E. Danas u Šveskoj – 3.045 zaraženih u podne i 92 mrtva.
Najviše ih je oboljelih u Stockholmu – 1311 i 60 mrtvih. U Švedskoj nikako da se dogovore vlasti i regionalni uredi za zdravstvo, školstvo ili ne znam tko sve ima kakve moći što da se čini, ali, eto, jučer su uveli novinu – da se ne dozvoljavaju okupljanja više od 50 ljudi!
Dakle, djeca i dalje idu u školu i vrtiće, roditelji rade od doma, testiranja na virus nema već dugo, osim ako nemate ozbiljne simptome i dođe hitna po vas. A svi sa slabim simptomima su doma. I rade od doma, tko može. Ja ne mogu vjerovati da u jeku ove pandemije (ukoliko je uopće stvarna, tješim se ponekad da je sve san ili barem laž) i ovog totalnog kaosa i cirkusa, moj muž je imao posla u petak do 6 navečer. Radio je, radio je, od doma. I radio. Dok nisam poludjela do kraja.
Ne znam i ne shvaćam. Pitam se jel’ postoji neka druga vrsta ljudskosti i ljudi u ovome svijetu? Očito ima onih koji ne vide stvarnost? Ili ju mi ostali ne vidimo? Tko zna.
Liječnici u Švedskoj apeliraju kako hitni prijem puca po šavovima, kako mole za svu moguću opremu i pomoć. Stigao je i Crveni križ i vatrogasci, svi bez posla pomažu… Naime, Švedska proizvodi sama svoje respiratore (koliko sam čitala) i ne uvozi lijekove. Možda im je to sada postao malo veći problem nego inače, jer fali dijelova. Kažem, oni su svijet koji ima tako dobre ideje i zamisli, kao iz bajke, ali, da li će on funkcionirati i u doba velikih nevolja, u doba kada snovi postanu surova stvarnost i kada se treba doslovno preživjeti?Kad sam stigla tamo stalno sam mislila da sam u velikoj nevolji, jer sam stranac ( što je i normalan osjećaj, jer se čovjek makne iz svoje zone komfora) i da kod mene jednostavno neće takav idealizam funkcionirati, jer sam stigla iz zemlje u kojoj ništa samo po sebi nije savršeno. U kojoj je ili “ovako” ili “onako”. I još se uvijek borim s tim mislima, jer smo zaista dva svijeta.
Zlo mi je kad vidim te krivulje rasta oboljelih kako se naglo penju i drži me jedino pomisao da ćemo se za Staru godinu (ako ne i prije, kada i ako sve završi, možda ćemo imati i cijepivo) dobro oblijati za sve što smo prošli. I preživjeli.
Užasno mi je bilo ujutro čitati o djevojčici (16) koja je umrla u Francuskoj od COVID-a. Kašljala je danima, nisu mislili da je tako ozbiljno.
Ljudi, vodite djecu na vrijeme u bolnicu! Makar i samo malo kašljali. Vodite sebe na vrijeme, ako osjetite da nekaj ne valja.
Nikad neću zaboraviti kad sam bila prvi puta s malim na hitnoj u Švedskoj. Bojala sam se da nije nešto u redu s njegovim disanjem – no imao je samo pun nos suhih šmrklji, pa smo radili na ovlaživanju sjevernjačkog zraka u stanu i tako. Noć i dan. Te je noći na hitnoj jedan tata, također stranac, hodao uokolo u čekaonici s velikim djetetom, možda čak i 8. razred, koji je urlao do zla Boga, a svi smo vidjeli da mu nije bilo tako zlo, jer je povremeno i šutio i čisto normalno gledao oko sebe i hodao i funkcionirao. A ona bi opet počeo urlat. Ali on je urlao tako dugo dok ga nisu primili unutra.
Ne želim vam reći da lažete, nego da se borite kako znate. Vodite klince na hitnu.
Vremena su gadna i bojimo se odlaska u bolnicu, ali nije vrijeme za odlaganja. Nije. Borite se za sebe. Ako ne sada, kada?
Ništa, idem probat nabavit’ zajce za Uskrs i čokoladna jaja, telefonski, bilo kako. Možda me stave u bolju volju. Mene i maloga koji inače jako dobro trpi sav ovaj užas.
I još nešto. Pročitala sam jedan dan kolumnu objavljenu u jednom lokalnom tjedniku ovdje u Varaždinu. Tuklo se uglavnom po hrvatskom stožeru bez veze i to žestoko. Molim vas, kao netko tko je radio u Hrvatskoj i tko je probao iseljeništvo i zdravstvo u tuđini, uz bolest i uz stalne kontrole gdje se na testove čeka i 4 tjedna ( u Hrvatskoj imate nalaze isti dan)!!! ,a u akutnoj ste upalnoj bolesti, (pitajte druge iseljenike, a probali su mnogi), da nikad, ali nikad ne kudite jedine konje s kojima idete u rat i koji su vam u prvoj liniji fronte!! Hrabrite ih.
Naročito argumentima s kakvima se ovdje išlo u tom tekstu. Svaki sustav ima svoje probleme. Ali vjerujte, nigdje nećete dobiti to što imate u Hrvatskoj. Nigdje. Osim toga, stvarno je dosta napada i osuda na osobnim razinama ili na razinama – sviđa mi se netko ili ne. Izdignite iz toga. Nije situacija. Stvarno nije. Ići tekstom u kojem ćete “čepiti usta” nekom tko se bori da preživite – i vi i vaše dijete!
Hrvatski stožer postao je po svojoj uspješnosti i mirnoći, ne dizanju panike i držanju stvari pod kontrolom, poznat po cijelom svijetu. Ministar Vili se javnosti obraća dva puta dnevno!!! I uz sve što radi, reorganizacije bolnica po čitavoj državi i ostalo, pronalazi vremena i za to. Stoga, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto. Trava nije zelenija drugdje! A zdravstvo kakvo je u Hrvatskoj – postoji samo u Hrvatskoj. To ponavljam i uvijek ću ponavljati. Za lovu koju dajemo, dobivamo jako puno!! Ako vam ne paše, široko vam polje! Probajte ga drugdje. Gdje ćete do liječnika dolaziti doslovno mjesecima. S temperaturom ili bez.
Budite doma. Gdje god bili.
Evo par slika iz svijeta i vremena kada smo vjerovali da je sve bajka koje nikad neće nestati….