Ne znam bi li vam pisala o Danu žena koji tradicionalno u Švedskoj ne postoji (postoji samo Majčin dan u svibnju) ili o tome kako se Šveđani snalaze zbog virusa. Mislim da je u Švedskoj svaki dan – dan žena, ali i dan muškaraca, ali dug je bio put u povijesti do toga.
Sanjala sam digitalno nebo. Dakle, nebo puno ikona, kao na vašem ekranu kompjutora, a svako malo neka je ikonica odvukla gore nekog s ulice. Kao dok pospremate u “smeće” sa zaslona ono što vam više ne treba. Glupo da ne može biti gluplje. Nikad, ali baš nikad nisam sanjala računala ni računalnu opremu, jer ih ne podnosim. Ali utjecaj je jasno vidljiv. Bojim ih se kao i virusa. Možda sam nekom dala i dovoljnu glupu ideju za film. No previše sam na telefonu i na vijestima i moram se posvetiti opet više kuhanju. Mali ionako kuži da sam izvan sebe pa si je složio šator u sobi i ne šljivi nikog. Šator od madraca sa kreveta i brdo deka. Govori da je u avionu i da leti i zuri u kutiju od puzzli dok vozi.
Nema veze. Sanjala sam ovaj tjedan i skakavce. Ni to nije dobro. Znam da je moja baka govorila da su skakavci kataklizma.
Moj muž nije ništa rekao na to što sam sanjala.
U Švedskoj trenutno malo više od 160 zaraženih virusom (podaci sa švedske državne televizije (svt) od jutra). Preko sto zaraženih samo je u Stockholmu i najviše je onih koji su doputovali iz Italije, jer su prije dva tjedna bili u Švedskoj školski praznici. Uglavnom su slike bolesti o.k.
Ne obaziru se Šveđani puno, ali su dovoljno pripremljeni. Dakle, oni koji su boravili i Italiji ili Iranu ili Kini ili Koreji ne smiju na posao dva tjedna. Puno ih je u samoizolacijama (i rade od doma, ako mogu) i već su po medijima i pričaju kako im je. Više od 2 tisuće ljudi se testiralo. Moj muž veli da su se svi počeli sprdati iz svega. No ja mislim da ipak nije situacija za to. Talijani su se danas do kraja zatvorili. Dakle, ništa ne radi. Negdje do početka travnja, ako sam dobro razumijela. Zbog njih samih i zbog ostatka svijeta. I to me baš dotuklo.
SAS, skandinavska aviokompanija, ukinula je letove prema Italiji. Neki eventi, konferencije, velesajmovi itd po Göteborgu su odgođeni, kao i svi poslovni eventi koji bi imali više od 500 ljudi. Ukoliko se moraju organizirati, čak i obični sastanci, mora se gledati na jako puno faktora – od klimatizacije u prostoru na dalje.
No, idemo se još malo posvetiti Danu žena, jer me baš svi ubijaju s porukama kako je danas Dan žena i kako treba piti i slaviti i dobiti cvijeće. Ne, danas je službeno Italija stavljena u karantenu, ljudi moji. I to ne znam koliko pokrajina. I nisam spavala, jer je mali pao s kreveta u noći, pa sam ostatak noći vrtjela u glavi pjesmu s crtića “Juhu i prijatelji” da ne razmišljam o skakavcima. Mislim da ja zapravo imam svoj dan svaki dan, kao samomama.
No, ipak nekoliko zanimljivosti za one koji misle kako su Skandinavci najprije dali pravo glasa ženama. Nisu. Uopće što je pravo glasa? Pravo na izbor političke stranke? Pravo za reći nešto javno? Ajde molim vas. Kaj nam to sve danas vrijedi, kad digitalna neba napadaju.
Prva zemlja koja je dala pravo glasa ženskom spolu je Novi Zeland – 1893. godine.
U Švedskoj su žene pravo glasa dobile 1919. godine.
A prije nje, pravo glasa ženama dala je Finska 1906., Norveška 1913., Danska 1915., i Island 1915., pa čak i Austrija 1918. te Kanada 1917. dale su pravo glasa prije. Njemačka 1918. godine kao i Kirgistan i Poljska i Velika Britanija. Švicarska je pravo glasa ženama dozvolila tek 1971. godine, a najkasnije od svih zemalja to je dopustio Lihtenštajn – 1984. godine.
Hrvatska – 1945. godine.