Oznaka: lampice

Većina onih koji su stigli u Švedsku ili, primjerice, Norvešku (jako puno naših je u Norveškoj koliko čujem) nitko, ali baš nitko, nije bio spreman na mrak koji ih očekuje gotovo 5 mjeseci.
Ne, ne radi se samo o noći koja predugo traje, niti o danu koji traje prekratko, već se radi o tome što dan nije dan na koji smo navikli, već je sve nekako mutno i teško, a noć, ona tamna crna noć, jako rano pada. Gubi se vaš svijet, gubi se rutina, pokušavate snaći , ali…

…ono što ne osjetite odmah, to je šok koji prolazi vaše tijelo. I psiha. Jer, jako je čudno po totalnom mraku otići na posao i raditi mraku po nekoliko jutarnjih sati, ili ujutro otići u dućan, doći doma po mraku, ići kuhati ili spremati, poigrati se djetetom i tako sve dok se svane do oko 10 ujutro. Primjerice, meni koja sam full time mama jako je teško bilo uhvatiti nekoliko sati sunca preko dana, da odemo u šetnju, toliko potrebnu i njemu i meni, a da on ili nije spavao, ili baš morao jesti.  Ili smo čekali da skuham ručak, pa sve pogasili, pa brzo odjurili na kratko van na zrak. Često sam sva oznojena od brzine našeg spremanja tako izašla van s njime i pokupila prehladu. Kažu da makar je zima i mrak, ovdje je obavezna šetnja oko podneva. U doba kada ima koliko-toliko sunčeve svjetlosti, makar se ona “borila” sa debelim, mutnim, sivim skandinavskim oblacima. Također, mislim da bi mi i bilo totalno neprirodno raditi, onako turbo, od 8 ujutro uz totalni mrak, iako sam kao novinar znala raditi i pisati od 5 sati ujutro doma, svoje kolumne, bez problema.
Ali, vjerojatno se svi nekako naviknu i sve se ipak nekako može. U našem kvartu ima jako puno građevinaca iz Zagreba koji rade nove nam lijepe švedske zgrade. Dečki su se dosta dobro navikli. Koliko sam vidjela, pasalo im je toplo ljeto, nije im smetao jako hladni vjetar koji puše i u ljetno doba. U šetnji često čujemo kako si puštaju Petra Grašu i baš nam je nekako o.k.
Dečki u Norveškoj rade po dva tjedna, i subotama i nedjeljama, kako bi na dva tjedna došli natrag u Hrvatsku po malo sunca. Da, teško je. Ne znam kako rade naši u Švedskoj, ali vidim da rade također i vikendima. Malo ih ima, malo nema. A često sam znala viđati  građevince ( ovdje se gradi stalno i na sve strane, pa u šetnji jedino od ljudi vidite građevince) kako rade i od pet ujutro po totalnom mraku i snijegu,  naročito onda kada bi najavili loše vrijeme ili jak vjetar za taj dan.

