjetnik kod Mishcon de Reya u Londonu, koja je radila s razvodima 40 godina (s klijentima kao što su princeza Diana i Jerry Hall).
Otkako su uvedena ograničenja, zahtjevi za razvode su kulminirali u lipnju i srpnju. Imalu su puno, puno posla, dodaje ona . Također kaže da su bračni parovi počeli planirati potencijalna buduća zatvaranja, sada kad znaju što bi takav potez mogao značiti.
Mnogi već sad reagiraju. Kaže kako su ljudi prestravljeni zbog drugog vala i žele se razdvojiti u preventivne svrhe! Od ožujka do srpnja prošle godine, broj zahtjeva za razvod u Švedskoj povećao se s 12.766 lani. na 13.345, prema statistikama švedske Uprave nacionalnih sudova.
Krize djeluju kao akceleratori odnosa, objašnjava Esther Perel , partnerska terapeutkinja i autorica.

Pitam se da li su krizne situacije krive za to. I je li dugotrajniji boravak jedno s drugim tijekom pandemije uzrok razvodu? Je li potreban strah, veliki strah, ovog puta od smrti, od brda situacija ne koje nemamo utjecaj, da ljudi shvate da nisu jedno za drugo? Nekako mislim da bi trebalo biti obrnuto. Pogledati na sve pozitivne strane u vezama, na sve što smo prošli i koliko možemo jako ići dalje u svemu ovome. A ne eskalirati u onim negativnim i trčati odvjetniku, prodavat kuće, imovinu i seliti roditeljima. Ali poznato je da hladan svijet ne trpi ni najmanje pogreške, ni najmanje trzavice i stres, ni najmanje svađe koje potraju ili probleme koji im se čine neriješivima. Tako nije čudno da se pandemija pokazala izvsrnim dinamitom za raznijeti sve ono što se čini i malo trulim.Maja Vučić psihologinja dobro je predvidjela kad je još u karanteni rekla kako će “ljubav opstati no interesne veze ipak ne”.

Tužno. Ali, dobro da se piše o tome.

Još malo zimskih pejzaša

Četiri “jahača” – u nove pobjede

u Margareta, objavljeno u Švedska

Kako vam protječe siječanj, dragi moji? Jel’ sad negdje onaj najdepresivniji dan u godini? Kažu da je oko 19. siječnja? Tu negdje, koliko pamtim.

Nego, znate da je jedan od najvažnijih i najpoznatijih simbola Švedske -konj? Ja nisam znala. Jedino sam se često na aerodromima susretala sa zdjelicama, pepeljarama, tanjurima, torbama, rukavicama i upaljačima u suvenir dućanima koje su krasili svakakvi konji i sobovi. Pa onda nisam puno komplicirala i postavljala si pitanja. Sve je to tu negdje, meni. Obično su bili plavi ili crveni okićeni nekim tradicionalnim trakicama i ornamentima. Za konje sam se zainteresirala tek ovih dana kada me zabljesnula slika jednog poznatog američkog likovnog autora čiji energični mural krasi zid aerodroma u Goteborghu.

Konj na sjeveru ima dugu tradiciju. Naime, Dalahast ili konj iz regije Dalarna, drveni je kip, a smješten je nekoliko stotina kilometara sjevernije od Stockholma. Označava vječni spoj čovjeka i prirode koji je vrlo jak i dan danas na sjeveru, odnosno, predstavlja prvenstveno čovjeka jahača koji je “harao” sjevernim prostranstvima stoljećima prije i preživljavao na konju sa sjekirom u ruci. Konj iz Dalarne čest je motiv suvenira. Dolazi obično u crveno-plavo-bijeloj kombinaciji.

No na muralu poznatog umjentika postoji još jedan – četvrti konj, crne boje. Jesu li to 4 jahača apokalipse? Odmah me zastrijelilo pitanje. Makar jahača nema. Da bi ubrzo potom shvatila koliko je godina iza nas ostavila traga na našu psihu.

Sve u svemu, konji izgledaju impresivno, snažno i jurišavo, baš kao ona energija koju smo izgubili u sebi prošlih mjeseci. Konji su ovdje da podsjete na snagu čovjeka, na snagu prirode, na snagu borbe i na novu energiju koju trebamo crpiti iz povijesti. Ali, i da upozore.

