Čamac s kruzera iskrcao je posljednju grupu na mol. Nakon slikanja, grupa se ubrzo rasula po ulicama Rovinja. Na molu su ostali stajati majka i njen prvašić koji su najprije malo promatrali nebo razmišljajući koliko će ostati vani obzirom na oblake.., a potom su i oni postali dio malih uličica u kojima je doslovno vrijeme stalo.
Proljeće je ovdje doba godina kada se sve polako budi. Baš kao i ovdašnji dućani, stanovnici, kafići… sve je polako i sve se stigne.
I dok je klinac neumorno skakutao i lupao patikama o stotinama godina staro kamenje pod nogama, ona se prisjećala svojeg zadnjeg posjeta ovom pitoresknom gradiću.
– Dolores!
Iz misli ju je prenio povik ženske koja je uletjela frendici u dnevnu sobu jer su vrata stana bila otvorena.
-Ovdje sam!
Iz sobe se čuje veseo odgovor: -Dolazim!
Gledala je, dok je pila kavu, taj uhodani uobičajeni susret dvaju frendica koje su se i ovog jutra našle kod jedne od njih na kavi. Ovdje je život pitom, druželjubiv, otvoren… Malo dalje čuje se mašina starog postolara kroz otvorena vrata radnje, a do njega, evo, kafić u kojem mladi ispijaju koktele … Neki maturalac.
I dok ona dalje s klincom šeta, dolazi do tržnice gdje je kupila maslinovo ulje, čili sušene paprike, na poklon je dobila lavandu za ormar. Ušećereni ginger daje savršeni okus u ustima uz more. Pažnju joj privlači mali talijanski dućan u kojem se tek raspakirava roba koju bi rado razgledala, ali još je u vrećama… Sve dolazi tek, baš kao što pristižu prvi gosti.
Prozori su prepuni rublja koje se suši kao da prkosi vremenu, suvremenoj tehnologiji i besramno pokazuje svoj mediteranski mentalitet.
U šetnji dolaze do kafića na čijoj je terasi pet dobrostojećih umirovljenih turistica koje govore njemački, a naručile su dvije boce šampanjca. Pet starih frendica koje su se prisjetile kako se tulumari, kako su još uvijek pune života i željne zabave, opuštanja, uživancije uz more dok nije vruće…
Dolaze oni i do kafića u kojem su često uživali i u kojem ih poznaju. Sjeli su uz plažu i mirisali more. Starija Slovenka želu upaliti cigaretu, ali nema čime. Nažicao je mali u obližjem kafiću upaljač i ona sretna i uz svoju cigaretu popila je s njima jedan aperol. Izmijenile su one nekoliko životnih iskustava iz nekih dalekih vremena na moru kada je Slovenka bila u najboljim godinama, a ona mlađa – još dijete. Djeca obožavaju ovakve razgovore. Osjećaju se sigurno i opušteno slušajući neke stare štorije dok bosi namaču noge u plićaku…
Mama i klinac ubrzo odlaze u dio grada u kojem su odsjedali davno. Sve je isto. Samo su mirisi malo drugačiji. Njihov pogled na svijet puno je drugačiji, odrasliji. Ovdje više ne miriši persin, već neko dobro pečeno meso. Odlaze na ručak. Ondje je teta iz Zagreba s kojom pričaju o polasku u školu, prvašićima, o djeci koja su živjela u stranim zemljama pa se vratila…
Puno neobaveznih razgovora za jedan dan, puno šarenih šalaporki, opuštenih boja, još uvijek prirodnih mirisa mora, dovoljno da se spuste i tlak i puls na super normalu. Da dijete dobije crvenu boju od zraka i mirno zaspi, a mama da u suton na terasi apartmana otplovi u svoj mir uz taktove koji dolaze iz jahte malo dalje uparkirane od terase. Dobru staru “Edge of Seventeen” pjeva još bolja Stevie Nix… Večer za poželjeti, pomislila je.