Koji se savjeti nude? Uloviti ono malo podnevnog sunca je obavezno svaki dan. Ako smatrate da vam fali D vitamina, možete ga kupiti u ljekarni i uzimati ga kao dodatak prehrani (ne znam kako to ovdje ide s odraslima, djeca do treće godine ga imaju besplatno) . Jer, kod ovakvih zima i dugog mraka navodno bi trebalo pojesti 35 kila lososa na dan kako bi nadoknadili gubitak D vitamina koji se troši, a ne nadoknađuje se! Također, postoji i terapija svjetlom. No, kažu da je precijenjena i preskupa, a i malo tko ima vremena za nju.
Već sam vam spomenula lampice. Šveđani jako vole svijeće, lampe, sve što svijetli. Neki kroz čitavu godinu imaju na terasama postavljene božićne lampice, samo ih pale kad se zamrači. Time stvaraju ugodu, time stvaraju toplinu i atmosferu. Time prkose mraku. I to mo se jako sviđa. Postoji ona glasovita danska knjiga “Hygge” u kojoj se jako veličaju i svijeće i kamini i lampice. No, čini mi se da to svaki čovjek nekako ima u sebi. Ne bi to trebali pripisivati Dancima kao zaslugu za otkriće ugode u domu svomu i time ih karakterizirati kao sretne ljude. Ja, recimo, oduvijek volim kamine i svijeće. Pa to ne znači da sam istovremeno sretna non-stop ili genetski sretna oduvijek.  Mislim da ima jako puno ljudi koji vole takve stvari, a nisu sa sjevera.
Inače, nikada nisam razmišljala o suncu i o tome koliko mi nedostaje, sve dok nisam osjetila dva mjeseca potpuna mraka. Djeluje na psihu, naravno. Ne u početku, ne odmah. Ali nakon nekog vremena osjećate tjeskobu, osjećate nemir, osjećate da vam sve u tijelu stoji i pitate se što je.  Izgubio se ritam dana i noći na koji ste navikli. I to je puno teže za podnijeti nego što ste si mislili da će biti.

Kako bi se održala koliko toliko normalna rutina načina života, savjetuje se i puno tjelovježbe. Zato Šveđani imaju pune “gepekove” opreme za sport. Trče pod pauzama uz rivu, treniraju nakon posla, prije posla, trče po trakama doma… Kako tko stigne.  U biti, super je što sam “gore” došla s malom bebom, pa sam bila u “rutini” – ne spavaj, hrani i premataj – non-stop. No, nije bilo super to što smo većinu vremena bili unutra, a meni je lijepo štitnjača nakon godinu dana rekla što si misli o mojem ponašanju.

Jednostavno trebate biti dovoljno psihički jaki da bi se uhvatili u koštac s prirodom ovdje. Pročitala sam negdje kako je jedini način naviknuti se na skandinavsku klimu izaći van i boriti se s njome, a ne bježati u toplu sobu i ne izlaziti. Nisam dosad još bila sprema za fajt, no polako uspijevam svladavati vjetrove koji su hladni, iako je vani po ljetu toplo (što zna biti posebno gadno). Teško se obući po takvim uvjetima.
Također, ovdje se kaže kako nema lošeg vremena, ima samo loše odjeće. I da je dobar test vaše odjeće “ako vas ona uspije grijati 20 noćnih minuta u siječnju dok čekate bus.” Hmmmm.
Šveđani se pokušavaju više družiti kroz zimu i to smatraju pod “must to do”. Jer, nekako se mora preživjeti.
Da i još nešto. Snijeg koji padne u mračne dane ? Nekako svi odahnemo. Sve je lakše, jer, dogodilo se nešto prirodno po zimi. Svo crnilo i sivilo ipak bude bijelo, i to je snijeg kojeg ne obasjava sunce, već on na neki čudni polarni način obasjava tlo i sve oko njega. Vani, po igralištima je sve puno djece koja se igraju na snijegu, iako je mrak  i hladno. Za mene je to slika skandinavske zime koju nosim u sebi.
Nikad neću zaboraviti naš prvi snijeg u Goteborgu. Radijatori su bili jako topli. Prvi put toga dana u godini.
Moj mali Luka i ja  gledali smo van kroz veliki prozor. Brodovi su i dalje plovili po rasporedu. U 9.17 ujutro prošli bi kraj našeg prozora, makar je bilo sve zaleđeno. Plovili su u još hladnije i ledenije i sjevernije vode, jer tako treba, po rutini i po rasporedu.

Svi su ujutro odjurili iz garaže na posao, po mraku. Pucketao je led pod gumama auta na zavoju, čulo se. I to je jedino što se čulo.

I naša rutina je išla svojim tokom. Mlijeko, ručak, spavanje. Mi, s dalekog juga, bili smo u potpuno u drugom svijetu. Hladnom, ali svijetu koji se bori.
Mi, mali, hrabri i nasmijani.