Svakako ugodan doček svima koji dođu na sjever.

A kojima treba podsjetnik na sve ono što su ostavili iza sebe. Lani. U godini koja je uzela štošta, ali i dala na razmišljanje kao nijedna prije.

U Švedskoj su mjere sve strože. I produljuju se. Preporučene su maske. Kao uostalom i u drugim dijelovima Europe. Možda tek za Uskrs, odahnemo? Idemo od blagdana do blagdana. I vama se čini da će biti taj scenarij? Već dobro znani i uigrani.

Kako got bilo. Konje za trku imamo. Makar samo na slici. Makar samo u simbolici.

I ona nam je sasvim dovoljna.

Shai Dahan oslikao je zid goteborškog aerodroma svojim poznatim motivom – konjima. Inače, u Švedskoj su često javni prostori, kao primjerice metro, poprišta izložbi poznatih umjetnika kao i onih koji to tek žele postati…
Opet jedna s prozora. Prava zimska. Jutro u kojem cvokotate.

Šveđani uživali u zadnjem vikendu pred prve pandemijske mjere

u Margareta, objavljeno u Švedska
Ako tko voli spa uz led s pogledom na uzburkalo ledeno more, to su Skandinavci. Svaka čast. Hvala prijateljima na fotki.




Dragi svi, kako su vam prošli blagdani?
Jesu li bili kao nikad dosad? Jeste li čekali da napokon sve pospremite, istresete tepih od iglica i otvorite prozore i krenete dalje u godinu pred vama? Jeste li čekali da napokon raskitite jelku koja vas samo podsjeća na Božiće koji su izgledali drukčije? Mnogi jesu. Mnogi su osjetili nemir, višednevnu nelagodu, pritisak da sve nekako treba izgledati, ali da ništa, apsolutno ništa nije isto. Jeste li se kao i mnogi, kao i ja, spremali za “izlazak u dnevni boravak” kako bi pojeli večeru na Badnjak lijepo odjeveni uz poštovanje prema samome sebi i svojemu partneru i samome blagdanu? Atmosferi…? Ili ste u piđami ulijevali kuhano vino u sebe skrivajući svoje čudno raspoloženje skrivajući se iza Grincha. Mislim da smo mnogi doslovno letjeli iz emocije u emociju.
Jeste li se odvažili na putovanje? Uz brdo birokracije? Vjerujem da je to bilo nezaboravno putovanje. Iskreno, nikad nisam dobila čudnije poruke sa željama za Novu godinu. Malo po malo, shvatila sam da se ljudima generalno više ništa neda.
Nego, ja sam osobno baš osjetila neku sreću kad je nastupila prva minuta te očekivane Nove godine. Kao da je došao neki novi zrak. Novi udah. Iako mislim da mi se samo činilo, mislim da smo ipak naučili da je sreća – trenutak. Možda je upravo i to ono najvažnije.

