“Are you insane?” – doletilo me ko’ puškom ispaljeno pitanje u glavu kada sam nedugo vidjela naslov u novinama “Are you chipped”?, kao ono, – “Jeste li probali novi smoothie?”
Koliko čitam u Hrvatskoj je ovih dana obavljeno prvo mikročipiranje čovjeka. Za one koji ne znaju, radi se o mikročipu veličine riže koji se ugrađuje ispod kože palca na ruci, a u kojem je pohranjeno sve što vam treba, ni više ni manje. Vaš ID, (osobna- putovnica), bankovne kartice, svi vaši podaci. Ne znam koliko se ulazi u zdravstvena stanja, ali piše se o tome kako bi mikročip za ljude (trenutno ga imaju psi) mogao pohranjivati i krvnu grupu, eventualne zapise o bolestima koje imate ili ste imali, a važne su za vaš daljnji život u slučaju nekakve nesreće, primjerice. Pohranjeni su unutra, naravno, i ključevi od vašeg stana, aparatura za upravljanje pametnom kućom, autom, tvrtkom za koju radite ili ju posjedujete. Tako da sve što imate ide uvijek s vama i zapravo je uvijek dio vas. Savršeno. Mikročipiranih ima na stotine tisuća u Americi i nešto manje u Velikoj Britaniji. U Švedskoj ih je oko 4 tisuće, zasad.
Ističe se kako je time život postao lakši, kako su tvrtke bolje zaštićene od hakera (hmmmm?), kako je time poboljšana kontrola poslodavaca nad zaposlenicima, kako, kako, kako,…
Oduvijek se pitam što će biti kad se jednom dogodi neka teška “bolest” internetu ili svemu čime se danas tako lako i jednostavno služimo i čime nam je život toliko postao lakši? Ja mislim da je ipak bilo lakše mojoj mami koja je okolo hodala s čekovima i ispisivala ih iznosima love, a sebi pisala koliko i kada je i gdje na što potrošila. Nikad nije izgubila čekovnu knjižicu, a bogme ni osjetila stres kao ja dok sam izgubila mobitel. Iskreno, danas ne poznajem osobu koja nije izgubila mobitel i sve u njemu, ili joj je bio ukraden.
Što će se dogoditi mikročipiranima koji odu iz tvrtki u kojima su “zaradili” mikročip? Jer, primjerice, u Americi, velika većina mikročipiranih je ustvari svoj čip “zaradila” kao zaposlenik tvrtke u kojoj je morala biti čipirana iz niza razloga – fleksibilnosti, efikasnosti , dostupnosti… U američkim tvrtkama koje mikročipiraju zaposleno je i po 100 i više tisuća ljudi!
Da, lako je imati mikročip. Trenutno se ne razmišlja o ničem osim da se isproba nešto novo, nešto čime će život postati još brži i lakši i čime ćemo još bolje izgledati kao roboti, koborzi, godzile, whatever… Jer, sve dosad nije bilo dovoljno.
To nam je stvarno cilj?
U svijetu u kojem se traži što zdravija hrana, što više sporta, što više individualnosti i poštivanja vlastite osobnosti i razmišljanja, što više prava za djecu i žene, što više empatije za drugačije i drukčije, što više povratka prirodi, jel’ stvarno cilj da se mikročipiramo i time se riješimo i ono malo privatnosti što nam je ostalo?
Izgleda da je.
No, tehnologija će itekako sve reći o sebi jednoga dana. U biti, već je počela govoriti, odnosno, tjerati na razmišljanje.
Sjećam se kad sam stigla na sjever prije 4 godine većina Šveđana već je tada davno prestala koristiti keš. Tako, dok sam stigla, sama sam se sebi činila glupom i zastarjelom jer sam u svojem novčaniku ima krune koje sam lijepo digla u banci prije puta. Nisam vjerovala da gore takve kao ja stvarno gledaju u čudu, a da bankomata gotovo i nema nigdje. Plaćala sam tako ja sa svojim kešom smijući se svima, dok su se oni tolerantno smijali meni natrag i gledali gdje će i kako mi nabrojiti kusur. Trebalo mi je vremena da shvatim što je Swish i da to stvarno funkcionira (just like that??), i da je to sve ok jer da gore svatko svakom vjeruje i može prebaciti lovu mobitelom. Sve mi je to bilo čudno. Jer, navikla sam na papire. Na brdo potpisa i biljega. I stajanja u redu. Tako sam se osjećala sigurnom cijeli svoj život. I još se dan danas osjećam. Da, pregazilo me vrijeme, pomislili ste. I ja sam mislila. Sve to do lani.
Lani, kada su švedske vlasti počele obavještavati da danas još uvijek 1 od 4 Šveđana koristi keš i da ga koriste sve više te da treba ozbiljno razmisliti o tome kako keš treba vratiti u opticaj u onoj mjeri kao nekad. Počelo se savjetovati građanima da imaju određenu količinu štednje u kešu. Jer, počelo se razmišljati i o hakerskim napadima. I o tome što će biti kada jednim klikom sve nestane. A gle čuda (tehnike) – sve što imaš, je u tom jednom kliku.
Ja bi rekla, pod jednim palcem.