Ups, šifra za ulazak na blog ovaj put je teško izlazila iz velikog mozga do tastature. Ne znam dal’ je posljedica cjepiva ili dugotrajnijeg izbivanja s mreže… Ne znam. Znam samo jedno. Da se privikavanje na novo normalno ili nenormalan život, koji nam se i dalje servira, i dalje jako teško navikavam. Tim više što je oko mene opet dosta bolesnih ljudi i cijepljenih i onih necijepljenih. No, ne može ovo proći pod ispriku. Ne, nikako. Želim reći da sam se malo povukla u osamu, jer mi čini kako se ništa ne mijenja oko nas. U stvari, možda se ja mijenjam na veliko. Da bar.
Kao što sigurno znate u Skandinaviji nema puno toga novog, ovdje se ne događaju velike stvari. Ili se o njima ne izvještava sa tolikim žarom kao drugdje. Ovdje se furaju na staloženost i finoću. No, zabrinuti su ipak što im zaraza po staračkim domovima raste i kod cijepljenih ljudi, pa i smrtnost. Danska i Švedska davno su ukinule sve mjere. Pa je sve uglavnom po starom. Tko se cijepio – cijepio se, a na pitanje o tome jeste li se uboli ili ne, možete dobiti samo hladan pogled, koji ovdje znači nešto slično kao šamarčina. Jer je ovdje to zabranjeno i spada u zdravstveno stanje svake osobe koje je tajno. Eto, malo za Stožer i poslodavce koji uvjetuju radna prava time, negdje daleko.
Nego, počela sam se baviti nekim stvarima koje je radila moja baka za Božić, kad mali spava. Neću vam još otkriti o čemu se radi, jer su počeli jako krasti po internetu, naročito tekstove. Tek kad mi uspije, onda ću fotkati. Prije – ne.
Druga stvar koju bi istaknula,a o kojoj čitam, je da se ljudi masovno sele iz gradova, što mi se čini odličnom idejom. A treća, što se bliže dani kada je strah zafrkancija. I dani kad se obično samo zafrkavamo ili se barem pravimo. Pa se možemo mirno pretvarati kako nas je strah samo utvara, a ne novog normalnog.
Pa evo, kako sam već i pisala, Šveđani jako vole Halloween i sve što uz njega ide. Znaju super inspirirati naročito u pripremi partyja i u gastronomiji. Ove godine totalno su iznenadili u dućanima. Procijenite sami, kako bi ovakve lutke na slikama dolje prošle u dječjim trgovinama u Hrvatskoj?! Vjerojatno bi bile tema na Dnevniku uz razgovor s psihologom. Inače, daju se i kupiti, pa ju možete u dane kad “mrtvi zapjevaju” imati doma i podružiti se ,onako, kad vas u noći stisne na WC, da se podsjetite da je život ipak lijep. Po danu.
Ne daj Bože da vam se dijete digne u noći.
A što sad.
Počelo se i božićno kićenje. Da…. Tako da vam se u trgovini i po gradu miješa u glavi, i to doslovno. Malo kostura, malo božićnih cimet srdašaca. I tu smo negdje. Malo straha, malo nade. Baš tako, kao i ovi dani u kojima živimo.
Zreli za jedan vrući alkoholni Glogg.
Gubi li se tradicija ili zdravi razum, ipak se pitam.
Ma nije bitno više.
Teško mi se miriti sa time.
Jel to Grašina?
Ma neću Grašu.
Njemu je o.k. koliko čujem.
Skrećem ipak na Glogg – i staru Abbu.
Vjerujete da se ova “lutka” nalazi u dječjoj trgovini da se može kupiti? Vjerujte.