E, pa dragi putnici, ovo će vas dočekati pri ulasku u Švedsku

Švedska se ovih dana priprema kako provesti u praksi svoj prvi pandemijski zakon. Sjećate se da oni jedini nisu mogli uvesti nikakve mjere u proljeće jer nisu imali krizni zakon. Nakon godinu dana svjetske pandemije i oko 10 tisuća mrtvih uspjeli su izglasati zakon koji će Vladi omogućiti da djeluje – da zatvara gdje i što treba, ali još uvijek ne mogu zatvoriti ljude u kuće. To je, navodno, neki drugi zakon, koji oni ne donose.
Tako da je protekli vikend Šveđanima bio posljednji za uživanciju u praznicima onako, na slobodi, jer ne znaju što sutra nosi. Tako barem kažu.
Avioni za Švedsku iz raznih krajeva svijeta bili su lijepo popunjeni, tako da se vjeruje da su mnogi Šveđani putovali obiteljski na praznike.
Što će donijeti novi zakon?
Vlada može odlučiti o radnom vremenu, o broju ljudi koji mogu boraviti na jednom mjestu. U ozbiljnim slučajevima brojne aktivnosti, kako se to ovdje kaže, mogu se potpuno zatvoriti ili ugasiti. Ukoliko lokalne vlasti donesu odluku o nečijem zatvaranju ili o nekoj mjeri vezanoj uz suzbijanje pandemije, Vlada ima tjedan dana da tu odluku razmotri. Zakon će se primjenjivati do 31. rujna!
Pa, ja sam se nadala da će do onda pandemija završiti! Obzirom da su najave da će se Šveđani cijepiti do Midsommer-a, dakle do sredine lipnja!
Također, mjere donose promjene i u trgovinama. Svaki kupac mora imati 10 kvadrata na raspolaganju. Na ulazu mora biti jasan znak o broju kupaca. Svatko tko prekrši zakon od 8 osoba na jednom okupljanju, moći će biti kažnjen. Zakonom su obuhvaćena kazališta, kina, nogometne utakmice, javna događanja, teretane, kampovi, zoo vrtovi. kulturne aktivnosti, javni i zračni prijevoz Policijski sat i karantena ovim zakonom nisu dopušteni. Mnogi Šveđani ovo smatraju zaključavanjem “jer Vlada od Drugog svjetskog rata nije ograničavala ovako” dao je jedan pravnik izjavu na televiziji u Švedskoj.

Uh da, mogu se u Švedskoj uhvatiti dobre apokaliptične fotke. Kad je ujutro u 8 ovako, teško da će dan biti pun energije

Inače, u posljednja tri dana u Švedskoj je oko 7 tisuća novozaraženih, a od jučer imaju i 200 mrtvih više.
Švedske vlasti smatraju da se ne ide u dobrom smjeru i žele hitno nešto poduzeti. Čak je i kralj Gustav javno postavio pitanje zašto se ne nose maske.

Evo, s Novom godinom, brdo promjena za Švedsku. Nadamo se promjena s boljim rezultatom.
Zanimljivo je kako će se ova pandemija razvijati i napokon završiti. Mislila sam da ćemo cijepivom moći zaživjeti, no nešto mi govori da neće sve ići jako glatko.
Pa, nadam se da ste si poželjeli nešto veliko u ovoj godini! Ne veliko kao auto. Onako, veliko, da ispuni srce. A može to biti i auto ako će vas usrećiti i vratiti vam izgubljeno.
Neki dan čula sam na tv od psihologinje strašnu rečenicu koja ona cesto govori klijentima kako bi ih ohrabrila:- Ako hodate kroz pakao, samo nastavite hodati.
Održite svoj svijet živim. Ali i dopustite da u vas uđu i promjene ovog novog.
Hodajte.
A pakao će ovako ili onako, jednom proći.

Još uvijek ostaju avionske fotke – da u kišne dane unesu malo sunca

Bučan ispraćaj, ma baš kao na karnevalu!

u Margareta, objavljeno u Švedska



Potjerali smo je kao vješticu! I ugurali je u peć.

Tako.
Kako su po cijeloj Europi zabranjena veća druženja te su izostala novogodišnja slavlja i na otvorenom, većina ljudi dočekala je Novu 2021. u krugu najbliže obitelji ili prijatelja kod kuće. Ono što je iznenadilo upravo su bučni ispraćaji sve posvuda.
U Švedskoj je policija imala pune ruke posla sa smirivanjem brojnih alarma restorana i tvrtki koji su bili zatvoreni, a uključivali su se zbog buke i vibracija od petardi i vatrometa.
I dok su u Hrvatskoj izostali veliki vatrometi zbog tragedije uzokovane potresom, u Švedskoj su vatrometi bili brojni, kao uvijek.
Čini se da su si ljudi ipak dali oduška i potjerali ovu groznu godinu uz buku i larmu. Pa kad već nije bilo karnevala kako spada, a čini se da ga vrlo vjerojatno neće biti ni ove godine (kojim inače tjeramo zimu uz larmu i maske), godinu smo kao najgoreg neprijatelja potjerali uz praskove, buku i dim.
Ne možemo reći da nas nije veselilo. Naprotiv. Osjetili su se prkos i inat, ali i sreća što smo ušli u neko novo vrijeme. Nek se policija ne ljuti….:)

Ponoć u Varaždinu bila je neočeivano bučna
Tipična starinska večera za Silvestrovo u Hrvatskoj
Tipična večera jednog Šveđanina – puno rakova, pa malo beef-a
Večera Šveđanina/Iranaca i Hrvata za Silvestrovo u Švedskoj
Posljednji pozdrav 2020.-oj , a svima Sretna nova od vaše blogerice

Song on NY’s Eve 2020.

u Margareta, objavljeno u Švedska



Neki dan sam, prije nego nas je, nadam se, zadnji put sresao potres u ovoj godini, na trenutak došla sebi i shvatila kako ove godine nisam napisala pjesmu djetetu.

