Moram posvetiti par rečenica čovjeku koji je zaslužan ne samo za moje sretnije djetinjstvo, nego za mnoga sretnija djetinjstva. Za djetinjstva uz kazete i stihove koji su dan danas vječni i popularni. Za čovjeka za kojeg je trivijalno reći da je bio hit mejker, već je bio puno više. To najbolje znamo mi koji smo bili djeca i odrastali uz ploče Novih fosila i pjesme Rajka Dujmića. Znamo mi djeca iz osamdesetih koliko smo ih slušati, živjeli, kopirali u svoj život, pokušavali shvatiti one malo teže, a koje smo potom ipak od prve i s lakoćom shvatili kad smo odrasli. Djeca koja su željno ispod bora iščekivala novu njihovu ploču, pa je slušala do ponoći, do samog Božića zureći u sjaj kugli na boru. Da, to su za mene bili Fosili. Zanimljivo, kad sam pročitala vijest da je Rajko nažalost umro od posljedica automobilske nesreće, u glavi mi se pojavila samo jedna njegova pjesma – Ključ je ispod otirača. Ne znam zašto. Sve druge pjesme Fosila često pjevam sa svojim sinom, svake druge se često sjetim, ali ove baš nikad. Očito je za mene negdje duboko ta pjesma bila vezana uz rastanak, uz kraj, a vrlo emotivne melodije. Tako sam se, eto, u srcu, u tom trenu, u autu, oprostila od Rajka. Od dijelića svog djetinjstva koji kad da je tek sad tu stao. Čini se da je ovo godina u kojoj učimo opraštati, gubiti, preživljavati, oprostiti se sa djetinjstvima, bezbrižnim odlascima u dućan i bilo kamo drugamo, da ne nabrajam dalje. Ključ je ispod otirača nisam kao mala niti shvaćala do kraja, baš kao ni Majčine oči, baš kao ni Reci mi tiho tiho, baš kao ni Dijete sreće. Danas ih jako dobro razumijem, tjeraju suzu na oko uvijek. To je bio Rajko. Rajko za sve nas, onda i sad. U ono doba i danas. Nije više ništa važno. A najmanje ono što se piše po medijima ili kako će našeg Rajka ispratiti. Najvažnije je da sve te pjesme itekako žive u nama. Iskrenost se uvijek isplati i uvijek osjeti, dragi moji. Koliko se god neki pokušali tješiti da je suprotno.
Kad god krene koja njihova na tv moj mali iz svoje sobe viče-_Mama, idu! Dovoljno da znamo što i kako živi generacijama bez obzira kako se ovih dana tek tu i tamo pusti pokoja Rajkova pjesma uz naznaku “In memoriam”. Žalosno. Čini se kao da nas je ova pandemija malo otupila. Sjetite se samo euforije oko drugog mjesta na svijetu u nogometu i potom pokopa Olivera Dragojevića. Pa, usporedite. Mislim da nije fer. U najmanju ruku nije.
Druga stvar koju sam htjela podijeliti s vama nije ništa manje turobnija, ali niti ništa manje poučnija.
Pogledala sam ove praznike talijanskog Pinocchija, noviji film kojeg su radili Talijani. Baš kao i neke pjesme Fosila tek sam ga sada razumijela do kraja. Da, Talijani su također srčani i puni emocija. Znaju napraviti odličan film. Koliko god on prati radnju knjige, toliko je dobro učinjen odmak te naglasak stavljen na emocije odraslih u problemu samom Pinocchija, djeteta koje ne razumije život i nedaće, već je “samo” sretno i lepršavo dijete, ali koje na kraju zbog svega toga ima više hrabrosti i na život gleda optimističnije od svojeg iscrpljenog i bolesnog oca te ga nahrani mlijekom koje je sam zaradio.
I tada postao dječakom.
Baš kao što smo svi bili lepršavi uz Rajkove pjesme, tako smo danas odrasli ljudi koji razumiju svoje roditelje i Rajkove pjesme. Gledajući svoje dijete kako raste još uvijek mislim i stojim iza toga kako nema većeg dara. A još je veći dar ako mu možete posvetiti svo svoje vrijeme, odnosno cijelog sebe kad vas najviše treba.
Završit ću ove retke s mislima odnosno vijestima od danas o tome kako će cijepivo doći krajem godine. Bilo bi lijepo s takvim dogadjajem ispratiti ovu godinu.
Godinu za koju ćemo, nadam se, slobodno moći reći da smo ju preživjeli, ostali skupa, ostali normalni i za koju ćemo dovoljno popiti da se nikad ne ponovi. Nikom više nikad ovakvog straha. Naročito ne nošoj djeci koja bi trebala slušati Fosile i maštati o svijetu Malog Ćire, a ne nositi maske u dućanima s igračkama.
