Mnogi potaknuti preuranjenom komercijalnom atmosferom, okićenim gradovima i javnim prostorima sve češće i ranije počinju ukrašavati i svoje domove. No, imate li pravi osjećaj blagdana ako kitite jelku doma prije Badnjaka?
Moram priznati da pod pritiskom nedostatka vremena svi želimo ubaciti kićenje jelke u neki mirni trenutak. Kad smo svi doma, pa zajedno s djecom pokušavamo kititi bor dan, dva a neki čak i puno ranije.
-Pa nećemo izdržati do Badnjaka, pa nećemo stići sve na Badnjak u jutro, pa djeca hoće prije, pa ajmo zasvjetiliti s tim žaruljicama već ranije – samo su neke od rečenica koje često slušam. A u posjetu svojm prijateljicama dočekale su me i okićene jelke, a njihova djeca uživaju već u okićenom boru uvečer. Nekako me proganjaju te misli jer i moja jelkica stoji danima na terasi i sve si mislim kako ću i kako ćemo svi skupa to lijepo izvesti. Da bude vremena za sve i da se sve stigne.
Kad se onako iskreno osvrnem na prosinac nekako mi se ipak u svemu najljepše čini samo iščekivanje i spremanje te nabavka svega što nam treba, upravo ono što nam radi najveći stres. Kupovina poklona djeci posala mi je najdraži dio, bez obzira što smatram da nije dobro da im se kupuje baš sve što požele, ali osjećaj je ipak nenadmašiv. Kao i skrivanje istih i zamatanje nakon što zaspu. Ove godine stavila sam ih pod krevet.
Mojem djetetu najdraža je kupovina jelke, pa uživa u tome kako u naš hrvatski auto ne stane čitav bor, iako spustimo pola sjedala iza u autu. Pa se, iako nebi smjeli, s poluotvorenim gepekom vozimo doma. A svaki puta prodavač pita:
-Jeste li daleko? Ma, odite samo. Budete nekako… I nekako dođemo i do 4. kata bez lifta.
Tako nama jelkica stoji već danima po ovoj južini na terasi. razmišljam gdje mu je gore ili bolje. Unutra ili vani. Da li da okitimo bor ili ne? Onda ipak, dan se završi i prošao je u još jednom blagdanskom iščekivanju. I to je ono što nam treba. Ne još. Još moraju stići svi kolačići, sva hrana i sav mir kojeg će donijeti dragi i voljeni.
Okitit ćemo jelku. Da li malo prije Badnjaka ili samo zoru na Badnjak još ne znamo. Ali znamo da čekamo taj čarobni trenutak.
Još od pamtivijeka unošenje panja i zelenila u dom, a kasnije jelkice, označavalo je nešto posebno, svečano i drevno. Sjedinjenje s prirodom koja kao da zimi spava, pa potom oživi u našim domovima. I tada topli dom postane još topliji.
I nek se ne bune prijatelji prirode, postoje u umjetne jelkice, postoje i one već okićene, ali kićenje prave jelke naročito maloj djeci ostaje uspomena zauvijek. Miris šume spojen s mirisom kolača te zvuci božićne glazbe… Sjećam se sebe kao klinke koja je znala satima ležati pod okićenim borom i slušat novu kasetu Novih fosila koju bih redovno dobila za blagdane. Bili su to moji dani. Dani kada klinci odrastaju i postaju svoji.
Kitite jelku prije ili kasnije – ali kitite je sa srcem. Dobrom voljom i veselom glazbom. I otvorena srca.
I dok pitam svojeg malog kada kitimo bor, dijete mi jednostavno odbrusilo:
– Još mora tata doći.