Ili jesam? Mislim da jednu. Moram je naći u mobu. Da, ovo je godina koja nam je odmah po početku na tacni umjesto šampanjca i torte donijela samo strah i brigu. Odurni tunel iz kojeg ne vidimo izlaz ni na njenom samom kraju. Naročito mi u Hrvatskoj. I dok su u Švedskoj prve vijesti ovih dana o odronu zemlje u Norveškoj i o tome kako stariji podnose cijepivo protiv COVID-a i naravno o tome kako je 4.5 milijuna građana u Švedskoj gledalo Paju Patka za Badnjak, Hrvatska ne može predahnuti ni na Staru godinu. Ne, ne. Neće ići tako lako. Nikad nije, pa neće ni sada.
Kad se osvrnem unatrag, vidim da sam ovu godinu provela toliko aktivno u brizi uglavnom i najviše s mojim 4-godišnjakom, da nisam imala vremena ni za pjesmu. Ni za sebi pustiti pjesmu, pa mi je, eto, to postao mali luksuz na Badnjak. Nije bilo vremena za staloženost, opuštenost i trenutak u kojem se jednostavno rodi nešto iz srca. Shvatit ćemo kako smo živjeli tek kad sve to prođe… Možda u tom cijelom kaosu čak nisam ni primijećivala stvari koje smo prolazili svi kao obitelj, a koje su bile izuzetno naporne svima.
Posebno našim najmlađima. Tek ovih dana, kad smo ga uselili kompletno u njegovu sobu shvatila sam koliko je velik, ozbiljan , pametniji, realniji… od mene. Koliko se počeo brinuti za mene i za obitelj za koju shvaća da ju ima. Da je prokleta bolest vani, ali da će proći. S čime se sve morao nositi tako malen. Osim što smo naučili graditi prave kuće i dvorce, autopraonice, gradlišta s bregovima od riže, znamo i našu Ježevu kućicu, brdo engleskoga i nešto švedskoga, puno pjesmica od The Cars, znamo i voziti bicikl, znamo pratiti dugometražne crtiće, znamo spojiti nekoliko produžnih kablova i uključiti tablet da se puni. Pitati mamu dal je dobro i reći “Mama sretan sam” . Pitati mamu dal je sretna. Puno emocija priživjeli smo ovu godinu. Tešku, neočekivanu, s puno zapreka.
Da, naučili smo lekciju! Pročitali smo 2000 puta. Lekciju straha, lekciju uspješnog fukncioniranja i držanja konci u rukama da ne polude djeca doma, oni na nastavi od doma, oni koji su cijelu godinu odradili doma i povremeno čuli na sastanima tko je umro ( da u Švedskoj se to tako i događalo). Naučili smo da možemo. Da možemo bez brdo stvari. I što nam točno treba. Da volimo svoje obitelji više nego smo mislili. Da pokažemo suosjećanje onima koje ni ne poznamo. Da možemo popiti više nego što smo ikad i takvi obaviti i odraditi dan bez greške i privesti ga kraju. Imate li osjećaj da ste neke prijatelje izgubili, a oni za koje ste mislili da ste samo prijatelji izdaleka, postali su vam jako važni? To se mnogima dogodilo. Mnogi su obnovili stara prijateljstva, a ona za koja su mislili da su stalna i stabilna jednostavno su nestala. Zanimljiva je ta posljedica ove pandemije. Neka prijateljstva izgleda opstaju samo u idealnim uvjetima. Baš kao i neke veze.

