Olujno more me tu večer stjeralo na zrak. Zrak koji mi je trebao. Baš…kao udah za život. Veliki filmaš kazao je da je zadarski zalazak sunca najljepši na svijetu. Bez imalo nelagode može se gledati u njega kako tone. Mirno, dovoljno brzo da mislite kako ćete propustiti trenutak i potpuno prirodno.
Ove godine ni čaša vina, ni mirno, ni burno more ne tjeraju mi neke posebne emocije. Emocije kao da su stjerane u kut i ne mogu van. Osjećate li se i vi pomalo prazno nakon svega? Dvije godine neprekidnog straha i onog novoga koji nam dolazi u maskirnim bojama. U obliku hladne zime, kaosa na aerodromima, skupljeg goriva, redukcija svega… Ima čak i mjesta u rezervacijama po apartmanima. Sjećate li se lanjskog ljeta kada smo bili kao pušteni s lanca, kao pušteni na dva mjeseca disanja bez maski, na dva sunčana mjeseca druženja, povratka na staro o kojem su svi brujali? Kada su se isti apartmani iznajmljivali u istim terminima nekoliko obiteljima? I kada se usprkos svemu govorilo kako je sve super. Bili smo super. Makar malo. Makar dva mjeseca.
Kako ste? Nadam se da uživate u nekom obećanom putovanju samima sebi. Jer, ona su najvažnija. Na taj način ostajemo sebi vjerni, ostvarujemo svoje male snove, mi sami sebi, uživamo u drugim mjestima koja nas grade. Izgrade. Na novo.
Ja sam se ove godine nakon nekoliko njih vratila u okolicu Zadra. U malo mjesto Kožino. I opet me dočekala kuća s dobrom vlasnicom. Kuća sa kaminom. Kuća u kojoj se živi zimi, a ljeti ona daruje brojne uspomene onima koji u nju dođu, u kojoj su brojne kičaste figurice s mnoštva putovanja. Zidni satovi iz 80-ih svjedoče vremenu koje itekako živi u nama, a koje je bilo tako mirno i tako kvalitetno. Satovi još uvijek rade. I slika koja budi nostalgiju. U kojoj sam poželjela živjeti. Ne mogu pročitati autora, ali očito je i njemu bilo nešto takvo na pameti. Mir u samoći teško dostupnih krajeva. Život koji danas mnogi nebi živjeli, ali koji pruža toliko mira.
Iz ovih snova i malo guštanja uz čašu vina i samotnu šetnju, probudio me glas mojeg šestogodišnjaka:- -Mama, uzmi bager i nosi ga. Ide oluja! A ide i požar.
Želim Vam svima ugodne godišnje odmore. Zaboravite na sve. Zabavite se. Hvala Vam na čitanju, svima u Hrvatskoj i onima najbrojnijima u iseljeništvu. Nadam se da su vam moje reportaže o Rovinju koju su izuzetno dobro čitane pomogle o odabiru destinacija za odmor u Hrvatskoj. Meni još uvijek najčarobniji grad u kojem sam bila. No, nadam se da me najesen čeka i malo čarolije sjevera.
Sunce je zašlo baš pred oluju. Čudno, ali mene je nakon sunčanog dana dana smirilo
