Neću reći kako mi ovogodišnji EURO nije legao, već je nekako došao prebrzo. Prije bih rekla da nisam spremna za velika uzbuđenja, za povratak tako naglo u neko normlano, ili što već. Imam osjećaj da se sve događa prebrzo i da smo jednostavno svi, svaki na svoj način, zasićeni životom koji živimo i koji nam je nametnut već godinu i pol, koji nam je nepoznat, a sada bi trebali vježbati odbacivanje tolike količine straha. Ne znam više niti da li ćemo se u skoro vrijeme moći vratiti na staro i ako Covid sutra krepa zauvijek. Puno ljudi kaže kako su im maske i dalje štit, ne samo od bolesti već i od ljudi. Od toga da ne pokažu kako nemaju osmijeh kakav su imali. Kako imaju panične napadaje ukoliko se nađu među puno ljudi naglo i odjednom.
Zašto sam spomenula EURO. Do jučerašnje utakmice nisam pogledala ni jednu. Iako sam srčana navijačica naše repke. Pa tako je moje srce baš jučer naletjelo na scene koje su me opet nečemu podučile. Naravno, to je jučerašnji stravični događaj na tekmi između Finske i Danske o kojoj sam inače razmišljala cijeli dan jer mi se i Danci i Finci čine nekako bliskima otkako upoznajem sjeverni svijet. Svaki taj narod smipatičan je na svoj način. Ne znam jesu li uopće odigrane i četiri poštene utakmice, a novo normalno nam je pokazalo koliko smo slabi i krhki, ali koliko smo (p)ostali judi. Ono što je jučerašnji EURO pokazao je i to da smo iz euforije u trenutku u mogućnosti pasti na dno. Da smo nakon ove godine i pol empatičniji nego ikad.
Sve to nakon što se danski veznjak srušio i doživio srčani udar. Nije samo stala publika ondje, svijet je stao. Društvene mreže su podivljale, riječi podrške i molitve prštale su na sve strane od svakog tko je mogao nešto napisati. Nogomet više nije bio važan uopće. I dok su se komentatori utakmice u HR studiju prisjećali kako su se ovakve teške stvari znale dogođati i prije, te kako su tamo u 80-ima kraj doslovno umirućih igrača utakmice išle dalje, reakcija tipa “Show must go on” ovaj put je izostala. Svima nam je isto bilo na pameti. Zašto još i ovo? Što je krivo? Jel prebolio Covid? Jel je bolovao od nečeg? Što se dogodilo i zašto još i to sada? U nekim trenucima jednostano sam mislila kako nam netko ili nešto neda normalno živjeti. Gledajući štit od igrača koji su stvorili oko njega na podu, a koji ga je štitio od pogleda publike i kamere dok su ga oživljavali, pomislila sam kako smo se naučili ponašati i kao heroji u trenutku. Odlazio je s terena s otvorenim očima na nosilima uz plahte oko sebe uz pljesak publike kojoj ništa nije bilo važno. Kao luda tražila sam informacije o njegovom stanju, što po britanskim medijima, što po danskim i švedskim, sve dok nisam našla da je stabilno. I da su mu njegov najbolji prjatelj i liječnici brzom reakcijom spasili život. Nije više ništa bilo važno ni njegovom prijatelju suigraču koji je napustio utakmicu zbog psihičkog stresa, a koja se ipak dalje nastavila nakon dva sata i to nakon što je sam bolesnik iz bolnice poručio neka igraju.
Utakmice se igraju i dalje, dragi moji. Borba ne prestaje. Jedva sam zaspala s mislima koje nas iz dana u dan podsjećaju na nešto. Svatko u sebi zna na što. Želim našima danas da i oni pokažu jedinstvo na terenu. Zbog toga što znamo više nego ikad prije.
Baš kao i mnoge nečije djevojke, supruge, majke, bile navijačice ili ne, i baš kao moj naljepši kip u Goteborgu “Žena pored mora” (prijevod naslova) sklopljenih ruku moli za siguran povratak svojeg mornara na vjetru i vrhu stijene, i ja sam sklopila ruke navečer poslavši svoju energiju ondje na teren. Na teren koji je trebao značiti novo okupljanje, navijanje kao nekad, razbijanje loših misli kojih smo puni i vraćanje pozitivog duha, a koji je postao simbolom iznimne humanosti i brze reakcije u cilju spašavanja ljudskog života. Kao da nas je u tih nekoliko minuta strave taj teren podsjetio na sve što smo prošli i pokazao nam što smo danas. Christian Eriksen, nek’ ti dragi Bog podari zdravlje i snagu.