Jeste li shvatili da su nam mrtvi nažalost počeli biti brojevi? Da smo ih gledali u kontekstu statistike i razmišljali je li na našoj strani ili ne? Brojevi koji su u proljeće dizali strah u nebesa, da bi na kraju godine nažalost oguglali. I to se dogodilo. Jesmo li odustali od sebe? Jesmo li joj se dali do kraja pitala sam se ovih dana? Jeste li svjesni da smo cijelu godnu proveli uz brojeve općenito? O saznanjima o odurnoj bolesti i o tome kako ju izbijeći. U mislima kako će sve biti ako netko ode iz naše obitelji, kako će biti djeca? Koliko nam je got bila odurna i puna smrti i straha, ne mogu da ne mislim da je sve to djelovalo na nas i stvorilo nešto novo. Ne mogu drugo misliti i ući u Novu godinu. Tim više što smo mislili da sve što smo preživjeli nećemo nikad. A dogodilo se, onako, preko noći, uz prazne ulice i nikad lijepše i čišće nebo. I ne, neću okriviti nas. Niti se majka priroda ljuti, kao što mnogi govore. Ne, ne mislim da ona ima išta s time. Možda ima nešto treće. Nebitno je više. Dogodilo se. Vidimo li izlaz?

Nema ljepšeg prizora nego gledat jelku odozdola. Zna to i moj sin. Druga perspektiva…To je ono što nas drži.

Zato dragi svi. Popijte sve što možete i imate sutra. Oni koji imate krov nad glavom i koji ste uspjeli ne završiti na mašini ove godine i kojima su svi u obitelji dobro. Ali, ako ste i gubili ikako ove godine, stanite ponosnije nego ikad.Jer, ostali ste stajati na nogama.I to je bilo jedino važno ove godine. Jedino i jest važno. S tim mislima ispratite ovaj “ološ iz stana” kao gospoda točno u ponoć. Mada, nisu zvijezde nit’ godine krive. Ali, moramo podvući crtu nekako jel’ tako?Makar onu kalendarsku, jer, previše je svega za jedan mozak, za jedno tijelo, za jednu obitelj.
Zato, najdraže moje, dok trčiš ispod upaljenih zvijezdica po hodniku, love me misli na tren o tome kud nam je nestala ova teška godina i što nam je sve uzela i kako bi bilo da je bila normalna?

“..Nije bitna brzina. Bitno je putovanje…” kaže neki junak iz crtića u njegovoj sobi.
Nek nam je svima Sretnija Nova 2021.
Očekivana s tonama nade, kao nikad nijedna prije.

Božić nikad drugačiji… nikad smisleniji.

Kuće i snovi

u Margareta, objavljeno u Švedska



Imate svoju kuću iz snova?
Svi ju imamo. Čak i oni koji se trude reći da ne. Znam ljude,starije, koji su čitav život sanjali o svojoj kući i svojemu miru ,nikad ga nisu dočekali.
Znam puno mlađih ljudi koji su svoje kuće stekli jako rano i uživaju u njima, možda i ne znajući što im znači zapravo njihova vlastita kuća. Znam one koji su je dugo čekali i dočekali i znaju što im znači. I njima ništa nije važno osim toga mira.
Psihijatri kažu da kad sanjate kuću da sanjate vlastitu osobnost. Pa ovisno o tome kakva je kuća lako je dokučiti neke stvari o vašoj osobnosti, trenutnoj situaciji u životu, strahovima, željama…
Nikad nisam živjela u svojoj vlastitoj kući, osim davno u roditeljskoj. U Švedskoj smo živjeli kratko u pravoj švedskoj kući, staroj i solidno obnovljenoj. Imala je bezbroj mana, ali i pravi švedskih duh, tlocrt, hladnoću, postranost i neki čudan, meni strani i neopisiv mir. Kao da svi oni koji su kroz sve te desetke i desetke godina živjeli u njoj, nisu puno toga ostavili. Osim neke preinake i modernizacije. Ono što švedske kuće čine posebnima je to što su uglavnom jako slične. Imaju velika dvorišta, pune su divljeg zelenila i brodova u dvorištima koji čekaju sunce.
Samo sam jednom sanjala svoju švedsku kuću.
Bila je bijela, iznutra i izvana, prostrana prizemnica s puno drva. Blizu nekakve obale i onako uvijek otvorenih vrata. Kao da je s Mediterana, a cani uvijek toplo. Unutra s prostranom garniturom i kuhinjom. To je sve čega se sjećam. I ne znam što bi ona trebala značiti. Uglavnom, što sanjam o Švedskoj uvijek se nekako tiče obale.
Ne znam zašto ovih dana razmišljam o kućama. S obzirom da živim u stanu, misli o vlastitoj kući obično mi se javljaju pred neke velike promjene. Možda zbog blagdana, možda zbog ove teške godine koja će, vjerujem, sve natjerati da napokon počnu ostvarivati svoje snove, bez srama i bez straha.
Lani smo u ove dane radili kućiće od paprenjaka, poznate kućice od još poznatijih švedskih paprenih keksa. Koje se obično ovjesne na bor ili podijele prijateljima i – pojedu, naravno.
Ove godine, uspjeli smo napraviti i prvu, pravu kuću od paprenjaka sa šarenim bombonima i snijegom pršićem.

Pa dragi moji, svi moji čitatelji, oni povremeni i oni vjerni, neka nam snijeg pršić najprije iz i života,a potom i iz sjećanja, odnese sve loše što nam se dogodilo od zadnjeg Badnjaka. Baš kao pršić, onako lagano, iznenađujuće i naglo. Baš kao jedan kratki snijeg pršić! Neka odnese sve tužno i zastrašujuće i donese mir.Što prije.
Neka vam je miran Božić!
S kime god bili, ili bili sami, nađite svoj mir u ovoj godini samoće. Svoj trenutak, zagledani u vlastitu jelkicu, ili bilo što drugo što vas čini sretnim, i razmišljajući o vlastitoj kući.
Svojoj osobnosti.
Kako ćete ju obnoviti.
I tako ponovno ojačati.

Pozdrav iz praznog nam grada

u Margareta, objavljeno u Švedska

Najteže mi gledati dijete kako kuži da nesto generalno ne štima.Ali ipak sam mu htjela pokazati okićen grad i pokazat mu kako nas ipak čekaju lijepi dani pred nama.Šetali smo,prepoznalo je dijete sve ulice i naše restorane.Zvonila su crkvena zvona,bila je nedjelja ujutro, a dijete me pitalo da li zvone jer je Božić.Iz biskupskog ureda žurno je izasao svećenik i krenuo prema katedrali.Sjetilo me na vremena kada takve stvari nisam zamijećivala.Pitala sam se je li misa,ima li ljudi,što je išao riješiti.Nakit grada mi izgleda isti kao lani,zrak također,teta prodaje mandarine kao i lani i kiosk na korzu radi. Kavana, poznata varaždinska kavana otvorena je kao trgovina, pa možete uzeti kavu za van.Lijepo su se dosjetili. Nekako dočeci nisu dočeci bez kavane,makar sam rijetko tamo bila za novogodišnju noć. Nikog, baš nikog nismo sreli.Čak su i pokloni ukrasi bili u nekom čudnom kavezu.Snješko tu, sanjke tamo….Stari grad u lijepom sjajnom ruhu koje se najbolje vidi uvečer.

Tužan mi je Covid Varaždin.

Jos su tužnije fotke.Fotke s maskicom.Fotke na kojima se samo dječje oči smiju,tražeći nekog za igru,za tobogan,za dječji trk po Korzu. Ali nažalost za trk su raspoloženi samo golubovi.Fotke koje govore – sve je ok mama.Samo šteta što nema vlakića kojeg gledam na tablet i na kojem sam tako uživao lani.Lani, kad si pila kuhano vino s tatom i svirala je naša muzila iz kućica.Kupili ste mi rukavice i bio sam sretan s onako promrzlim rukama.Sretan tako, da sam se i toga sad sjetio.

Po povratku, kupili smo našoj bolesnoj susjedi kutiju Napolitanki, neko prigodno izdanje i ostavili joj na kvaki. Mislim da joj ide na bolje.Mada se nekoliko noći jako mučila. Ona je medicinska sestra i ima već i unuke.

I svaka joj čast.Puno mislim na nju kroz dan.Nikad nisam mislila da ću.